Srpski jezik će govoriti samo gluhonijemi

Photo: 4.bp.blogspot.com

Već kada smo pomislili, nakon prve tribine „Sačuvajmo srpski jezik”, da ne može gore i dosadnije, moleći se (istina na engleskom) Gospodu Bogu da posao već jednom obavi i srpski jezik spasi za vjeke vjekov, Politika je u istom serijalu brzimice organizovala i drugu tribinu zaredom

Ova tribina je bila specifična po tome što je na njoj prisustvovao profesor Aleksandar Jerkov, koji je citirao velikog srpskog mislioca Nikolaja Velimirovića. – “Srpski jezik se danas šapuće” – izustio je profesor Jerkov, ponavljajući vladiku Velimirovića, tako da su ga prisutni jedva čuli. Profesor Jerkov, po Velimirovićevom nauku, izgleda piše i svoje knjige, pa se i one slabo čuju i nevidljive su godinama, stvorene na inače nečujnom srpskom jeziku.

Sve to bi moglo biti čudno samo onima koji ne znaju, kako nam je Politika objasnila na tribini, da je književni jezik ugrožen u govoru. Samo profesor Jerkov inače govori vrlo književnim jezikom, i zato je on ugroženi književni teoretičar. Postmodernistički Jerkov je pozvao prisutne da, dok prolaze beogradskim ulicama, obrate pažnju na to kako su “agresivno ispunjene natpisima drugih jezičkih idioma, izraza, i jezika, kojima smo zapravo okupirani i preplavljeni”. Ne bi bilo loše sve nazive i natpise stranih firmi i reklama prevesti na srpski, da se onda ti nazivi šapuću i da se profesori osjećaju ugodno u Beogradu.

Profesor Jerkov, Velimirovićev šaptač: Predajem i tumačim na srpskom, da me niko ne čuje

Photo: 4.bp.blogspot.com

Ovako profesor Jerkov misli da smo u stanju “specifične civilizacijsko-kulturološke i tehnološko-političke okupacije“, i jedino mu utjehu pružaju visoki dometi srpske književnosti. On je oduvijek znao da je srpski postmodernizam (otevši se okupaciji) nastao na tradicijama svetosavlja, vukosavlja, Filipa Višnjića, a ne tamo po nekom Borhesu, Kortazaru ili Latinu Eku. Jerkov je na kraju obećao da će nastaviti težiti ka grandioznom, bar dok ne vrati svoj ton na srpskom.

Profesora Radivoja Mikića također na tribini niko nije čuo dok je govorio na srpskom, ton se vratio tek kad je počeo glagoljati na hrvatskom. Njega tišti to što danas Srpska književna zadruga i Matica srpska tako teško žive, kao da postoje duboko na neprijateljskoj teritoriji. Oni pametno zbore kao gluhonijemi.

– Pre par godina u SKZ-u ustanovljen je Odbor za srpski jezik, koji je, pored ostalog, osnovao nagradu „Bogdan Popović” za književno delo koje se ističe po lepoti jezika – objasnio je profesor Mikić na hrvatskom lijepu ideju SKZ-a. Iako su pronašli autora koji ima lijep jezik, niko se u javnosti nije zainteresovao za tu ideju, nije ni čudo kad se nije ništa čulo, dok se djelo čitalo. Nastavak besjede također nismo uspjeli čuti, pa su se morali uključiti simultani prevodioci sa znakovnog jezika.

Profesor Tomislav Jovanović je progovorio na srpskoslavenskom da ga okupljeni tako čuju, rekavši da je to ustvari početak srpskog jezika, a bilo je vrijeme da se svi vratimo svojim počecima.

“Srpskoslovenski jezik je prebogat, nastao je na osnovama već razrađenog jezika svih Slovena, i na ovom jeziku sačuvano je nepregledno blago za proučavaoce književnosti, kao i za pisce koji su njim nadahnuti” – rekao je profesor Jovanović, puštajući Srbe (kad se već njihov jezik ne čuje) da privatizuju staroslavenski, nazvavši ga srpskoslavenskim.

Javnost nije imala sluha za lepotu srpskog jezika: Profesor Mikić rezigniran

Photo: srbijanet.rs

Rastkov duh se tada javio iz publike i upitao: – Učitelju blagi, čto stvorjon da život vječni nasljedustvojon? Ako hošteši sovršen buiti, idi jeliko imaši prodažd i dažd ništim – dao je na kraju tako Rastko Petrović okupljenim profesorima savjet da ipak podijele jezik i tako spase svoje duše.

Lektor Politike i voditelj projekta “Sačuvajmo srpski jezik” Gradimir Aničić je također nešto govorio na kraju tribine, ali i to je bilo na srpskom i nije se čulo. I prevodiocima za gluhonijeme je bilo sve to dosadilo i tehnološko-politički okupirani (kako bi rekao Jerkov)  nisu više htjeli da prevode sa srpskog jezika.