Trebinje s ljudskim likom

Izvor: zeljko-vinskeprice.blogspot.rs

Rat je davno završio. Postupno su na površinu počele isplivavati priče koje su Trebinje, barem malo, predstavljale čovječnijim od stereotipa koji se mnogima uvukao pod kožu. Srđan Aleksić i njegovo spašavanje sumještanina, muslimana, od premlaćivanja, upalilo je lampu koja je Trebinje osvijetlila u potpuno drukčijem svijetlu. U hrvatskom filmu Kenjac glavnu ulogu je odigrao rođeni Trebinjac, Nebojša Glogovac. Sve manje i rjeđe istoznačnicu za Trebinje predstavljao je Božidar Vučurević, a sve češće se moglo saznavati da su tamo rođeni Beba Selimović, poznata pjevačica sevdalinki, ili Asmir Begović, vratar Chelsea, ili Pero Budak, prvi direktor kazališta Gavella u Zagrebu…

Velemajstor vina i hrane: Željko Garmaz

Photo: Lična arhiva

Dugo sam izbjegavao Trebinje, godinama ga nisam htio spominjati čak ni u onoj vojničkoj rimi koja taj gradić dva puta priziva (“Trebinje, Trebinje, kad me vidiš, jebi me!”). Trebinje sam nosio u dokumentima u kojima se navodi da sam tamo rođen, a zbog toga sam često na hrvatskim graničnim prijelazima doživljavao brojne dodatne provjere. Razlog za idiosinkraziju koju sam osjećao prema svom rodnom mjestu leži u događaju iz 1991. godine kad sam kao mlađahan novinar tadašnje vrlo čitane Nedjeljne Dalmacije išao u društvu prijatelja i fotoreportera Siniše Sunare raditi priču o tamošnjem šerifu Božidaru Vučureviću.

Putovali smo Sinišinom legendarnom Dianom. Sve je prošlo vrlo korektno, Vučurović je prosro onu svoju antologijsku pizdariju po kojoj “Šesta flota nije ništa posebno, jer da je neka bila bi – Prva“, a iz Trebinja smo se prema Splitu vraćali trasom stare uskotračne željeznice. Htio sam u to burno vrijeme, kad se već dobro znalo u kom smjeru ide cijela priča, vidjeti kuću u nedalekom Humu u kojoj sam živio svoje prve godine života. Međutim, bolje da se tamo nikad nisam pojavio, jer imali smo što vidjeti – iz baterije haubica poredanih pored kuće mog djetinjstva rigala se vatra prema Dubrovniku! Bilo je to previše za mene, samo sam se okrenuo Siniši i rekao mu da se ni slučajno ne zaustavlja te da nastavi voziti južnim obodom Popova polja prema Zavali. Nedaleko spilje Vjetrenica ponovo smo doživjeli šok. Dianom smo se doslovno ušetali u golemi vojni logor, a vojnici u odorama JNA, iznenađeni našom pojavom, samo su nas propuštali ne shvaćajući kako smo uopće tamo došli. Bilo ih je na stotine. Na zadnjem kontrolnom punktu nisu nam dopustili prolaz prema Orahovom Dolu i dalje prema Slanom te su nas, potpuno zbunjeni, preusmjerili na Ljubinje i Stolac.

Impresivno zdanje: Vinarija Radovana Vukoja u Trebinju

Izvor: zeljko-vinskeprice.blogspot.rs

Popovo polje smo prešli kroz vinograd, ali mi tada, kao i sljedećih više od 20 godina, nije padalo na pamet doživljavati taj kraj kroz vina koja se tamo prave. Vrlo brzo nakon toga, kad sam se vratio u Sarajevo, do mene je stigla vijest da je od posljedica eksplozije granate poginuo moj prijatelj iz djetinjstva Predrag Putica. Bila je noć, nazvao sam njegovu sestru u Trebinje i izrazio sućut. Nisam znao što reći. Vrlo brzo nakon toga su mog najboljeg prijatelja iz fakultetskih dana, također Trebinjca, mobilizirali i hitno pozvali u rodni kraj. Bilo je to sve previše za mene. Sam spomen Trebinja u mojoj glavi bi aktivirao zapovijed – brisati! Ništa, baš ništa više nije moglo zavariti pukotinu koja se stvorila između mene i Trebinja…

Novo lice Trebinja: Radovan Vukoje

Photo: Keko/ Vinskeprice.blogspot.rs

Rat je davno završio. Postupno su na površinu počele isplivavati priče koje su Trebinje, barem malo, predstavljale čovječnijim od stereotipa koji se mnogima uvukao pod kožu. Srđan Aleksić i njegovo spašavanje sumještanina, muslimana, od premlaćivanja, upalilo je lampu koja je Trebinje osvijetlila u potpuno drukčijem svijetlu. U hrvatskom filmu Kenjac glavnu ulogu je odigrao rođeni Trebinjac, Nebojša Glogovac. Sve manje i rjeđe istoznačnicu za Trebinje predstavljao je Božidar Vučurević, a sve češće se moglo saznavati da su tamo rođeni Beba Selimović, poznata pjevačica sevdalinki, ili Asmir Begović, vratar Chelsea, ili Pero Budak, prvi direktor kazališta Gavella u Zagrebu. Na površinu ponovo izbijaju priče o prijeratnoj legendi drugoligaškog nogoloptanja, hajdukovcu Veselinu Zriliću, koji je u dresu trebinjskog Leotara zabio najviše golova u povijesti jugoslavenske druge nogometne lige – zapad. Rijetki su koje zanima Trebinje, a da brzo ne nauče da se tamo, u središtu grada, nalazi 16 platana.

Podrum za divljenje: Vinarija Radovana Vukoja

Izvor: zeljko-vinskeprice.blogspot.rs

U posljednje vrijeme sve češće se Trebinje spominje u kontekstu hercegovačke vinske prijestolnice. Za potrebe Vinskih priča to je dostatan razlog da se neke stvari gurnu pod tepih i krene u provjeru izrečenih hvalospjeva vinskom nektaru iz Carskih vinograda. Još kad se zna da je poznatom pravoslavnom svecu Vasiliju Ostroškom, koji se rodio u Mrkonjićima nedaleko Trebinja, iz stijene pored koje se upokojio u manastiru Ostrog izrasla vinova loza, premda tamo nije bilo ni trunka zemlje, priča o odličnim vinima iz istočne Hercegovine dobija još više na težini. Govoreći jezikom čuda, duh Vasilija Ostroškog pojavio se u Trebinju, a Podrumi Vukoje, najznačajniji nositelj istočnohercegovačke vinske priče, preuzeli su ulogu Ostroga. Kao što zagrobno mjesto Vasilija Ostroškog pohode pripadnici svih vjera, tako danas Podrume Vukoje u velikom broju hodočaste – Hrvati iz obližnjeg Dubrovnika! U kategoriju čuda može se uvrstiti i moj dolazak u Trebinje…

Svetski, a u Trebinju: Restoran Radovana Vukoja

Izvor: zeljko-vinskeprice.blogspot.rs

I, priznajem, bio sam zaprepašten viđenim! Vinarija Radovana Vukoja toliko je spektakularno zdanje da bez ikakvog podilaženja glasno tvrdim – kompletnije vinske priče nema u cijeloj regiji! Sve, ali baš sve je tamo na nevjerojatno visokoj razini. U vinariju, odnosno u Vinsku galeriju Vukoje ulazi se na crvenom tepihu, kao da je normalno da će u Trebinje svaki dan dolaziti neki svjetski celebrity i ručati na šestom katu vinarije! No, to je u Vukoja normalno, dan prije nas je tamo proslavljeni Emir Kusturica pa Monica Bellucci, a i mi se nismo stigli ispričati s domaćinom, jer su mu pristigli neki vrlo važni gosti iz Beograda. Ništa zato, imali smo više vremena šetati Vinskom galerijom Vukoje odakle se pruža fantastičan pogled na svaki dio Trebinja pa i na njihove vinograde u Zasad polju.

Zbog brojnih gostiju, koji se samo slijevaju nenajavljeni na ručak i čašicu vina, mogli smo sami uživati u ponajboljoj hercegovačkoj žilavci, onoj osnovnoj, bazičnoj, koja ništa ne zaostaje, primjerice, za Brkićem ili Erešovom Vilinkom. Carsko vino, njegova odležana žilavka, naprosto je čudesno vino. A tek vranci! Uf, sve tri kušane izvedbe, od Vranca Mediterranean, Reserve pa do Selekcije, kupaže merlota, caberneta sauvignona, shiraza i vranca, logično postavljaju pitanje – je li Trebinje postojbina vranca!?

Elegancija i stil: Detalj iz Vukojeve vinarije

Izvor: zeljko-vinskeprice.blogspot.rs

Premda je Vukoje sinonim za vina, njegova kuhinja je dodatno ljepilo koje nas je čak tri sata držalo prikovane uz salatu od hrskave piletine u umaku od … (nisam zapamtio čega!!!), marinirani janjeći but u mediteranskim travama pohovan u zrelom ovčjem siru, ramstek odležan 23 dana u umaku od gljiva, odležani biftek sjeckan na kockice, zarolan u savijače s umakom od nekoliko vrsta bućinih sjemanki, biftek punjen sirom iz ulja i suhim smokvama u kori od slanine... Uf! Pa kolač od četiri vrste čokolade, pita od maka… Kuhar je Vladan Simić, učenik nekadašnjeg Titovog kuhara Nedeljka Bulja, koji se zarekao od Trebinja napraviti – Provansu.

Radovan Vukoje se potrudio od svoje vinarije i restorana napraviti spomenik moderne arhitekture na čak šest katova koji vizualno odskače od svega u Trebinju, a istodobno i privlači poput magneta da mu se približite provlačeći se uskim uličicama iznad gimnazije Jovana Dučića.

Obavezno štivo: Knjiga ‘Vinske priče’ Željka Garmaza

Photo: LA

Osim pionirske uloge u hercegovačkoj gastronomiji, Radovan Vukoje je i u vinima u najmanju ruku znatiželjan i nemiran duh. Prvi je u Hercegovini napravio pjenušac, od chardonnaya i žilavke, posadio je i napravio prvi pinot crni u Hercegovini, a uskoro bi mogli očekivati i njegovu prvu – malvasiju!

Što bi rekla njegova supruga Jagoda, Makaranka, podrijetlom iz Ravče nedaleko Vrgorca, “ne možemo cijeli život raditi uvijek isto, moramo biti suvremeni i uvoditi nove stvari”. Što se mene tiče, u tome su i više nego uspješni! I zahvaljujući njima Trebinje neće ponovo čekati na mene sljedeće 24 godine…

*Sa dozvolom autora ovu reportažu prenosimo sa njegovog bloga zeljko-vinskeprice.blogspot.rs. Inače, osječki novinar i publicista Željko Garmaz autor je sjajne knjige “Vinske priče” koju je ugledna svjetska udruga “Gourmand Drinks Awards” iz Španjolske proglasila najboljom hrvatskom knjigom o vinima.