Ne dopuštam likovima da tek tako izvrše samoubojstvo

Neven Ušumović: Konstanta mojeg pisanja je i eksperimentiranje s različitim tipovima pripovijedanja i tekstualnosti

Photo: Siniša Sunara

Literatura ima političku moć, a najveću očigledno ima ona sedativna i eskapistička, koja odvraća čitatelja od javnog života i drži ga u uvjerenju da pliva u moru života dok se s knjigom brčka u kadi. Mislim da i danas ima vrijedne i utjecajne književnosti koja žestoko oponira političkoj svakodnevici, pišu je pisci koji ne koriste angažman samo kao vizitku za „prosudbene komisije“ koje dodjeljuju književne nagrade i stipendije, pisci koji znaju da književni tekst nije tek efektna dimna bomba kratkog roka trajanja

Trijenalna nagrada Iso Velikanović za najbolju knjigu proze manjinska je nagrada, u konkurenciju ulaze samo hrvatski pisci iz Vojvodine. Nagradu je uspostavio Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, radi, kako kažu: „pospješivanja sustavnoga pristupa valorizaciji aktualne književne produkcije među Hrvatima u Vojvodini“. Obradovala me je već sama činjenica da sam ušao u konkurenciju, iako sam se iz Srbije odselio 1991. godine. Zato je zaslužan sam Zavod, koji već godinama pokušava osuvremeniti „infrastrukturu“ kulturnog i društvenog života hrvatske manjine i uključiti u taj život i one intelektualce i kreativce koji su  su napustili svoj zavičaj, a njih je, kao što se može pretpostaviti, zaista puno. Zavod inače ulaže veliki trud da bi se uključio u gradski život Subotice i povezao i privukao za svoje programske sadržaje sve građane i zainteresirane neovisno od nacionalne pripadnosti, do čega je meni posebno stalo.

Rajske ptice: Trijenalna nagrada Iso Velikanović za najbolju knjigu proze 

U nekoliko svojih knjiga pokušao sam kroz fikciju približiti književnoj publici kompleksni identitet Bunjevaca, koji i danas svjedoči o tome da nacionalni identiteti nisu definirani krvlju i tlom, nego da se tvore i neprestano preoblikuju usklađivanjem kulturnopovijesnih tradicija s aktualnim političkim interesima i strategijama reprezentacije tog identiteta. Devedesetih je to usklađivanje bilo obilježeno sukobima i nerazumijevanjem specifičnog statusa Hrvata u Vojvodini od strane centara moći (srpskih, ali i hrvatskih) s jedne strane, a s druge potragom za vlastitim identitetom od strane samih pripadnika te manjinske zajednice. Ta potraga za vlastitošću i detekcija različih vidova netelorancije spram kompleksnih osobnih i kulturnih identiteta od strane šire zajednice potakle su me na pisanje i uvele u književno stvaralaštvo. Doslovno, ali i po osnovnom stavu spram kulturnih identiteta, živim na granici, ja sam komparatist i knjižničar, tražim vrijednosti i inspiraciju u sredinama u kojima živim i radim, u bliskim i dalekim kulturnim sferama podjednako.

O književnim nagradama bih pak zaista mogao naširoko. One u manjim književnostima imaju posebnu ulogu, budući da književno tržište jedva da postoji, a i to što ono izbacuje u prvi plan najčešće samo dodatno dezorijentira čitatelja u potrazi za knjigom koja je zaista vrijedna pažnje. No, u zakulisju većih nagrada mogu se naslutiti različite klanovske igre moći, odnosno utjecaji književnih i medijskih „autoriteta“, te je potrebno neprestano raskrinkavati kanonizirajuća presezanja s tih pozicija i polemizirati oko vrijednosne razine nagrađenih djela. Osobno su mi zanimljivije nagrade koji afirmiraju mlade pisce ili pak kompariraju i daju uvid u produkciju različitih nacionalnih književnosti odjednom.

*Još prije deset godina pisali ste o uništavanju malih izdavača i monopoliziranju javnog književnog prostora u Hrvatskoj. Da li još uvijek traje ta književna tranzicija koja vrijednost plasira u obliku brzopotrošne robe? Čemu je, prema vašem mišljenju, danas bliža hrvatska književnost, jednoj samodopadnosti, ili je pak otvorena za samopreispitivanje i diskontinuitete?

Tranzicija je završena: kiosci i marketi su nadvladali knjižare. To znači da su medijske kuće (Jutarnji list, Večernji list, 24 sata…), a osobito Znanje d.o.o. (koje je u vlasništvu Todorića, čitaj: Konzum, Mercator, Idea…) knjigu uvrstile u ponudu „robe široke potrošnje“, odnosno da se ona reklamira kao „knjiga dostupna svima“ (čitaj: jeftino lako štivo) i da se prodaje kao „ljubav&strast“. Ipak, neki su mali izdavači, kao što su Sandorf, Meandar Media, Disput i OceanMore posljednjih godina podigli kvalitetu svojih izdanja, a nakladnička kuća Fraktura je kvalitetom nadišla i nacionalne okvire. Dakako, ima više hrvatskih književnosti, a ja se nadam da će ona linija koja forsira samopreispitivanje i otvara nova kreativna i iskustvena područja biti sve jača, nalazim tu snagu u knjigama Daše Drndić, Roberta Perišića, Damira Karakaša, Delimira Rešickog, Ivane i Romana Simića Bodrožića, Luke Bekavca, Ivice Prtenjače, Ivane Šojat, Želimira Periša, Kristiana Novaka… a čini mi se da ni mladi pisci koji sada objavljuju ili pripremaju svoje prve knjige (Sven Popović, Jelena Zlatar, Iva Tkalec, Ružica Aščić, Darko Šeparović, Alen Brlek…) ne žele ići utabanim tržišnim stazama, a pogotovo ne tragom (samoproglašenih) nacionalnih bardova.

*Prošle godine ste u Beogradu objavili zbirku U stočnom vagonu složivši izbor od šesnaest priča, koje su objavljivane u rasponu od petnaest godina, od 1997. do 2012. Kad sad pogledate, šta vidite poetički u tom kontinuitetu? Jeste li kao pripovjedač ostajali dosljedni sebi, ili ste se mijenjali? Šta znači petnaest godina, koliki je to period za jednog pisca?

Tih petnaest godina podijelio bih na dva dijela: prije i nakon dolaska u Istru 2002. godine i zasnivanja obitelji. U potpunosti se time mijenja, obogaćuje moj intimni i društveni život, a sve se to dakako odražava i na moju poetiku. Osim toga, rad u umaškoj knjižnici, sudjelovanje u organizaciji pograničnih susreta Forum Tomizza (Trst-Kopar-Umag), ulazak u raznolike istarske književne manifestacije i institucije  prizemljuje moje dotada više-manje teoretsko poznavanje književnog života i pisanja općenito. Riješio sam se, recimo, svojevrsne postmodernističke ironične distance spram pisanja i spram sudbina svojih likova, ne dopuštam im više da tek tako, književnog efekta radi, izvrše samoubojstvo.

Umag, jedno od pograničnih mjesta gdje se održava Forum Tomizza

S druge strane, u prošlom desetljeću dovršavam studij hungarologije i intenzivno se bavim prevođenjem mađarskih pisca – za mene je iščitavanje i prevođenje mađarskih tekstova s profesorima Franciskom Major Ćurković, Jolán Mann i Istvánom Ladanyijem imalo važnost kreativne radionice pisanja, postao sam svjestan niza detalja i jezičnih finesa koje mi prije nisu bile vidljive. No, iako je u toj drugoj fazi intertekstualnost još više uzela maha u mojoj poetici (po čemu sam tipičan slučaj knjižničara-pisca), jednako tako sam više pozornosti posvetio likovima i dramatici njihovih odnosa u priči. I upravo je ta dramatičnost ono čijoj se privlačnosti sada najviše prepuštam dok pišem, ona sve intenzivira, čini očiglednijim, i ujedno zahtjeva od pisca vješto vođenje priče.

Konstanta mojeg pisanja je i eksperimentiranje s različitim tipovima pripovijedanja i tekstualnosti, pri tome pokušavam te eksperimente dovesti u vezu s novim momentima u vlastitom unutarnjem životu, ali i s novim perspektivama (ili više: šumovima, padovima, fobijama) u društvenoj sferi; ne uživam u pisanju radi samog pisanja.

*Poznajete suvremenu mađarsku književnost, prevodili ste knjige Béle Hamvasa, Ádáma Bodora, Pétera Esterházyja. Prošle godine ste objavili i esej o Lászlu Krasznahorkaiju, tu ste pomenuli  i visoka dostignuća mađarskog postmodernizma u travestiji i karnevalizaciji “velikih naracija”. Da li je literatura nemoćna u političkom polju, koliki je po Vašem mišljenju njen udio u društvenim kretanjima? Kako u tom smislu vidite retoriku mađarskog establišmenta u najnovijoj izbjegličkoj krizi?

Literatura ima političku moć, a najveću očigledno ima ona sedativna i eskapistička, koja odvraća čitatelja od javnog života i drži ga u uvjerenju da pliva u moru života dok se s knjigom brčka u kadi. Mislim da i danas ima vrijedne i utjecajne književnosti koja žestoko  oponira političkoj svakodnevici, pišu je pisci koji ne koriste angažman samo kao vizitku za „prosudbene komisije“ koje dodjeljuju književne nagrade i stipendije, pisci koji znaju da književni tekst nije tek efektna dimna bomba kratkog roka trajanja.

Što se tiče retorike mađarske vlasti, svakako upućujem čitatelje na tekstove Györgya Szerbhorvátha koje objavljuje Beton, evo izvanrednih rečenica iz jednog njegovog starijeg priloga: Većini mađarskih pisaca je puna kapa mađarske politike, megalomanske pobune Viktora Orbána protiv celog sveta. Problem je u tome što Orbán posećuje samo fudbalske utakmice, u koje pumpa pare, dok celu (mađarsku) kulturu, ne samo književnost, mrzi iz dna duše kao nijedan premijer ranije. Orbán ni pre nije bio poznat po čitanju književnih dela – njegova pismenost se iscrpljuje u citiranju indijanskih poslovica – ali za svoju nepostojeću kulturnu politiku je uspeo da nađe partnere. Orbánova megalomanija dostigla je vrhunac upravo u izgradnji kilometarskog zida na granici i bešćutnom odnosu prema izbjeglicama.

Ušumović: Ne uživam u pisanju radi samog pisanja

Photo: Siniša Sunara

*Značajan dio Vaše književne djelatnosti odlazi i na rad u knjižnici u Umagu. Već su poznate top liste najboljih knjiga koje svake godine objavljujete na sajtu knjižnice. Također organizujete i promocije savremenih autora. Da li Vam je bliža ta knjižničarska distanca u pogledu na književnost koju nastaje, ili Vam pak odgovara da se i sami umiješate u tzv. književni život, kao nedavno kad ste s drugim autorima učestvovali u jednoj književnoj karavani koja je obišla nekoliko gradova?

Top liste na našoj web stranici samo su igra, jedan od mamaca za potencijalne istraživače našeg knjižničnog fonda, a ujedno dobra prilika za nas knjižničare da još jednom bacimo pogled na proteklu godinu i sve naslove koje smo nabavili i pročitali (a još više na one koje nismo). Ipak, priznajem da sam listmanijak. Relevantna top lista, uostalom, odlična je referenca za nabavu knjižnične građe! Istražujući neko umjetničko područje ili razdoblje kroz top liste privlači me put kanonizacije i selekcije, iznenađujući ili očekivani prosudbeni konsenzusi… i ne poredak (nekim čitateljima se neprestano mora ponavljati da umjetnost nije sport), koliko sam izbor naslova. 

Kada preporučuje neku knjigu knjižničar, za razliku od književnog kritičara, ima konkretnog čitatelja ispred sebe i prilagođava se njemu: neki su čitatelji skloni istraživanju i vesele se otkrićima, ali većina nije: potrebno je naći pravi pristup i imati takta u vođenju čitatelja kroz biblioteku. U tom smislu knjižničar uopće nema distance, nego je naprotiv upravo usred književnog života i uglavnom se nervira što sve ljudi čitaju i što sve mora nabavljati za knjižnicu i naručivati jer je „korisnik uvijek u pravu“. Knjižničarsko iskustvo života knjige ima stalni utjecaj na moje pisanje i čitanje: oduševe me originalni, lucidni komentari članova naše knjižnice o dobrim, a još više o slabim književnim djelima, zaokupi me popularnost nekog naslova ili žanra. Najviše me, naravno, vesele razgovori s aktualnim autorima u knjižnici: svaka dobra prezentacija ostavlja traga, koliko god se nekad činilo da je publike premalo: iznenađujuće je što sve napravi usmena predaja nakon takvih događaja!

Književna karavana, u izvanrednoj organizaciji zagrebačkog Goethe Instituta i Austrijskog kulturnog foruma, pokazala mi je pak da je moguće okupiti pisce, koji se većinom dotada nisu nikada ni susreli, i od njih iz nastupa u nastup napraviti bend, književni sastav koji u svakom novom gradu otvara druge teme i osvaja nova književna područja, a pri tome osvaja i publiku. Kao da smo već zaboravili na to da književnost povezuje: ne samo književnike međusobno, nego prije svega pisce i čitatelje.

*Već dugo ste jedan od organizatora Foruma Tomizza, međunarodnih pograničnih susreta, koji svake godine okupe niz autora iz Hrvatske, Slovenije, Italije, Srbije, BiH i drugih zemalja. Kakva su Vaša iskustva, koliko taj prostor kulturno funkcionira kao zajednički?

Forum Tomizza započeo je 2000. godine s manifestacijama u spomen književnika Fulvija Tomizze (1935.-1999.), koji je svojim životom povezivao Umag, Kopar i Trst. U tim gradovima svake godine organiziraju se književni razgovori na aktualne teme, izložbe, koncerti, predstavljaju se nove knjige, a već deset godina raspisuje se u Umagu i višejezični natječaj za kratku priču Lapis Histriae. Upravo se čitajući romane Fulvija Tomizze (Materada, Djevojka iz Petrovije, Prijateljstvo, Bolji život…) mogu razumjeti posljedice golemih političkih i društvenih promjena XX.  stoljeća na tom, danas pograničnom području. Svaka generacija ovdje ima svoje iskustvo i svoju predstavu o području između Trsta i Umaga; da ne ulazim sada u analizu svih tih detalja (koje ja, kao furešt, došljak, tek mogu naslutiti), ono što je Tomizza pokrenuo svojim insistiranjem na višeslojnosti kulturnog i osobnog identiteta, a nastavio istarski književnik i prevoditelj Milan Rakovac, koji i danas moderira te susrete na granici, s talijanske i hrvatske i slovenske strane nalazi sve više na razumijevanje. Posljednjih godina objavljene su knjige koje vrlo suptilno opisuju zapletene razmirice i poveznice između Talijana i južnoslavenskih naroda u Istri i Dalmaciji u prošlom stoljeću: Sanja Roić, Darko Dukovski, Dragan Markovina, Franko Dota, Christian Eccher, Mauro Covacich, Stefano Petrungaro, Šenol Selimović… i mnogi drugi svojim pisanjem i djelovanjem otvaraju mogućnosti za nadilaženje teških razdora i sukobljenih interpretacija događaja u Istri prije i nakon II. svjetskog rata. U svakodnevnom životu poveznica je i dalje zaista mnogo: dvojezičnost je vrlo raširena (osobito u hrvatskoj Istri); poslovne prilike, trgovina, turizam čini ovaj prostor vrlo dinamičnim; Kopar, a pogotovo Trst privlači učenike, studente i stručnjake s cijelog područja.

Istra: Područje višeslojnog kulturnog identiteta

Photo: Dragan Kujundžić

*Imate dobar uvid i u najnovije trendove u literaturi, da li se trenutno nešto zanimljivo događa, je li protekla decenija dala u literaturi, po Vašem mišljenju, nešto specifično?

Prošlo desetljeće se uz malo pretjerivanja svakako može nazvati zlatnim dobom hrvatskog izdavaštva, pogotovo s obzirom na to da negativne tendencije uzimaju maha posljednjih godina, pa se pesimistima čini da se takve godine više neće ponoviti. Objavljeno je niz jako bitnih prijevoda starijih književnih opusa od kojih su među hrvatskim piscima vjerojatno najviše odjeka imali prijevodi Thomasa Bernharda, Flannery O’Connor, Bohumila Hrabala, W. G. Sebalda… Objavljeno je niz kapitalnih književnoznanstvenih i kulturoloških studija hrvatskih autora – Zoran Kravar, Viktor Žmegač, Vladimir Biti, Dean Duda… napisali su temeljne knjige za suvremeni pristup književnim i kulturnim fenomenima općenito.

No, umjesto da generaliziram o trendovima, izdvojio bih tri naslova koji predstavljaju dugoročne izazove za moje pisanje. Roman Drenje (2011) Luke Bekavca fascinirao me je rečenicama koje spajaju tehnološke pojmove, distopijske motive i detalje panonskog krajolika. Roman Ostatak (Remainder, 2005.) Toma McCarthyja svojim savršenim repetitivnim tempom i dosljednošću u razvoju radnje pokazao mi je zastrašujuće uvjerljivo kako se simulacijsko uprizorenje života pretvara u njegovu eksploataciju. A otkako sam pročitao Prozu na djelu (How fiction works, 2008.) književnog kritičara Jamesa Wooda pokušavam čitati drugačije, s više pozornosti spram detalja koji ustvari daju užitak čitanju proze. Na prvi pogled Woodov pristup bi se mogao svrstati u konzervativnu obranu realizma u književnosti, ali to je zaista simplificiranje. Evo Woodove rečenice o obilju života koje onemogućuje realističku racionalizaciju: Stoga će život uvijek sadržavati neizbježni višak, marginu obilja, područje koje uvijek sadržava više nego što nam je potrebno: više stvari, više utisaka, više sjećanja, više navika, više riječi, više sreće, više nesreće.