Suvremena znanost uvijek je velika inspiracija

Malo što me zaokuplja toliko dugo i toliko intenzivno kao glazba: Luka Bekavac

Izvor: hrvatskodrustvopisaca.hr

Suvremena znanost (barem u populariziranim varijantama koje sam u stanju pratiti) uvijek je velika inspiracija. Međutim, u ovom mi je ciklusu najvažniji bio njezin potencijal “udomljavanja” određene mitologije, odnosno način kojim neke grupe izobličuju (opet, popularno tumačenu) znanost kako bi njome “objasnile” sve što je donedavno potpadalo isključivo pod okvire “paranormalnog”, ezoterije, magije itd. Kako je poznato, po Clarkeovom trećem zakonu, dovoljno razvijenu tehnologiju doista ne možemo razlikovati od magije, ali ovdje se radi o nečemu suprotnom: teorijskom diskurzu kao apologiji nekih natražnjačkih, ponekad gotovo atavističkih vjerovanja. Zapravo pokušavam (i u književnom i u teorijskom smislu) pratiti kako si je “folklor” transkomunikacije prisvojio ikonografiju, vokabular, pa povremeno i metodologiju suvremenih znanosti: tvrdokorno odbijajući izumrijeti u dobu visoke tehnologije, preoblikovao se u nešto što, umjesto u gotskim ruševinama, paučini i tami, egzistira u laboratoriju, na TV ekranu, u digitalnom glitchu

Luka Bekavac rođen je 1976. u Osijeku. Diplomirao je komparativnu književnost i filozofiju te doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje od 2006. radi na Odsjeku za komparativnu književnost. Objavljivao je autorske tekstove i prijevode u časopisima Zarez, Tvrđa, Quorum (član uredništva 2004.–2006), Gordogan, Frakcija, Književna revija, 15 dana, Akt, Književna smotra, Umjetnost riječi, Filozofska istraživanja i Performance Research te u emisijama Trećega programa Hrvatskog radija i Radija 101. Njegov prvi roman Drenje (Zagreb, 2011) bio je nominiran za niz regionalnih književnih nagrada. Drugi roman Viljevo dobio je Nagradu Janko Polić Kamov Hrvatskog društva pisaca za 2014. godinu, nagradu Europske unije za književnost 2015. i Nagradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za 2014. za područje književnosti. Nedavno je objavljen i njegov treći roman Policijski sat.

*Vaši romani Drenje i Viljevo istraživali su, kako je kritika primjećivala, prostore transkomunikacije, zvučnu sferu, bioakustiku… S obzirom da nije riječ o uobičajenim književnim prosedeima, zanima me šta je za Vas bilo najvažnije kada je proces gradnje ovih narativa bio posrijedi. Šta je, dakle, ono što Vam sfera zvuka omogućava u književnosti?

Ne vjerujem da je postojala jedna najvažnija stvar zbog koje su ovi tekstovi nastajali: roman je, bar za mene, uvijek “puno stvari odjednom”, i poprima svoje konačne oblike međudjelovanjem svih tih elemenata, ponekad sasvim neznatnih. Možda je stvar i u tomu što su me jače motivirali neki ambijenti ili “problemska područja”, nego želja da se “ispriča nečija priča”, jednostavno izloži “sudbina” ovog ili onog lika – koliko god mi likovi bili važni, te koliko god tijekom pisanja počinjali generirati vlastita značenjska polja.

Zvuk mi je, da se vratim na vaše pitanje, bio zanimljiv na više načina: tu je, s jedne strane, zvuk kao materijalni supstrat, “objektivan” dio izvanjskoga svijeta koji djeluje na predmete i bića u svojoj okolini i kad ga ne čujemo, u frekvencijskim rasponima u kojima za nas “ne postoji”, no svejedno ima neke konkretne i potencijalno opasne učinke; zvuk kao aspekt stvarnosti koji zahtijeva posebne procedure dokumentiranja i arhiviranja, s pripadajućim tehnologijama (tu je djelomice i korijen priče o bioakustici, u koju sam ušao kroz interes za glazbu i field recording, a ne biologiju); na to se izravno nadovezuju neke “spiritističke” prakse sredine i kraja dvadesetog stoljeća, koje vjeruju da zvuk, a pogotovo šum, predstavlja povlašten oblik komunikacije s “onostranošću”… Ako se zbroje neke implikacije navedenih osobina zvuka, mislim da pred očima već imamo svojevrstan sinopsis Drenja i Viljeva.

*Takođe, istraživanje paralelnih svjetova je jedna od važnih tema u Vašim romanima. Kako popularna fizika i njene teorije funkcionišu u književnosti, koliko paralelni svjetovi mogu biti metafora onoga što jeste naša stvarnost?

Suvremena znanost (barem u populariziranim varijantama koje sam u stanju pratiti) uvijek je velika inspiracija. Međutim, u ovom mi je ciklusu najvažniji bio njezin potencijal “udomljavanja” određene mitologije, odnosno način kojim neke grupe izobličuju (opet, popularno tumačenu) znanost kako bi njome “objasnile” sve što je donedavno potpadalo isključivo pod okvire “paranormalnog”, ezoterije, magije itd. Kako je poznato, po Clarkeovom trećem zakonu, dovoljno razvijenu tehnologiju doista ne možemo razlikovati od magije, ali ovdje se radi o nečemu suprotnom: teorijskom diskurzu kao apologiji nekih natražnjačkih, ponekad gotovo atavističkih vjerovanja. Zapravo pokušavam (i u književnom i u teorijskom smislu) pratiti kako si je “folklor” transkomunikacije prisvojio ikonografiju, vokabular, pa povremeno i metodologiju suvremenih znanosti: tvrdokorno odbijajući izumrijeti u dobu visoke tehnologije, preoblikovao se u nešto što, umjesto u gotskim ruševinama, paučini i tami, egzistira u laboratoriju, na TV ekranu, u digitalnom glitchu…

Paralelni svijet drži određenu razinu fascinacije samo ako ima onu “numinoznu” auru bitno drugačijeg, “nemogućeg” ili nepojmljivog

Photo: www.hrvatskodrustvopisaca.hr

Ideja paralelnog svijeta kao “metafore” naše stvarnosti, odnosno alternativna povijest ili distopija kao “prognoza” onoga što nas čeka, projicirana na temelju aktualnog stanja ili dnevnopolitičkih interesa, čini mi se vrlo starim, požutjelim književnim trikom, i potpuno mi je nezanimljiva. Paralelni svijet drži određenu razinu fascinacije samo ako ima onu “numinoznu” auru bitno drugačijeg, “nemogućeg” ili nepojmljivog. U trenutku u kojemu se to pretvori u mentalnu vježbu kojom – eliminirajući svaki faktor iznenađenja – tobože proričemo (opet, najčešće socijalnu ili političku) “budućnost”, sve se to razotkriva kao skroman prvi stupanj preoblikovanja onoga što je donedavno vladalo pod imenom “stvarnosne proze”. Takva distopija zapravo je umnogome, po stilizaciji, ali i svojem tematskom rasponu, samo “stvarnosna proza 2.0”.

*Kakvu ulogu pri Vašem pisanju ima, već spomenuta, muzika, imamo li na umu nesumnjivu muzikalnost Vaših romana?

Malo što me zaokuplja toliko dugo i toliko intenzivno kao glazba. U tom interesu postojale su razne oscilacije, u smislu toga o kojoj se točno glazbi radi (iako nikada nisam bio isključiv), kao i u smislu oblika bavljenja glazbom (slušatelj, kritičar, proizvođač). Možda će se zato činiti neobičnim to što glazba u samom procesu pisanja zapravo nema nikakvu ulogu. Ona tu i tamo može, poput bilo kakvog drugog materijala, pomoći u evociranju određenih ambijenata, može, naravno, biti zanimljiva i kao neki tip kulturnog markera, poput likovne ili tekstualne umjetnine koja se uvodi u priču, ali unutar mog radnog procesa djeluje uglavnom kao smetnja: iznimno mi je teško raditi na (svojim ili tuđim) tekstovima uz glazbu – vjerojatno zato što i nju u pravilu slušam kao “tekst”, ili onako kako se gleda film, dakle vrlo rijetko kao pasivnu “pozadinu”.

S druge strane, kombinacija zvučne izolacije i repetitivne, “tvorničke” atmosfere koju glazba može pružiti ipak djeluje stimulativno pri obavljanju jednostavnijih, tehničkih ili praktičnih poslova oko teksta (to vrijedi i za književnost i za teoriju). Tako su mi, pri dovršavanju nekih recentnijih radova, Vatican Shadow, Prurient, Sunn O))), Pan American, Zoviet France, The Hafler Trio, Horatiu Radulescu, Steve Reich, Laurel Halo ili Nurse With Wound često predstavljali spomenute zvučne “obloge”.

Ništa od toga nije mi zanimljivo kao refleksija svijeta u kojemu živimo, svakodnevnih socijalnih ili političkih problema, ili privatnih međuljudskih kriza. Te prostornovremenske pukotine, kao i problemi percepcije koje izazivaju, privlače me ponajviše kao podsjetnici na to koliko je taj “naš svijet” – u svojoj materijalnoj stvarnosti – nešto apsolutno strano, nešto što funkcionira po zakonima koje ćemo, protezama znanosti, možda i dokučiti, ali ih nikada nećemo moći potpuno pounutriti, učiniti intuitivnima i “prirodnima”

 *Postapokaliptični, da tako kažem, mizanscen još jedna je od stvari koja se pojavljuje kao očita u pomenutim romanima. Šta Vam takva postavka omogućava u pogledu građenja stukture romana?

Sva tri romana mogla bi se u “dramskom” pogledu shematizirati kao “komorne” priče, situacije svedene na odnose sasvim maloga broja ljudi. Mislim da (post)apokaliptički ambijent služi kao idealna kulisa za takvu situaciju: radi se o umjetno stvorenoj pustinji, pozadini koja omogućuje oštrije ocrtavanje nekih nijansi vezanih uz likove i priču. Riječ je o prostornoj izolaciji sličnoj potpunoj divljini, dok ipak najčešće nije riječ o čistoj prirodi: to može biti manje industrijsko mjesto (Drenje), ladanjska kuća (Viljevo), na kraju i jedan cijeli grad pod različitim tipovima opsade (Viljevo i Policijski sat); sve troje funkcionira kao gotovo nenastanjen prostor, dobrim dijelom premrežen djelovanjem prirode, te tvori detaljno artikuliran, “konkretistički” pejzaž, jasno strukturiranu zonu teksta koja se po sposobnosti generiranja značenja pomiče s periferije prema statusu ekvivalentnom likovima. Vjerojatno se nešto slično moglo postići i drugim postupcima, ali pri pisanju me (barem u ovim romanima) više motiviralo istraživanje određenog konteksta, često upravo prostora, nego psihologije, a u izboru tih ruinističkih pejzaža vjerojatno su presudila i osobna iskustva i afiniteti.

*Koliko komunikacijski šumovi utiču na Vaš tekst, i gdje su zapravo granice čujnosti Vaših romana?

Ne razmišljam o ovim romanima kao nečemu auditivnom; u pisanju uvijek mislim o prostoru stranice (ponekad u doslovnom smislu prijeloma), ali ako taj šum prihvatimo u proširenom opsegu, to je sigurno jedna od središnjih preokupacija ovih tekstova: šum kao doslovna komunikacijska smetnja; šum kao signal koji se, zbog privremene nečitljivosti, ne prepoznaje kao tuđinska poruka; šum kao čista materijalna sila, zvuk koji, kako sam već rekao, predstavlja stvarnu fizičku prijetnju; šum kao “prazno platno” koje, kao u slavnom Leonardovom savjetu iz Traktata o slikarstvu, provocira svijest na “učitavanje” pravilnosti, poruka, likova, slika, cijelih kompozicija i narativa u mrlje na zidu, blato ili pepeo.

Ako se vratimo na granicu “čujnosti” ili razumljivosti sadržaja ovih romana, moram reći da je malo što u njima završilo slučajno; svi detalji u Viljevu koji bi mogli izgledati kao elementi neke igre detekcije uvršteni su tamo vrlo pažljivo, ponekad nakon dugotrajnih istraživanja i prilagođavanja faktografskih podataka itd. Međutim, konačan ishod svega toga, barem iz moje perspektive, ne bi trebao biti sklapanje cjelovite, skladne i zatvorene slike. Pretpostavljam da je to krajnji učinak tog “šuma” na čitatelje: osjećaj da su stvari uglavnom “sjele” na svoje mjesto, uz neugodan dojam da ipak ne možemo zaboraviti onih pet ili šest stavki koje se uopće ne uklapaju u tu interpretaciju, onaj ostatak koji, kao posljednji komad slagalice u Perecovom dvoboju Bartlebooth–Winckler, podsjeća na to da je cijela slika možda trebala biti nešto drugo, a ono što smo “riješili” predstavlja nepostojanu, možda posve pogrešnu predodžbu, sklepanu od dostupnih fragmenata…

*Kategorija prostora  i vremena čini se posve “iščašena” u Drenju i Viljevu, koliko ta nadvremenska i nadprostorna dimenzija otvara mogućnost za šire, rašomonskije,  sagledavanje svijeta u kojem živimo?

Zapravo se ne bih složio oko tog potpunog iščašenja. Uvijek su mi demotivirajuće djelovali tekstovi, filmovi itd., u kojima je elementarna koherencija određenog svijeta ili nečije percepcije tog svijeta baš potpuno eliminirana. To je svakako moguć i opravdan stilski izbor, i može rezultirati izvanrednim djelima, ali meni je vrlo dalek. U ovim sam romanima pokušao uspostaviti, a na momente čak i realistički “frizirati” određene plohe prostornovremenske konzistentnosti, udobnosti, prepoznatljivosti, “trodimenzionalnosti”, da bi se zatim između tih ploha stvorila serija lomova koji dovode u pitanje “stvarnost” i postojanost onoga što smo doživjeli kao određen “svijet”. U tim lomovima je, barem za mene, i središnja “priča” ovog ciklusa.

Opet, ništa od toga nije mi zanimljivo kao refleksija svijeta u kojemu živimo, svakodnevnih socijalnih ili političkih problema, ili privatnih međuljudskih kriza. Te prostornovremenske pukotine, kao i problemi percepcije koje izazivaju, privlače me ponajviše kao podsjetnici na to koliko je taj “naš svijet” – u svojoj materijalnoj stvarnosti – nešto apsolutno strano, nešto što funkcionira po zakonima koje ćemo, protezama znanosti, možda i dokučiti, ali ih nikada nećemo moći potpuno pounutriti, učiniti intuitivnima i “prirodnima”.

*Vaš treći roman Policijski sat dotiče se, barem kako stoji u njegovoj najavi, i teme rata devedesetih. U kojoj mjeri je Policijski sat drugačiji u odnosu na Drenje i Viljevo, te kako se u Vašu poetiku zvuka uklapa tema rata?

Mislim da je od tih romana posljednjim ratom i ratnom traumom zapravo naviše zaokupljeno Drenje. Novi roman, Policijski sat, iako je jednim dijelom smješten u Osijek ranih devedesetih, pristupa toj tematici na posve drugačiji način, ali opet iz “civilne” perspektive, i bez ikakvih (dnevno)političkih konotacija i intencija. Vjerujem da će svatko tko je čitao ranije tekstove tu osjetiti nekakav kontinuitet, ali pokušao sam izvesti još jedan stilski zaokret, te napisati nešto što bi gotovo svim osobinama odudaralo od Viljeva. Roman je zapravo zamišljen kao eksploatacija stilskih i sentimentalnih resursa kvaziautobiografskog tona, kombinacije fikcionalnog memoara i eseja, kojom već dugo pišem i jednu seriju kraćih proza pod naslovom Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku. Podnaslov tog ciklusa (studije, ruševine) stoji u paraleli s podnaslovom Policijskog sata (slutnje, uspomene), a ti tekstovi pored stilskih karakteristika dijele i neke likove, kao i mjesto radnje: Osijek, koji poput “Luke Bekavca”, jednog od likova, prolazi kroz detaljnu tekstualnu rekonstrukciju, ali i preoblikovanje u nešto što samo izdaleka podsjeća na “stvarnost”.

Sva četiri teksta o kojima govorimo povezana su temama od kojih smo i počeli razgovor: transkomunikacija, zvuk, paralelna postojanja. Zato ne volim misliti o ovim romanima kao “trilogiji”, iako ne mogu nikoga spriječiti da ih tako čita; meni su to prije dva diptiha, kojima će se, nadam se, u daljoj budućnosti pridružiti još barem dva romana. Do tada, imajući na umu Galeriju likovnih umjetnosti koja je under permanent construction i stalno se širi, možemo čitati Policijski sat kao “četvrti dio trilogije”.