Kod nas se prevodi premalo i prevodilaštvo nije dovoljno cijenjeno: Tanja Miletić Oručević

Photo: LA

Dnevnik je, po sudu većine kritičara i stručnjaka, najbolja Gombrowiczeva knjiga, u ne baš slaboj konkurenciji niza sjajnih romana, pripovjedaka i drama. Bilo bi, međutim, vrijeme ponovno je prevesti. Ti, kao i ostali čitatelji našeg jezika, znaš Dnevnike u prijevodu Petra Vujičića, koji je to napravio dobro, ali ja, čitajući njegov prijevod vidim kako je došlo vrijeme za novi prijevod, nakon tih četrdesetak godina. Ta knjiga je neosporno klasika, a svaka kultura koja drži do sebe u svakoj generaciji ponovo prevede klasike, jer jezik se mijenja sa svijetom i društvom, a prijevod nam daje sjajno oruđe da velika literatura prati te promjene

*Krenuo bih u ovom razgovoru od nekih bazičnih stvari, prije svega, jer mi se čini da u bazičnim stvarima leže najveći problemi ovdašnje kulture. Dakle, imajući na umu da prevodite sa poljskog, šta je za Vas kao prevoditeljicu najvažnije kada imate jedan književni tekst pred sobom?

Moram na samom početku reći da sam počela prevoditi gotovo slučajno i da nisam profesionalna prevoditeljica u smislu da to nije moje osnovno zanimanje, ono od čega živim – ja sam teatarska rediteljica. Zbog toga vjerovatno imam neku vrstu luksuza i opuštenosti u izboru i prevođenju, kog profesionalni prevodilac ne može uvijek sebi dopustiti. No, igrom slučaja, kvalificirana sam i za prevođenje. Prvo sam pohađala sjajnu mostarsku Gimnaziju, koja je u to vrijeme u okviru jezičko–prevodilačkog smjera zaista učila prevođenju, suvremenoj lingvistici (maternjeg i engleskog jezika), teoriji prevođenja itd. Da bih mogla studirati u Poljskoj režiju pohađala sam jednogodišnju vrlo ozbiljnu školu poljskog jezika za strance, koja se završavala regularnim polaganjem mature iz poljskog jezika i književnosti.

Vraćajući se na luksuz izbora koji sam spomenula, ja dakle mogu sebi dopustiti da prevodim iz čistog zadovoljstva, literaturu koja se meni sviđa i za koju poželim da je podijelim s drugim čitateljima. Znam da je poljska književnost voljena i cijenjena u Bosni i Hercegovini, pa i sama sam prije rata s velikom strašću čitala Miloša, Herberta, pa i neke danas manje prisutne autore, koji su u Jugoslaviji imali veliku recepciju, kao što su Jerzy Andrzejewski ili filozof Leszek Kolakowski. U današnjoj humanistici jedno od najzanimljivijih imena za mene je Zygmunt Bauman, koji doduše odavno živi u Britaniji i objavljuje na engleskom, ali njegov maternji jezik je poljski i njegova djela se istovremeno objavljuju na poljskom. Kao i mnoge druge stvari, ta ljubav i poštovanje prema poljskoj književnosti su danas u našoj zemlji pomalo zaboravljene i zanemarene. Uživam u mogućnosti da, makar nekim ljudima nešto starije generacije, ponekad prevođenjem mogu vratiti emocije književnih fascinacija iz mladosti.

Najteže mi je bilo održati u prijevodu Gombrowiczew neponovljivi smisao za humor

Photo: LA

*Šta Vam je pored navedenog još važno kada je prevođenje u sa poljskog u pitanju?

Osim što je, dakle, za mene kao prevoditeljicu najvažnije da mene lično tekst koga prevodim fascinira, pokušavam procijeniti jesam li ja u stanju baš taj idiom, autorski jezik, prenijeti u svoj jezik. S Gombrowiczem sam iz nekog razloga imala osjećaj da mogu i vjerovatno se nisam prevarila, budući da su mišljenja i recenzije o mom prijevodu Bakakaja vrlo pohvalni. U nekim drugim slučajevima prevodila sam više iz neke kulturološke i pragmatične potrebe, kao što je to bio slučaj sa 13 suvremenih poljskih drama u antologiji Mortal Kombajn. Poljsko dramsko pismo je izvanredno, moderno, bogato i raznovrsno, a kod nas praktično nepoznato. Uvijek me iznova iznenadi činjenica da danas ljudi u BiH zapravo jako malo znaju o Poljskoj, zemlji koja nam je kulturno i historijski bliska. Ništa ne znaju o tektonskim promjenama koje je ta zemlja doživjela u zadnjih 25 godina, misle da je ona ista kakva je bila za vrijeme vojnog stanja Jaruzelskog, a zapravo to je jedna velika zemlja koja se razvila fantastičnom brzinom, u kojoj kultura i umjetnost i dalje imaju vrlo visoku poziciju u društvu, u kojoj se pišu sjajne knjige, prave izvrsne predstave i filmovi, suvremena likovna umjetnost ima niz fantastičnih svjetskih imena. U tom smislu svoj prevodilački rad ponekad razumijem i kao kulturološku misiju za bosanskohercegovačku sredinu.

*Na osnovu ovoga što ste kazali čini mi se da prevođenje igra jednu od važnijih uloga u procesu razbijanja kulturne autističnosti jedne sredine. Koliko smo mi ovdje, dvadeset godina nakon rata, daleko odmakli kada je prevodilaštvo u pitanju? Imajući na umu sve pokidane odnose, te uopšte ovdašnji kulturno-umjetnički život. Dakle, budući da ste, iako ne po vokaciji, ali po interesovanju da, u prevodilačkom svijetu, šta su najveći problemi prevodilaštva kod nas?

Prije svega, kod nas se prevodi premalo i prevodilaštvo nije dovoljno cijenjeno, ni u kulturološkom, a ni u materijalnom smislu. Meni se dogodilo da jedno Narodno pozorište nigdje u materijalima za predstavu ne navede činjenicu da sam prevela dramu koju su izveli (Mortal Kombajn Pawla Sale), kao i da odbije platiti taj prijevod; u civiliziranom svijetu to je nezamislivo. Prevodioci kod nas nemaju tu ulogu promotora književnosti kakvu imaju u cijelome svijetu, jer vani najčešće izbor prevodioca i njegov/njen rad odlučuje o tome da neka knjiga i neki autor/ica pronađu put u drugu kulturu. Ja sam registrirana kao prevoditeljica s poljskog u jednoj poljskoj književnoj instituciji i često mi se javljaju pisci i spisateljice, šalju mi svoje knjige i očekuju da ja zainteresiram nekog izdavača za knjigu; meni je to skoro pa nemoguće. Nove, nepoznate pisce – koje bi upravo prijevod trebao otkrivati književnoj javnosti – skoro je nemoguće ispromovirati kod naših izdavača. Također je dosta davno počela pogubna praksa da se prijevod ne cijeni ni materijalno, pa se dešava da knjigu prevede neki student ili priučeni poznavalac jezika u vremenskom roku od petnaest dana. Još uvijek se sjećam jedne televizijske emisije s kraja osamdesetih u kojoj je predivna Svetlana Slapšak pred kamerom poderala prijevod Eccovog Fukoovog klatna, koje je izdavač zbog brze zarade objavio u lošem, sfušerenom prijevodu. To je za književnost pogubno i takvim nemarom su mnogi sjajni pisci izgubili interes javnosti u nekim kulturama. Najzad, mnogi su profesionalni prevodioci osuđeni na najgori komercijalni izbor izdavača, jedino što im se nudi za prevodilački posao su kojekakve kvaziknjiževne kupusare kvaziduhovne ili chick lit provinijencije; umjesto da javnosti nude vrhunsku novu književnost iz „svog“ jezika, koju sigurno prate i dobro poznaju.

Na najbolje moguće načine poljska književnost baštini tradiciju Witolda Gombrowicza. Njegova sumnja, humorna distanca, autoironija i rušenje mitova postale su konstanta. Interesantno je da u ovoj generaciji najzanimljiviju poljsku književnost pišu žene; interesantno za jednu patrijarhalnu zemlju, u kojoj je pobačaj zabranjen a riječ gender tretira se kao smrtna uvreda. 

*Koliko je na sve to uticao, već pomenuti, rat?

Sigurno je i na prevodilaštvo, kao i na sve druge stvari u našoj zemlji, uticao rat. U ratu i iza njega mnoštvo ljudi koji su engleski znali sa filmova i ploča angažirali su se kao prevodioci, a stranci su, s visoka i kolonijalno, valjda smatrali da je to za domoroce iz komunističke zemlje maksimalan nivo znanja engleskog jezika. Nešto od te neprofesionalnosti u prevođenju ostalo je u javnom životu i kulturi do danas. Mnogi politički i zakonski akti kod nas prevedeni su sa engleskog loše i nestručno, pojednostavljeno i neprecizno. Štaviše, smijem tvrditi da je na taj način, uz kaos jezičke politike inzistiranja na tri odvojena standardna jezika, jezik u javnom diskursu trajno oštećen i osiromašen; mi smo generalno manje jezički kompetentni u javnom diskursu od susjednih društava.

*Nadovezao bih se na rečeno sa još jednim pitanjem, šta su najveće poteškoće pri prevođenju jednog književnog teksta sa poljskog na ovdašnje jezike (?), prije svega iz pozicije Vašeg prevodilačkog iskustva gledano?

Prijevod sa svakog jezika uvijek nosi mnoštvo zamki, kako lingvističke, tako i kulturološke prirode. Budući da je poljski slavenski jezik sa sličnom gramatičkom shemom (npr. padeži su paralelni onima u našem jeziku) i sa priličnim brojem riječi iz zajedničke slavenske leksike, u prevođenju s poljskog na naš jezik često se dešava ono što svi prevodioci mrze, a to su takozvani „lažni prijatelji“, riječi slične po obliku, nekad i identične, a različitog značenja. Takvu je omašku vrlo lako napraviti i uvijek, prevodeći s poljskog, posebno pazim da ne nalijećem brzopleto na nju.

*A kada su u pitanju problemi kulturološke prirode?

Kulturološki su, naravno, problemi još i veći; razlike između tradicionalne strukture poljskog društva, koja je, naravno, upisana u jezik, i našeg su jako velike. Nekad ih prijevod može prevazići ili iskazati na adekvatan način, nekad je to nemoguće. Na primjer, forma koja se u poljskom jeziku koristi za drugo lice iz poštovanja, ono što je naše „Vi“, jezički je zapravo treće lice. Na poljskom se nekome iz poštovanja – a zapravo svakoj osobi koja vam nije vrlo bliska, ne spada u krug obitelji ili bliskih prijatelja – obraćate posredno, u trećem licu. To je forma koja je postojala u strogim aristokratskim kućama u doba Austrougarske, vjerojatno tad preuzeta iz njemačkog – „Hoće li gospođa uzeti ovu jabuku?“ Sama ta forma stvara veću distancu u komunikaciji između većine govornika, a uz nju ide i niz drugih postupaka koji formaliziraju jezik obraćanja. To je, naravno, posljedica poljske društvene historije, koja je stotinama godina bila klasno raslojena, skoro pa kastinska, a jezik aristokracije koja je pisala književnost i normirala jezik bio je poljski bar od XV stoljeća. Naš jezik ne može imati takve formalnosti komunikacije jer se historijski razvijao sasvim drugačije i komunikacija se odvija u mnogo jednostavnijim i neposrednijim strukturama (mada moram priznati da mi znanje o tome nimalo ne smanjuje iritaciju kad me nepoznata prodavačica ili vozač autobusa oslovi sa „ti“). To je samo jedan mali primjer drugačijih društvenih i kulturnih odnosa, ugrađenih u jezik, koje je zapravo nemoguće prevesti. I inzistiranje na tim posebnostima može dovesti do krivih rezultata; postoji prijevod jednog Gombrowiczewog romana u kome je situacija igre s aristokratskim poljskim konvencijama prevedena u neki arhaični govor, koji podsjeća malo na svijet sinjske alke, a malo na njegoševski crnogorski. To je potpuno kriva informacija, jer iako je Gombrowiczew jezik uvijek stilistički specifičan, on se od suvremenog poljskog razlikuje kao i bilo koji drugi idiom suvremenog jezika tridesetih godina XX vijeka, kad su ti romani pisani. Poređenja radi, u našem jeziku toliko se od suvremenog jezika razlikuju djela Krleže ili Crnjanskog pisana u toj dekadi, uz sve njihove autorske stilske specifičnosti.

Moj izbor kao prevodioca je uvijek ostati što je bliže književnom jeziku moguće

Photo: LA

*Ovo što ste kazali podsjetilo me je na neke muke sa prevodima sa kojima sam se suretao kao čitalac. Naime, dosta često prilikom čitanja prevedenih knjiga nailazim na prevodilačke intervencije koje nastoje, na primjer, engleski sleng iz Čikaga prevesti tako što će rabiti sarajevski sleng. Pa prilikom čitanja imam utisak, jer pri čitanju nastojim misliti pročitano, uživljavajući se u ono što je sadržaj jedne knjige, da mi te riječi iz ovdašnjeg slenga stalno podapinju svojom nezgrapnošću čitalačke „noge”. Kako gledate na tu vrstu prilagođavanja i da li je ono u opisanom kontekstu jedino moguće rješenje?

To su vrlo rizični tereni. Sjećam se jednog svog iskustva, prevodilačkog i rediteljskog istovremeno, u kome sam imala mnoštvo dilema oko jezičke lokalizacije, to je bilo prilikom rada na predstavi „Shopping & Fucking” 2000. u Sarajevu, za koju sam i prevela dramski tekst s engleskog. Priča se zbiva među vrlo tipičnom londonskom omladinom, hipsterima tog doba, koji su i u jeziku i u ponašanju kao neki prototipi sredine, svog doba i svog specifičnog slenga. Koliko god je bilo očito da ti ljudi u prijevodu ne mogu govoriti književnim jezikom, također je bilo neadekvatno lokalizirati taj govor u neki sarajevski sleng. Jer, kao što nije bilo adekvatno promijeniti brzi junk food kojim se oni hrane, a koji je u Londonu tipično neko gotovo jelo koje se podgrije u mikrovalnoj na neke pite ili ćevape, kojim se hrane takvi junaci u Sarajevu, tako ni previše lokalnog slenga ne bi bilo primjereno. Jer iako u pozorištu, naravno, uvijek želimo kod gledaoca izazvati analogije i asocijacije na njegovu okolinu i svijet u kome živi, ipak način za to nije bio pretvoriti londonske hipstere u sarajevske jalijaše, time bismo mnogo više izgubili nego dobili.

U književnom smislu mi pada na pamet primjer odlične poljske spisateljice mlade generacije Dorote Maslowske čijih je nekoliko knjiga prevedeno u Beogradu. Maslowska piše jezikom mlade generacije, koristi sleng i taj princip hibridnog modernog jezika prepunog neologizama i trenutnih jezičnih moda, da bi opisivala nestabilni i dinamični svijet današnje Poljske. Ja sam čitala Maslowsku na poljskom i iako se dešava da mi poneka riječ iz slenga nije poznata, jer jezik se brzo razvija i ne živeći u toj zemlji nemoguće je uhvatiti sve njegove promjene, načelno nemam nikakav problem s razumijevanjem njenih knjiga i hvatanjem svih nijansi tog specifičnog, humornog i grotesknog jezika. No, kad sam uzela srpski prijevod Maslowske naišla sam na sleng i strukturu rečenice koja je za mene bila apsolutno neprohodna. Nisam bila u stanju pročitati više od par stranica. I mislim da nije samo problem što sam ja već geografski odvojena od slenga najmlađe generacije u Srbiji, nego je prevodilac tražio toliko bizarna rješenja da vjerujem da je i mnogim čitaocima u Srbiji taj tekst bio jednako neprohodan. Na taj način prevodilac je gurnuo Maslowsku u jednu generacijsku i usko lokalnu nišu kojoj ona zapravo ne pripada, jer Maslowska je široko popularna spisateljica koja se mnogo čita i izvodi u pozorištu, ne samo u Poljskoj nego i u nizu drugih zemalja. Dakle, nemoguće je da je njen tekst toliko hermetičan i ograničenog dometa.

*Glede rečenog, šta je Vaš postupak prevođenja?

Moj izbor kao prevodioca je uvijek ostati što je bliže književnom jeziku moguće, jer je to najbolja garancija za razumijevanje čitatelja, a to mora biti glavna misao prevoditelja. Razumijem da je jezik prebogata materija i da nas lako poziva u svakovrsne igre, egzibicije i bizarne kreacije, ali prepuštajući se tome, po mom mišljenju, prevodilac lako izdaje pisca i čitatelja, koji moraju biti njegovi glavni gospodari.

Desničarima, konzervativnim katolicima, nije mio: Vitold Gombrovič, uznemiravajući klasik

Izvor: culture.pl

*Pomenuli ste Gombrowicza, i problem sa prevodom, čini mi se, romana Pornografija. Preveli ste njegovu knjigu priča Bakakaj, šta je za Vas kao prevoditeljicu najizazovnije kada je prevođenje Gombrowiczeve književnosti u pitanju?

Mislim da mi je najteže, ali i najvažnije u prevođenju Bakakaja bilo održati u prijevodu Gombrowiczew neponovljivi smisao za humor, koji je imanentan svakoj njegovoj frazi i rečenici. Taj humor, iza koga stoji njegov specifični egzistencijalizam, ta njegova čudesna vizija „međuljudske crkve” koju gradimo i u koju se kao u kučinu upetljavamo sa svakom riječju i svakim gestom upućenim drugome unutar guste mreže odnosa i formi međuljudskog bitisanja, bilo je nešto što je mene kao čitateljicu najviše fasciniralo i jako sam se trudila prenijeti taj humor u svom prijevodu. Eto, laskam sebi da sam uspjela jer imam smisla za humor, a barem sam, kao Hercegovka, za njega genetski predisponirana.

*Čitajući Gombrowiczev Dnevnik ja sam veoma često imao utisak da su tekstovi u njemu pisani upravo za naš aktuelni trenutak, za prostor koji označavam kao postjugoslaviju. Bilo da Witold piše o kulturno-umjetničkim ili političkim užasima poslijeratne Poljske, nekako se sve te zablude gotovo mogu preslikati na naš “region” danas. Budući da ste upoznati sa savremenim književnim prilikama u Poljskoj, zanima me kako se Gombrowicza danas doživljavaju “našijenci” u njegovoj domovini?

Ja imam takav utisak kad čitam svako genijalno djelo svjetske književnosti. Dnevnik je, po sudu većine kritičara i stručnjaka, najbolja Gombrowiczeva knjiga, u ne baš slaboj konkurenciji niza sjajnih romana, pripovjedaka i drama. Bilo bi, međutim, vrijeme ponovno je prevesti. Vi, kao i ostali čitatelji našeg jezika, znate Dnevnike u prijevodu Petra Vujičića, koji je to napravio dobro, ali ja, čitajući njegov prijevod vidim kako je došlo vrijeme za novi prijevod, nakon tih četrdesetak godina. Ta knjiga je neosporno klasika, a svaka kultura koja drži do sebe u svakoj generaciji ponovo prevede klasike, jer jezik se mijenja sa svijetom i društvom, a prijevod nam daje sjajno oruđe da velika literatura prati te promjene.

Njegova sumnja, humorna distanca, autoironija i rušenje mitova postale su konstanta: Gombrovič

Izvor: www.theparisreview.org

U Poljskoj je Gombrowicz, dakako, klasik i trajno je prisutan kako u književnoj kulturi, tako i u pozorištu. Njegove drame, kao i svaka klasika u ozbiljnoj kulturi, služe snažnim mladim rediteljima za uspostavljanje svog novog jezika na kanonskoj literaturi. No, zanimljivo je da i on povremeno pada žrtvom političkih previranja. Desničarima, konzervativnim katolicima, Gombrowicz nije mio, uostalom, on jeste u svoje vrijeme bio jedan od ozbiljnijih kritičara poljskog katoličanstva. Budući da uticaj desnice u Poljskoj raste, vrlo je moguće da dolazi vrijeme u kome će i stari Gombro biti u državnoj nemilosti.

Ipak, na najbolje moguće načine poljska književnost baštini tradiciju ovog velikog pisca. Njegova sumnja, humorna distanca, autoironija i rušenje mitova postale su konstanta. Interesantno je da u ovoj generaciji najzanimljiviju poljsku književnost pišu žene; interesantno za jednu patrijarhalnu zemlju, u kojoj je pobačaj zabranjen a riječ gender tretira se kao smrtna uvreda. Osim spomenute Dorote Maslowske, najvažniji glas suvremene poljske književnosti je glas Olge Tokarczuk. Prošle godine je objavila fantastičnu knjigu od 800 strana „Jakubove knjige”, u kojoj kroz historiju jevrejskog sektaša iz XVII stoljeća Jakuba Franka slika veliku fresku nekadašnje Poljske kao istinski multikulturalne zemlje mnoštva naroda, jezika, kultura i religija, i postavlja pitanje kako se moglo dogoditi da takvo kulturno bogatstvo kroz potrese historije postane monokulturna i monoreligijska zemlja. A budući da Olga Tokarczuk u Beogradu ima „svoju” prevoditeljicu, izvanrednu i vrijednu Milicu Markić, vjerujem da će u skoro vrijeme i naši čitatelji imati priliku pročitati ovu neizmjerno zanimljivu i inspirativnu knjigu.