Intervju Kultura
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (0)

Pozajmljeni intervju: Boris Postnikov

Književno prešućivanje narodnooslobodilačke borbe

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Rok trajanja Hasanbegovićeve politike bit će nešto dulji od samog ministarskog mandata: Boris Postnikov
Rok trajanja Hasanbegovićeve politike bit će nešto dulji od samog ministarskog mandata: Boris Postnikov
Photo: Hdp

Usprkos recentnoj politizaciji, i dalje je dominantan stav da lijepu književnu riječ ne valja prljati političkim čitanjima. Postavite li primjerice elementarno pitanje kako to da smo u prošlih deset-petnaest godina dobili toliko romana o holokaustu, a nijedan o narodnooslobodilačkoj partizanskoj borbi, vjerojatno će vas gledati kao lošeg vicmahera ili potencijalno opasnog provokatora. Možda je suvišno napominjati, ali nemam ništa protiv pisanja o holokaustu, držao sam kao honorarni suradnik na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i predavanja o motivu holokausta u postjugoslavenskoj književnosti, to je tema kojoj smo obavezni iznova i iznova pokušavati biti dorasli. Protiv književnog prešućivanja narodnooslobodilačke borbe, s druge strane, imam dosta toga

*Prvog juna širom Hrvatske održan je protest podrške reformi obrazovanja, koji je u medijima proglašen najvećim protestom u savremenoj istoriji zemlje. Kako vi ocjenjujete proteste? Koji su podbačaji protesta i postoji li potencijal koji bi se mogao eventualno iskoristiti u budućim mobilizacijama?

Točno, ovo su bili najveći protesti u zadnjih dvadesetak godina. Njihov neposredni povod, pokušaj karikaturalne hrvatske vlasti da zaustavi dugo pripremanu reformu školskog kurikuluma, pritom je poslužio kao katalizator za iskazivanje znatno šireg nezadovoljstva katastrofalnom vladinom politikom. Oko toga u ovdašnjim medijskim komentarima nema spora. Tema obrazovne reforme mogla je, čini mi se, preuzeti funkciju katalizatora iz nekoliko razloga. Prije svega, pripremali su je nestranački ljudi koje se, zbog formalne nepovezanosti s pojedinim stranačkim opcijama, apriorno doživljava kao pozitivce neuprljane sitnim politikantskim interesima. Zatim, provođena je „odozdo“, kroz terenski rad s nastavnicima i profesorima, što uistinu predstavlja najvredniji aspekt reforme. Napokon, briga za „našu djecu“ i njihovu budućnost tu se pojavila kao transideološki jamac zajedništva svih prosvjednika, bez obzira na eventualne svjetonazorske, političke i ostale međusobne razlike. U stvarnosti, predložena reforma u nekim je svojim dionicama itekako problematična i ideološki obojena, prvenstveno – barem iz moje perspektive – u onim dijelovima u kojima promiče kompetitivnost umjesto solidarnosti, prilagođavanje obrazovanja zahtjevima tržišta umjesto njihovog kritičkog propitivanja i tako dalje. Mada, generalno, riječ je o jednom od boljih reformskih prijedloga koje smo ovdje mogli vidjeti. Nažalost, upravo je želja organizatora da potpuno depolitiziraju demonstracije na kraju ugušila njihov ozbiljniji potencijal. Zabranjene su izravne političke poruke, u Rijeci su redari priveli prosvjednika koji je nosio transparent s „provokativnim“ natpisom... Pa smo zato naposljetku dobili puno šarenih balona, državne zastave, himnu i šahovnice, dobili smo floskule o boljoj budućnosti i zazivanje stručnosti umjesto politike, kao da je u ovakvim temama moguća posve apolitična pozicija. A izgubili smo mogućnost da se iz masovnog nezadovoljstva artikulira koliko-toliko suvisao politički stav. Odgovornost za to pripada isključivo organizatorima, različitim civilnodruštvenim udrugama i sindikatima. Nešto prije ovog našeg razgovora najavljen je novi prosvjed, vidjet ćemo jesu li borci za bolje učenje nešto naučili iz prethodnoga.

*Nedavno ste primijetili da je politika Zlatka Hasanbegovića i diletantska u praksi, osim što je revizionistička i nacionalistička, nakon što se ministar kulture zapleo u jednu proceduralnu začkoljicu. Po Vašem mišljenju, koliki je rok trajanja te i takve politike? Ima li budućnost na hrvatskoj političkoj sceni?

Hasanbegovićev propust zapravo nije bio pretjerano skandalozan: otvorio je javnu raspravu o prijedlogu jednog kulturnog zakona u trajanju od desetak dana, iako javne rasprave moraju trajati najmanje mjesec dana. Nakon upozorenja to je ispravio, a usput je samo iznova pokazao svoju nekompetenciju za mjesto ministra kulture koje mu je dodijeljeno kao potpunom autsajderu, neupućenom u funkcioniranje kulturnog polja. Ništa novo. Istaknuo sam taj njegov gaf u svome tekstu samo zato što je nekoliko dana ranije osjetio potrebu da prozove političke oponente kao „dokoličare“ koji malo sišu javni novac, malo srkuću kavice po užem zagrebačkom centru. Pa je poruka otprilike glasila: ako već mlataraš difamacijama o dokoličarstvu, daj prethodno obavi barem proceduralni minimum vlastitog posla. Rokovi su i inače, čini se, Hasanbegovićev veliki problem: kako god se rasplela trenutna konfuzna situacija oko hrvatske vlade, on će po svemu sudeći vrlo brzo završiti kao žrtvovana figura. Ali dobar je dio svoje zadaće ionako već obavio: nakon desetak godina je ukinuo financiranje neprofitnih medija koji daju glas slabijim društvenim skupinama, kadrovski je prestrojio nezavisnu kulturnu scenu, dao javni legitimitet jednom tipu radikalnih desničarskih stavova... U tom smislu, rok trajanja njegove politike bit će nešto dulji od samog ministarskog mandata. Budućnost joj pritom, naravno, ovisi o široj političkoj i ekonomskoj dinamici u Hrvatskoj i na evropskoj periferiji. A ovisi dobrim dijelom i o svima nama koji joj se pokušavamo suprotstaviti.

Rakurs postjugoslavenske književnosti pokazuje se jezično inkluzivnim na neočekivanim mjestima
Photo: Youtube

*Reforme obrazovanja su sa desničarske strane najčešće diskreditirane kao postjugoslovenske i velikosrpske, jer uništavaju hrvatsku kulturu i jezik. Nedavno je predloženo i izbacivanje lektira koje su neprimjerene nastavi, među kojima su bila djela Dubravke Ugrešić, Slavenke Drakulić, Silvije Šesto, Kristiana Novaka i Zorana Ferića. Kako tumačite činjenicu da desničari u Hrvatskoj toliko pridaju značaj književnosti i kulturi, angažujući se direktno po nekim pitanjima? Da li su u posljednje vrijeme takve intervencije učestalije i žešće, u odnosu na dvijehiljadite godine? Koliko to ima zajedničkog, po Vašem mišljenju, s praksom iz devedesetih godina?

Takozvana „nova desnica“ u Hrvatskoj učila je izravno od svojih angloameričkih uzora: insistiranje na svjetonazorskim pitanjima i „kulturnim ratovima“ dio je globalno isprobane taktike, prilagođene lokalnim okolnostima. Njihove inicijative, poput zahtjeva da se iz popisa lektira izbace tekstovi koji su „moralno nepodobni“, predstavljaju pritom veliki raskid s javnim diskursom iz dvijehiljaditih. Ovdje se taj raskid često tumači kao „povratak devedesetih“, a narativ glasi otprilike ovako: petnaestak smo se godina pretvarali pred Evropom i fingirali civiliziranost kako bi nas Unija primila u svoj ekskluzivni klub, da bismo sada, nakon što nam je konačno uručena članska iskaznica, opet pokazali svoje pravo, ružno lice... Po mom sudu takvo je shvaćanje pogrešno. Iako postoje neke jasne linije kontinuiteta s nacionalizmom devedesetih, sada imate znatno agresivniji klerikalizam, a imate i posve drukčije  ekonomske uvjete. Promašeno je perpetuirati mit o „uređenoj Evropi“ i „zaostaloj Hrvatskoj“ nakon što smo i formalno postali dio Unije: ako Evropa baš i ne izgleda onako kako ju je godinama zamišljala ovdašnja liberalna javnost, ako ima lice Željke Markić i Tomislava Karamarka, onda je, bojim se, problem prvenstveno u onome što su naši liberali pogrešno zamišljali. Evropa je i francuski Nacionalni front i ksenofobna danska vlast i Austrija koja umalo dobiva postfašističkog predsjednika i jeziva antiimigranstka politika. Ali ona je prvenstveno zajednica izvorno zamišljena pedesetih kao industrijski i trgovinski kartel nekoliko snažnih država, da bi sada bila jasno podijeljena na relativno prosperitetni centar i ruiniranu periferiju čija je zadaća da kreditnim zaduživanjem financira rast Njemačke i drugih središnjih država, isporučujući im usput sve siromašniju i neobrazovaniju radnu snagu. U takvim okolnostima, rast nove desnice u Hrvatskoj sjajno se nadopunjuje s mjerama privatizacije, liberalizacije tržišta, gaženja radničkih prava. Osiromašenom narodu zauzvrat nudi tradicionalne kršćanske vrijednosti poput obitelji, što ima jednostavnu logiku. Da banaliziram: kada nakon fakulteta ne uspiješ pronaći posao, vraćaš se kući, mami i tati, pa te oni hrane. A prije večere se svi skupa lijepo pomolite. Naposljetku, hrvatska „nova desnica“, koja je itekako povezana s aktualnom vlašću, posve prihvaća ekonomske okvire kapitalizma na periferiji i nema problema sa snishodljivim ispunjavanjem naloga Evropske komisije: kulturna i svjetonazorska pitanja naprosto joj preostaju kao jedino polje borbe, jer joj ekonomsku politiku vode drugi.

*Kakvo mjesto na hrvatskoj književnoj sceni zauzima angažman? Da li su prisutniji trenutno autori sa desničarskim stavovima, ili oni sa antinacionalističkim? Po Vašem sudu, da li autori osjećaju pritisak kada su u pitanju određene teme?

Hrvatski pisci, kao i ostali umjetnici i kulturnjaci, izrazito su se politizirali u posljednjih pola godine, nakon što im je resor preuzeo Zlatko Hasanbegović. Nije da društvene kritičnosti nije bilo i prije toga, ali čini mi se da se ona dominantno kretala u tranzicijskim okvirima liberalnih ideoloških pozicija, što je i razumljivo. Pritom se dogodio svojevrstan paradoks: autorice i autori koji su s ljevijih, uglavnom liberalnih polazišta pisali o socijalnim marginalcima, šankerskim luzerima i problemima manjina dvijehiljaditih su postali dio medijskog, kulturnog i društvenog establišmenta. Iz tog paradoksa sada crpi uvjerljivost teza „nove desnice“ o „lijevoj kulturnoj hegemoniji“, koju oni, kao, pokušavaju srušiti. Što se pritiska na tematske izbore tiče, ono je uvijek prisutno, danas na njega među ostalim utječe dinamika evropskih fondova, iako se o tome uglavnom ne govori i ne piše. Usprkos recentnoj politizaciji, i dalje je dominantan stav da lijepu književnu riječ ne valja prljati političkim čitanjima. Postavite li primjerice elementarno pitanje kako to da smo u prošlih deset-petnaest godina dobili toliko romana o holokaustu, a nijedan o narodnooslobodilačkoj partizanskoj borbi, vjerojatno će vas gledati kao lošeg vicmahera ili potencijalno opasnog provokatora. Možda je suvišno napominjati, ali nemam ništa protiv pisanja o holokaustu, držao sam kao honorarni suradnik na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i predavanja o motivu holokausta u postjugoslavenskoj književnosti, to je tema kojoj smo obavezni iznova i iznova pokušavati biti dorasli. Protiv književnog prešućivanja narodnooslobodilačke borbe, s druge strane, imam dosta toga.

Photo: www.znaci.net

*U posljednje vrijeme primjetan je porast broja festivala na hrvatskoj sceni. Koliku ulogu u tome je odigrao pristup EU fondovima za kulturu, koji podržavaju te festivale? Šta mislite kako festivali utiču na književnost?

Festivalizacija kulture započela je kad i promašena predpristupna nadanja, na prijelomu stoljeća: pojava Festivala alternativne književnosti i krug autora koje je on dijelom etablirao, uostalom, presudno su utjecali na izgled ovdašnje tranzicijske književnosti. Sada je sve to hipertrofiralo, uvelike baš zbog prilagođavanja kulturne politike obrascima EU, kao što kažete. Naravno, u okviru festivala uvijek možete raditi bolje i lošije stvari: možete recimo koristiti zadanu kulturno-organizacijsku formu da pokušate uspostaviti neki tip kontinuirane suradnje i mimo nekoliko veselih festivalskih dana. Ali čak su i takvi pokušaji samo loš supstitut za urušavanje ozbiljnije infrastrukturne podloge književnog stvaranja, skandaloznu potplaćenost autorskog rada, raspad knjižarske mreže, predinfarktno stanje izdavaštva... Tako da nam festivali uglavnom služe da se dobro zabavimo, eventualno zaradimo mizeran honorar, upoznamo nekoliko zanimljivih i pametnih ljudi pa podijelimo s njima kratkotrajnu iluziju o društvenom značaju književnosti danas.

*Autor ste zbirke eseja i kritika pod naslovom "Postjugoslovenska književnost?" i urednik emisije "Pojmovnik postjugoslovenske književnosti" na Trećem programu Hrvatskog radija. Koliko je, po Vašem iskustvu, poetičkih tačaka koji tu književnost objedinjuju u jednu cjelinu i okvirno možete li naznačiti šta je toj književnosti i danas zajedničko?

Sintagmu „postjugoslavenska književnost“ preuzeo sam prije nekoliko godina iz kritičarskog i esejističkog diskursa, gdje je neobavezno cirkulirala, lišena akademske verifikacije. Učinilo mi se tada da nam govori nešto zanimljivo o stanju književnog polja, u knjizi sam pokušao skicirati neke smjerove razmišljanja o njoj, a onda sam neočekivano dobio sjajnu priliku da uređujem radijsku emisiju i prepustim odgovore drugima. U posljednje tri i pol godine ondje su eseje objavljivale brojne autorice i autori iz svih ex-Yu republika, od uglednih sveučilišnih profesora, preko poznatih pisaca i eksponiranih kritičara pa do manje afirmiranih, a vrlo zanimljivih imena. Neću ih nabrajati, ne želim nikoga izostaviti. Neki su pojam kritizirali, drugi ga razrađivali, od svih se moglo učiti. U nekoj vrsti preliminarnog rezimea njihovih uvida – sumnjam, naime, da će emisija preživjeti čistku koju je na Hrvatskoj radioteleviziji nedavno započela nova uprava – čini mi se da je postjugoslavenskoj književnosti najproduktivnije pristupiti iz sociološkog rakursa, promatrajući je kao književno polje kojim se kreću, sukobljavaju i simboličkim kapitalom trguju različite akterice i akteri. Ona dijelom ponavlja obrasce karakteristične za sve postsocijalističke književnosti, ali dobrim je dijelom i specifična, barem onoliko koliko je bila specifična putanja SFRJ za vrijeme socijalizma. Točke dodira postjugoslavenskih autorica i autora su primjerice ratna tematika i antiratni pristup, poslijeratna egzilantska i izbjeglička iskustva, jugonostalgičarska romantizacija pa, ako hoćete, i podjednako ogavni nacionalizmi različitih predznaka.

Festivali su samo loš supstitut za urušavanje ozbiljnije infrastrukturne podloge književnog stvaranja, skandaloznu potplaćenost autorskog rada, raspad knjižarske mreže, predinfarktno stanje izdavaštva
Photo: Youtube

Nemoguće je previdjeti činjenicu da se cijeli jedan naraštaj crnogorskih pisaca početkom stoljeća šire afirimirao kod zagrebačkih izdavača, da jedan sarajevski autor sa zagrebačkom adresom knjigu premijerno objavljuje u Beogradu dok drugi sarajevski autor sa beogradskom adresom svoju objavljuje u Zagrebu, da brojne nagrade, natječaji i festivali konstantno nadilaze nacionalne granice... Javlja se, naravno, problem jezika, jer su makedonski, slovenski ili albanski tu marginalizirani, ali slično je bilo i u Jugoslaviji, ta je država umnogome bila nepravedan projekt. S druge strane, rakurs postjugoslavenske književnosti pokazuje se jezično inkluzivnim na neočekivanim mjestima, pa vam omogućuje da na novi način čitate Aleksandra Hemona ili Sašu Stanišića, bez obzira na to što oni izvorno pišu na engleskom ili njemačkom. Postjugoslavenska književnost, ukratko, nije oslobođena unutrašnjih proturječja, ali pritom elegantno rješava neka koja su imanentna nacionalnim kanonima, unutar kojih se i dalje svađamo oko toga „kome pripada Andrić“ i pretvaramo da sintagma „bosanskohercegovačko-hrvatski autor koji djeluje u Srbiji“ ne zvuči posve idiotski. Iz autorske i uredničke pozicije, bavljenje tom književnošću od početka sam doživljavao kao neku vrstu oklade: danas mi se čini da je oklada dobivena. 

*Intervju prenosimo sa prijateljskog portala Oslobodjenje

star
Oceni
3.03
Ostali članci iz rubrike Kultura
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak