Neodoljiva žudnja za uništenjem

Photo: en.wikipedia.org

Što je uništeno trebalo je biti uništeno. Uništavali su graditelji nove historije, uništavali oni koji su htjeli da je dovrše, oni koji su htjeli da nikakvog traga ne bude, uništavali oni koji su htjeli da sve nanovo započnu, uništavali oni koji su htjeli da stvore…

Photo: novinar.me

1.

Historija je historija građevina i ruševina. U njoj su zabilježena imena velikih graditelja, ali i mnogih rušitelja. Neki od takvih su ubrajani u “velike historijske ličnosti”, a njihova razaranja smatrana za nuždu na putu ostvarenja njihove slavne historijske misije. Svaku prevratničku politiku prati djelatnost reformatora, rušitelja i ikonoklasta. Ubojstvu kralja slijedi ili prethodi uništenje kraljeve slike, njegovih simbola i njemu drage umjetnosti. Svaki militantni pokret proklamira ideju o nepomirljivosti sa svime što je od njega različito. U potpunoj destrukciji rušitelj potvrđuje da samo postojanje neprijatelja i njegovih djela smatra neprijateljskim, da je takvo što protivno njegovoj egzistenciji, pa stoga samu destrukciju smatra nečim pozitivnim i svakako neophodnim, jer tako uništava neprijatelja. U simboliziranju djela nestaje njegova estetska istina. Ona nestaje i kada se djelo iz paraestetskih razloga hvali, a pogotovo onda kada postane simbol neprijateljskog. Rušitelji u ime određenih (političkih) ideja hoće da zatru svaki trag, sve što pripada biću neprijatelja (od barbara do nacista), da unište lažne bogove (poput dogmata i fundamentalista), da ruše u strahu od idolatrije, da kao ikonoklasti zabrane ili bar transformiraju likovno reprezentiranje Boga, da zbog goleme vjere u Riječ posumnjaju u Sliku, da uspostave autoritet Vrhovnog, ali i da uspostave svjetovnu vlast (poput O. Cromwela i kasnijih revolucionara), da elitnu umjetnost zamijene prirodom i “životom” (kao što su neuspješno pokušali agitatori Francuske revolucije), da promoviraju ateizam (poput Staljina i njegovih sljedbenika) ili da radikalno i surovo raskinu sa tradicionalnim (buržoaskim) kulturnim vrijednostima (poput Mao Ce Tunga ili Pol Pota). Svima im je zajedničko da nasilno dokazuju ispravnost svog stava i nazora, da ponekad ne prežu ni od ubojstva e da bi dokazali istinitost svoje široko shvaćene politike, a svaki vjeruje i dokazuje da je borac za istinu i pravdu. Svaki od takvih ima osobine despota, bilo da se naziva aristokratom ili demokratom, slobodarom ili stvaraocem novog. Među takvima mnogi neće da uvjeri, nego da uništi; neće samo da pobijedi, nego i da porazi; neće samo priznanje svoje prednosti, nego i sadističko nanošenje bola. Destruktivni i agresivni primitivci sva, pa i djela “svoje” kulture smatraju za nešto što je njihovom biću neprijateljsko, za nešto na što se okome čim smognu dovoljno hrabrosti. Želja za uništenjem je prisutna i u nasrtajima raznih iščašenih tipova na umjetnička djela i napadima vandala na javne objekte.[1] Primjer Rembrandtove Noćne straže pokazuje da umjetničkom djelu prijeti opasnost s mnogih strana: ovu sliku su najprije oštetili naručioci, potom je u toku II. svjetskog rata slika morala biti sakrivana od nacista, a prije desetak godina je isparao opsjednuti manijak. Historija je zabilježila i ime jednog koga nije trebalo zabilježiti: Herostrata. Taj je uništio Dijanin hram u Efesu (356. p.n.e.). Uništio ga da bi po nečemu postao slavan. I tako, premda mu je i ime bilo zabranjeno izgovoriti, rušeći ljepotu jednog zdanja ušao u historiju.

Photo: www.futuropasado.com

2.

Čekićem s ljubavlju sazdana, čekićem s mržnjom uništena. Historija bilježi i pozitivni i negativni odnos prema djelima tuđih kultura. Mnogi su se u sukobu svetili i neprijateljskim kulturnim obilježjima, svetili svemu u čemu su prepoznavali neprijatelja. Među osvajačima je bilo i mudrih koji su u svojim osvajačkim pohodima poštedjeli svetilišta: da bi pokazali tolerantnost; da bi sačuvali sagrađeno; da bi pridobili stanovništvo i tako lakše vladali; da bi u stare bogomolje uselili svoja božanstva… Svi ovi pragmatični razlozi ne umanjuju jedno: da je ljepota mnogih građevina, poput Partenona ili Aja Sofije, sačuvana. Moderna vremena svjedoče o pokušajima potpunog istrebljenja, iza koga neće biti ničeg, ni neprijatelja, ni njihovih znakova i simbola. Iza koga neće biti nikakvog traga njihovog identiteta. Nikakvog traga postojanja.

3.

U domenu realne politike, načelno još uvijek dominiraju (premda bitno transformirana) dva koncepta, čije začetke možemo razabrati već u drevnoj Sparti i Ateni: totalitarizma i demokracije. U totalitarnim režimima sve se upreže u službu vladajuće dogme, u demokratskim se govori o tolerantnoj razlici; u totalitarnim se štiti (“viša”) Istina, u demokratskim se poštuje (individualna) sloboda. Jedno od postignuća demokracije je bilo i odvajanje crkve i države, odnosno svih religijskih i svjetovnih institucija, ali je povratak klera u svjetovni politički život postao “svjetska pojava”. Religija je danas u mnogim zemljama, posebno onim bez izrazitije demokracije, uveliko politizirana zato što je postala način okupljanja, pouzdan putokaz i mjera ispravnog praktičnog djelovanja, a i zato što nema novih ideja ili dovoljno uvjerljivih programa u domenu političkog, pa je (ekonomski neefikasna) klerikalna politika u ime duhovnih i moralnih vrijednosti mogla osvojiti prostor vlasti i sama postati vlast. U domenu klerikalne politike vjera nije intimna stvar pojedinca; ona nalaže deklariranje i javno manifestiranje pripadništva i bespogovornu podršku vladajućem kleru, koji uprošteno kaže da je vlast njegovog Boga njegova vlast. U političkoj vjeri totalitarnih režima Vođa i Partija zamjenjuju Boga i Svetilište, u politiziranoj vjeri Bog i Svetilište postaju Vođa i Partija. Monoteistička religija je uveliko disciplinirala ljudsku životinju. U njoj je izrečeno moralno zakonodavstvo, a humanost opisana kao najbolja ljudska osobina, ali kada ta ista religija kao “jedina ispravna vjera” ljubav k bližnjem obrće u “svom bližnjem”, tada postaje alibi za netolerantnost i opasnu isključivost u kojoj je sukob na pomolu. U religiji je (“demokratsko”) mnogoboštvo odavno zamijenjeno autoritetom (“despotskog”) Jednog, autoritetom neprikosnovene dogme, u čijoj nerazvijenoj formi izostaje shvaćanje univerzalne prirode božanskog, a uz to se gaji takva ekskluzivnost koja vodi u sukob: ako je samo jedan pravi Bog, onda je Čovjek samo onaj koji u njega vjeruje, a svaki drugi i Bog i čovjek tome suprotno. Svaka dogma se u svom militantnom vidu ustremljuje na drugu dogmu, isključuje Razliku i limitira svaku slobodu, uključujući i onu stvaralačku. Dogma slavi umjetnost koja nju slavi, a proglašava neumjetnošću onu koja je dovodi u pitanje, koja joj se suprotstavlja. Je li umjetnost kao slobodna stvaralačka djelatnost nužno uvreda Svetog, blasfemija, djelo Sotone ili bar Zlatno tele?

Photo: mygoodbabushka.tumblr.com

4.

Mnogo toga u umjetnosti je nastalo uz potporu klera i zahvaljujući religiji. Umjetnost je u religiji prisutna u različitim oblicima. Prisutna je kao muzika rituala, arhitektura svetilišta, oslikanost njegovog prostora, prisutna je kroz poetski jezik Knjige i riječ mise… U magiji se biće obraćalo prirodnim silama, u religiji – nadnaravnom stvorenju. Schopenhauer veli da umjetnost ima oslobađajuću funkciju. Umjetnost oslobađa želju, podupire vjeru i rasplamsava nadu. Ta funkcija se iskazuje i u oslobađanju vjere kroz umjetnost, jednom vjere u Boga, drugi put u neku (političku) sekularnu ideju. Tada međutim “neosporni kriterij” iz klerikalne politike i politike klerikalizma ulazi u područje etike i običajnosti: što je sveto mora biti lijepo, a lijepo je bar na simboličkom nivou također postalo “sveto”. U religiji je, međutim, za razliku od konkretnosti i “negativne vječnosti” politike, objekt artističkog uobličavanja vječno, koje je u djelu simbolizirano, pa je samo djelo težnja k transcendenciji, bez one pojednostavljenost propagandnog plakata i svakojakih hvalospjeva “našim svijetlim ciljevima i mudrim vođama”. “Uzvišeno” je nadređeno, bilo kao sveto, onostrano, vladajuće (Tako je i u Kantovom smislu, gdje uzvišeno pripada silama prirode). Takva umjetnost je “ozbiljna”, jer zastupa neku tajnovitu silu ili neki viši autoritet, zemaljskog ili nebeskog gospodara. Politika i religija se prepliću: svećenik je bio vladar, vladar je pretendirao na božanski autoritet. I Staljin je slikan kao svetac. “Slikotvoritelj” je bio to bolji, od svog nalogodavca to više hvaljen što je u njegovom reprezentiranju nebeske ili zemaljske svetinje ova bila više idealizirana. Ali, dođe čas kada i najgorljiviji sljedbenik shvati da u toj sekulariziranoj ikoni nema transcendencije. Dođe čas kada mnogi postaje novi ikonoklast.

*Iz knjige Djelo i nedjelo: umjetnost, etika i politika, Demetre, Zagreb 2008; nastavak u četvrtak, 5. maja

[1] D. Gambioni smatra da elitno djelo u svom gledatelju može izazvati osjećaj inferiornosti i agresivnosti. Vandalizam je za ovog autora besmisleni čin neobrazovanog, dok je ikonoklastika intencionalni čin onoga koji hoće nešto da mijenja (Vidjeti: Dario Gamboni, Iconoclasm and Vandalism since French Revolution, 1997). Htio bih da naglasim da je vandalizam često bezrazložan, da je “rušenje radi rušenja”, a da i u slučaju vandalizma i svih oblika ikonoklastike može biti na djelu sadistička mržnja prema drukčijem i Drugom ili barem potpuno odsustvo razumijevanje i poštovanja tuđih ili čak bilo kojih vrijednosti. Rušitelj smatra svojim postignućem uništenje svega što mu je iz bilo kojih razloga neprijateljsko. Lako mu je naći i sljedbenike u svima onima koji se ponose svojom mržnjom prema kulturi i civilizaciji Drugog. Ovdje svakako treba dodati i fenomen suvremenih grafita. Mnogi smatraju da je ovakvo ugrebavanje tuđih zidova i javnih prostora jedan od oblika vandalizma i iskaza destruktivnih poriva frustriranih. Autoru grafita je više do upisivanja svog znaka (pa se najčešće samo nadimkom potpiše), do osobnog legitimiranja i iskaza svojih opredjeljenja nego do ukrašavanja prostora. Grafiti su više pitanje vlasništva nego “umjetnosti”: nitko nema pravo da mijenja izgled mog zida bez mog odobrenja, čak i ako je u stanju napraviti lijepu likovnu kompoziciju ili biti lucidan i duhovit. Julije II je naručio i odobrio Michelangelov kolosalni “graffito” na stropu Sikstinske kapele. I danas su oni koji zaista zavrjeđuju estetsku pažnju gotovo uvijek napravljeni s odobravanjem vlasnika i velikim umijećem i trudom profesionalnih umjetnika.