Naše projekcije o monogamiji su posve besmislene

PHOTO: Žarka Radoja

Slobodni brakovi su nešto čemu se smijemo ili gledamo iz prikrajka, a prije su bili gotovo sasvim normalna stvar. Ono što je prije bilo sasvim normalno, sada je odjednom strašno. Samo u javnoj sferi, naravno. Imam nekoliko kolega koji su imali odnose sa učenicama. Imam i nekoliko koleginica koje su imale odnose sa učenicima. Imam dvojicu koji su se oženili za svoje učenice. Tu je prisutna amerikanizacija. Nema veze što je ona punoljetna. Ti si profesor. Ti si nadređen, ti ostvaruješ neku prividnu moć. To je kurac, a ne moć. Tako se stvari danas u javnoj sferi žigošu

Pišete knjigu priča o fenomenu galebarenja na Jadranu. Zašto Vam je taj fenomen zanimljiv i kako mu literarno pristupiti?

Zanimljiv mi je iz dva razloga. Jedan od njih jeste zato što sam sa tim fenomenom rastao i što mi je bilo zanimljivo gledati kako se sve to mijenja. Jer iz perspektive klinca od petnaest, šesnaest godina, a i ne samo iz perspektive klinca, to je bilo nešto strašno ozbiljno. Na razne načine ozbiljno. Ozbiljno za našu stranu, dečke sa otoka, Dalmatince i Primorce, koji su to radili, a zanimljivo i sa ove druge strane. Sve skupa je nekako kulminiralo kada se osjeća potreba za oslobođenjem tijela, kada počinje masovni turizam i kad počinje masovni turizam naturizam. Tijelo treba osloboditi. Seksualnost treba osloboditi. Sa tom idejom žene iz Evrope dolaze na obalu. Postoji jedna rečenica u naslovnoj priči ove knjige, koja kaže da je klinac pokušavao jebati tu stariju ženu kao da je jebe sa onoga svijeta. To je jedan motiv koji se ponavlja u knjizi, a zapravo se ponavlja kao jedan kulturološki sukob. Ili kao sukob svjetova. Oni spavaju sa tim ženama iz svoje patrijarhalne svijesti, a one spavaju sa njima iz svoje oslobađajuće svijesti. I onda se događaju zanimljive stvari. Na primjer, tolerantni muževi, koji uživaju u tome da im drugi jebu žene; i žene koje uživaju u toj vrsti slobode. Ovi ljudi sa otoka te muškarce sa čijim ženama spavaju smatraju potpuno zanemarenim, takozvanim nemužjacima, i imaju za njih naziv škampi.

Dakle, kroz desetak godina na našoj obali, a možda i duže, njemački muškarci su u predodžbi mještana bili ništa. Mlakonje, nešto što je potpuno zanemareno kao muškarac. Ja pamtim, ali to nije ušlo u ovu knjigu, jednu zgodnu djevojku koja je u društvu šest njemačkih vaterpolista. I jedan od likova ove moje knjige, bez frke, prilazi, sjeda za stol i udvara joj. Poslije počne hodati sa njom i govori kakvi su ovo papani. A oni su, ti za koje on kaže da su papani, prosto bili pristojni. Taj sukob kultura mi je bio zanimljiv. Ali bilo mi je zanimljivo i to, kad smo govorili o temi, iako to nije nova tema, da sve to u književnosti, čini mi se, nije obrađeno. U posljednje vrijeme Robert Perišić je napisao jedan odličan tekst ili autobiografsku priču o toj temi. Pisali smo i on i ja, kad je počeo časopis Godine nove, velike tekstove o toj temi. Ali u okviru jednog velikog temata koji je obrađivao sedamdesete i fenomene iz sedamdesetih. Ostali pisci su se doticali tog fenomena, ali samo na marginama.
 

U kojoj je mjeri ta tema tabuizirana danas na Jadranu, te šta je sa galebarenjem i bivšim galebovima?

Galebova više nema. Nema toga đira cijelog. Bivši galebovi ponekad, pa čak i vrlo rijetko, progovore nešto o tome za medije.

Pokušavaju dočarati to vrijeme, što je to zapravo bilo. Ali galebarenje se zapravo polagano rastakalo, da bi od jedne ozbiljne priče to postala smiješna priča i karikatura. Kad izlazi još u Jugoslaviji naš erotski časopis Erotika, za koju je pisao i Igor Mandić svoje eseje o sisama i guzi, u tom časopisu se tada pojavljuju intervju sa galebovima, ali oni su već tada prokazani kao karikature.

Cijela priča je, čini mi se, neodvojiva od tog kulturološkog, pa i političkog konteksta. Možemo kazati da je taj kontekst doveo do tog fenomena?

Je, taj kontekst je uzrokovao to. Odjednom su ti ribari, koji su se pretvorili u turističke radnike, vidjeli kako ima strahovito puno žena koje su tu na izvolite. I zašto ih ne bi uzeli. Međutim, istovremeno su oni veoma patrijarhalni u svojim razmišljanjima i u organizaciji svog života mimo toga fenomena. U knjizi postoji priča u kojoj sam pokušao rastočiti jedan model ljubavnih priča. Taj model je poznanstvo iz djetinjstva. Dečko i curica se poznaju iz djetinjstva, onda su prijatelji, a onda u jednom trenutku postaju ljubavnici. Ljubav je to koja traje cijeli život. Zapravo, to je ta naša priča o monogamiji. To su naše projekcije o monogamiji, naravno, posve besmislene. Ali se formiraju kao priče već dovoljan broj godina ili stoljeća. E sad, to dvoje ljudi odrasta zajedno i počinje ljubavnu vezu iz čistoga nesporazuma. Što se događa? On je galeb i svakoga ljeta sa njom prekida u petom mjesecu, a počinje u devetom. I tako četiri godine. Prve godine ona nema pojma što on radi, zašto se to događa. Ona je u nekoj vrsti izolacije, koja je i ženska izolacija. Jer je na otoku bilo mnogo takvih djevojaka i one su zajedno izlazile van. Vremenom i ona počinje spavati sa nekim drugim dečkima, u tom periodu, ali je sve vrijeme fokusirana na njega.

Takva vrsta veze bila je prilično neobična za tadašnje patrijarhalne prilike, koje su, kako ja vidim na otocima, još uvijek takve. To je jedan sloj stvari. Drugi sloj stvari jeste da su otoci kao zatvorene sredine uvijek bili skloni jednom seksualnom odmaku.

U kom smislu?

Pa u smislu da su se puno ševili svako sa svakim. Kao da je taj mali izbor partnera odjednom svakoga pretvorio u mogućeg partnera.

Tamo na Rabu, u srednjoj ulici, postoji jedna fotografska radnja; i mi smo se k’o klinci, kad bismo došli na otok, išli zajebavati i gledati tko se sve preko zime oženio od naših prijatelja i poznanika. Njih je bilo strahovito puno. Sa sedamnaest, osamnaest godina, sve zato što bi neko zatrudnio. Znači, s jedne strane je opća jebačina, ali kad se pojavi dijete, tu je “hvaljen Isus i Marija” i idemo se ženiti.

Koliko je fenomen galebarenja i sve što on sa sobom nosi određivao život na otocima?

To nisu radili samo klinci, radili su to i veoma ozbiljni ljudi. U početku, sedamdesetih godina, već osamdesete su bile malo drugačije, to su bile ozbiljne ljubavne priče. Ti muškarci su se trudili stvoriti osjećaj, kao da se tu radi o velikoj ljubavnoj priči. Bili su to, hajdemo tako reći, njihovi ljubavni romani. Koji su uključivali i seks. Žene su čitale ljubavne romane sa kioska, a muškarci su imali tu neku svoju priču, koja je bila i romantična. Naglasak je bio na zavođenju. Na igri. Tako jedan lik zavodi žene do onog trenutka dok ne shvati da može spavati sa njima, ali to ne čini. Jer to mu je gubitak vremena, on odmah ide na drugu ženu. Ti ljudi su se dogovarali sa po dvadeset žena dnevno, od kojih bi došla jedna ili dvije. Sa kojom bi bili dan ili dva. Ljudi starijih generacija su sa tim ženama bili sve vrijeme njihovog boravka na Jadranu, pa bi se potom sa njima nastavljali i dopisivati.

Photo: booking.me

Ono što je meni bio problem, i što mi je još uvijek problem, jeste misao koga bi to moglo danas uopće interesirati. Koga bi mogla zanimati ozbiljna knjiga o tako nečemu, a da ne bude samo neka humoristička zajebancija. Također, bojao sam se na početku da će to biti vrlo mačo knjiga. A onda sam se odlučio i za drugu stranu, pa sam unio i ženske likove. I to ženske likove koji mi se sada čine čak dominantnim. Tako da imam u knjizi i tu vrstu balansa. Jedna priča u knjizi je ljubavna priča jedne none, koja je vrlo zanimljiva. Ta priča zapravo pokazuje i povijest galebarenja na otoku i dva rata… Ona je jedan mali roman usred knjige priča.

Za Vašu književnost karakteristično je da se veoma često bavite temama koje bi se mogle staviti u okvir tabuiziranog. Recimo, u romanu Djeca Patrasa tretirate temu ljubavi između profesora i učenice. Kako književna javnost u Hrvatskoj, imamo li na umu da su sva postjugoslovenska društva prilično potradicionalizirana, reaguje na Vaše knjige?

Taj roman je izašao u biblioteci Premijera Jutarnjeg lista. Pored toga, u istoj je nakladi izašlo i nekoliko drugih pisaca, kao što su Dežulović, Tomić, Jergović… Čitava ta biblioteka je bila izuzetno čitana. Ja sam izlazak te biblioteke doživio na Rabu i vidio sam da ljudi koji nikad ne čitaju odjednom pitaju: – Jes’ kupila Tomića? – Ne moraš kupiti, imam ja, dat ću ti kad pročitam. A dok to razgovaraju, kopaju svaka svoj vrt. Tako da je ta moja knjiga bila čitana, ali odjeka u ovom smislu, zato što je to nešto tabuizirano, nije bilo. Radim na radnom mjestu profesora. Tada me je jedino ravnateljica pitala: – Nadam se da to nije istina? Ja sam rekao da naravno nije istina, da je to fikcija. Dakle, nije bilo u tom smislu odjeka. Pitali su me o tome u novinama, zato što je neko krivo izvalio da roman govori o pedofiliji. To, naravno, nije istina.

Tim više što je ta mala, koja ima sedamnaest godina, zrelija od tog profesora koji ima četrdeset.

Međutim, sada kada je prošlo od toga ravno deset godina, pojavljuju se ti negativni odjeci na roman. Kako je društvo išlo ka konzervativnijem, a ja bih rekao prividno konzervativnijem, tako su i ti negativni odjeci sve snažniji. Danas su već djeca koja to pročitaju, a mi to imamo u školskoj knjižnici, potpuno frapirana. Strahovito distancirana od mene. To zabavlja, naravno. Ali pokazuje i neke društvene tendencije.

Podsjeća me sve to na jednu Pavićevu priču Leb i vino. Radi se o sastanku srpskih vojnika na pravoslavni Božić. On u toj priči spominje i jednu kozačku foru sa sabljom. A to je, kozak kad jaše pored tebe, čini se da je već projahao, da si ti već izmakao, a on te s leđa zakači sabljom i ubije. I kaže Pavić, a i to što radim, ovi tekstovi koji pišem, zapravo mi se čine kao taj naknadni rez sabljom. I to na ovome romanu jako dobro vidim. Što će se još dogoditi, tko zna. Ta zadrška, kako se društvo mijenja, a neki roman koji govori o nekom fenomenu koji je prije bio potpuno prihvaćen, a sada je strašan, pokazuje te promjene u društvu. Sve stvari su išle prema represiji, prema konzervativnom. Ali to je, naravno, prividna konzervativnost.
 

Photo: Stock

U kom smislu prividna?

U tome da je sve podijeljeno na privatnu i javnu sferu. U javnoj sferi sve je strašno konzervativno. Preljub je najstrašnija stvar.

Slobodni brakovi su nešto čemu se smijemo ili gledamo iz prikrajka, a prije su bili gotovo sasvim normalna stvar. Ono što je prije bilo sasvim normalno, sada je odjednom strašno. Samo u javnoj sferi, naravno. Imam nekoliko kolega koji su imali odnose sa učenicama. Imam i nekoliko koleginica koje su imale odnose sa učenicima. Imam dvojicu koji su se oženili za svoje učenice. Tu je prisutna amerikanizacija. Nema veze što je ona punoljetna. Ti si profesor. Ti si nadređen, ti ostvaruješ neku prividnu moć. To je kurac, a ne moć. Tako se stvari danas u javnoj sferi žigošu.

Takvo razgraničavanje se čini kao neka neoliberalnokapitalistička agenda svijeta.

Naravno. Onog momenta kada smo prihvatili taj sistem privređivanja, prihvatili smo i sve drugo.

Šta je za Vas kao pisca najvažnije kada je književnost u pitanju? Kako je doživljavate, kako je pišete?

To je problem svakome tko se bavi literaturom. Što je najvažnije? Uvijek drugo. To je ta jebada što si uvijek na početku pisanja knjige početnik. Nema tu nekakvog predznanja. Postoji određen skup predznanja, rutine, konstrukcije rečenici ili slično. Ali nekakav pravi skup znanja koji bi omogućio da se poštuju rokovi izdavača, to ne postoji. Naravno da si onda kao pisac uvijek početnik sa novom knjigom. I to je dobro tako, jer uvijek istražuješ nove mogućnosti. Postoji taj eros, da tako kažemo. Ja već dvadeset godina predajem kreativno pisanje. I često govorim tim ljudima da je jedino što im o tome mogu reći nekakvih deset osnovnih postulata. Sve ostalo jeste da radimo na materijalu i vidimo da je to uvijek drugačije.

Što mi je važno u književnosti? Kod Nabokova mi je važan taj pjesnički stil. Koji je, naravno, u Loliti hipertrofiran zbog teme i zbog lika Humberta Humberta. To je nešto što doista plijeni čitatelja. Plijeni čitatelja ona prekrasna scena, kad mala, ništa ne sluteći, Humbertu drži noge u krilu, a on kroz džep drka. I svrši, a da ona i ne kuži. A sve je tako fino, lijepo, umekšano i u aluzijama. To mi je važno kod Nabokova. Ti mali potezi, stil ili ono što je neposredno iznad stila. Kompozicija scena. Čini mi se da je inače u knjigama to nešto što prvo primjećujem. A i drugi ljudi vjerovatno. Priča tek počinje, nema ni karaktera, a ti već vidiš stil. Stil je nešto što je jako važno. Rečenica.
 

Izvor: culture.pl

Zapravo, određena imanentna atmosfera koja se gradi od samog početka djela.

Da. A ta atmosfera opet proizlazi iz realizma. A realizam proizlazi iz korištenja detalja i konkretnih naziva, toposa…, onih dokumentarističkih detalja koji priču čine autentičnijom. Dakle, mogu reći da mi se sviđa, kad je dobro napravljen, barokni stil. To mi se sviđa kod Bolaña u 2666. Mogu reći da mi je to važna knjiga nakon dugo vremena. Bolaño mi je bio, nakon mnogo knjiga koje sam pročitao, nekakav prodor u novo. U smislu nepostojanja motivacije ili skrivene motivacije. U smislu stila. Otvaranja poeziji. Roman od hiljadu stranica je poezija. To je važno. Jer je to jedan od putova kojim proza ide. Sa druge strane, dobar mi je i fascinantan, vrlo suh i jednostavan, naoko naivan, stil Amosa Oza. Koji iza sebe opet nosi aluzije u toj šutnji. Kod Carvera, pored tog stila koji je tvrdo kuhani, važni su mi, naravno, ti odnosi među ljudima. Pogotovu u najboljim pričama, ono nešto iracionalno što izlazi iz njih. Kad jedna realistična priča odjednom skrene u jedan nadrealni moment.

Gombrowicz bi rekao da odnosi među ljudima stvaraju formu cjelokupne priče.

Manje-više da. S time što, naravno, različiti autori pristupaju tome drugačije. Nikada ne pristupam zbog tog odnosa među ljudima.

Nego se on objavljuje u jednoj slici. Važno mi je da se u tom odnosu povijest vidi. Trenutak da se vidi u jednoj slici. U tome mi je bila zanimljiva slika mlade žene u crnini, za vrijeme rata, koja gura kolica. Ili slijepac koji stane na puža. Scene koje iza sebe imaju priču. Kod Gorana Samardžića imaš rečenicu u jednoj priči, koja govori o klincima na moru i njihovoj razrednici, koja je predavala engleski. Onda kaže kako ih je ona zvala na večeru: Brzo izađite iz vode i odmah na večeru. To je prvo rekla na srpskom, a onda i na engleskom. Na kojem je, možda, i sanjala. U toj rečenici, iza te rečenice, priča je o snovima te žene. O odnosu tada Beograda i Londona, velikog svijeta. I sve to je vidljivo u tome.

Zanimljivo je i pitanje same motivacije. Opet bih pomenuo Gombrowicza, koji je u svojim Dnevnicima pisao da pisac ne piše kad ima šta da kaže, već da samo pisanje otvara to što treba da se kaže. Pisci obično tvrde da postoje određene teme koje ih toliko “progone i muče” da ih prosto moraju ispisati. Kako je to kod Vas?

Prvo bih se referirao na Gombrowicza, opet sa parafrazom Danijela Dragojevića. On je radio na radiju čitav život, objavljivao svoje knjige i danas ga smatraju najznačajnijim živućim pjesnikom, genijem. On nije imao love, imao je neke kredite. I onda su mu namjestili da piše likovnu kritiku za novine Kulturno oko. Jer je završio povijest umjetnosti. Onda je on to odbio; i rekao hvala vam što ste mi to omogućili, ali ja vam volim pisati o onome što ne znam, a ne o onome što znam. Ono što mene momentalno muči jeste što veoma često pišem o onome što znam, a ono što ne znam, rijetko mi se objavljuje. A volio bih o tome više pisati.
 

Photo: www.autumnhillbooks.com

Postoji li u tom pogledu neka konkretna tema o kojoj biste pisali?

Nemam konkretnu temu, ali imam neki smjer. Kojeg se, zapravo, jako bojim. Sve se više okrećem refleksivnim pjesnicima. Ili možda nekoj metafizici čak. To je nešto što me zanima, s jedne strane. A s druge strane nešto o čemu znam ponešto, kao i većina ljudi ovdje, pitanje je promjene u suvremenom stanju života. Tamo gdje ništa nije stalno je ono što bi mi bilo zanimljivo pisati. Zanimljiv je u tome lik Michaela Jacksona, koji je zapravo biće promjena. Ništa nije stalno. Ni spol, ni rasa, ni izgled. Niti naša situiranja u svijetu odraslih ili svijetu djece. Sve je otvoreno i iz svega se klizi. Uzmeš ideje, uzmeš vjere i vidiš da ljudi sve to mijenjaju. Ponekad sa tragičnim posljedicama. Sve je odjednom podložno toj promjeni. O toj promjeni bih volio nešto napisati, ali ne vidim formu.

*Intervju prenosimo iz prijateljskih BH Dana