Čemu nas uči povijest?

Život bez poznavanja povijesti, život je bez jednog dijela sjećanja. Bez nje biste vi, vaša obitelj, pleme ili čak čitav narod bili kao bez korijena, bez prošlosti. Sadašnjost ne bi naizgled imala nikakvog temelja i gotovo nikakvog značenja. Povijest može biti ogromna riznica životnih pouka. Može nam pomoći da izbjegnemo upadanje u jedne te iste zamke

Vlaho Mihočević

Photo: LA

Jedan je filozof ustvrdio kako su oni koji zaboravljaju prošlost osuđeni na to da je ponavljaju. Poznavanje prošlosti može nam otvoriti um kako bismo bolje sagledali stare civilizacije, čudesna otkrića, zanimljive ljude i različite načine gledanja na život. No s obzirom na to da je povijest grana znanosti koja se bavi ljudima i događajima iz davne prošlosti, kako ćemo znati možemo li joj vjerovati?

Da bismo iz povijesti mogli izvući vrijedne pouke, sasvim je jasno da bi se one trebale temeljiti na istini. A kad saznamo istinu, trebali bismo je prihvatiti, čak i ako nam to možda nije ugodno. Prošlost može biti poput vrta punog ruža – one odišu ljepotom, ali i bodu, mogu nadahnjivati, ali i buditi neugodne osjećaje. Dakle, povjesničari su više nalik detektivima nego znanstvenicima. Oni istražuju, ispituju i provjeravaju točnost zabilježenih događaja iz prošlosti. Teže za istinom, no cilj im je često nejasan. To je dijelom zbog toga što je njihov rad uvelike usredotočen na ljude, a povjesničari ne mogu čitati misli – naročito ne misli mrtvih ljudi.

Povjesničari isto tako mogu imati neke unaprijed stvorene predodžbe i predrasude. Stoga je ponekad ili često – sjetimo se ratova devedesetih – i najbolje (ne)djelo tek puka interpretacija, proizašla iz piščeva kuta gledanja.

Pored mnogih predrasuda, postoji još jedan važan činilac koji treba uzeti u obzir, a to je motiv pisca. Moramo znati da svaki povijesni izvještaj koji potječe od osobe koja je imala vlast u rukama ili težila za njom ili pak od njenih prijatelja mora se uzeti sa krajnjom rezervom. Sumnja da se radi o neispravnim motivima očita je i u povijesnim dijelima u kojima sa prikriveno ili čak otvoreno izazivaju simpatije prema nacionalizmu ili patriotizmu.

Photo: Stock

Nažalost, takvo se nešto može naći i u školskim udžbenicima. U jednoj je zemlji vlada izdala odredbu u kojoj se otvoreno kaže da je svrha poučavanja o povijesti „jačanje nacionalističkih i domoljubnih osjećaja u srcima ljudi, jer je poznavanje prošlosti nacije jedan od najvažnijih činilaca koji potiču na odanost domovini“. Možemo li na temelju prošlosti točno predvidjeti budućnost? Istina je da se određeni događaji uvijek iznova ponavljaju. Primjerice, jedan od bivših američkih ministara vanjskih poslova rekao je: „Svaka civilizacija koja je postojala na kraju je propala.“ Dodao je: „Povijest je priča o promašenim nastojanjima i neostvarenim težnjama, stoga se svaki povjesničar mora saživjeti sa neumitnošću tragedije.“

E, zato ja, lično, personalno i osobno širim priču o E-novinama, koje pripovijedaju istinitu i neiskrivljenu povijest, da se zlo više nikad ne ponovi i da se upozoravaju generacije, mada nekad pomislim da je to Sizifov posao, ali ja drugačije ne mogu i neću, zato, E-novine u udžbenike!

Photo: Stock