Srpski sabornici i jugoslovenski raskolnici

Izvor: wikipedia

To što razni umjetnici, na nivou stila i ideja, ostaju raskolnici, možda je i najveći problem za koherenciju Pijanovićevog koncepta, prema kojem se srpska kultura rađa kao mirna porodica u kojoj potomci poslušno nasljeđuju očeve i pretke, živujući zatim vjekovima s braćom saborno. Pijanović se, međutim, ne zapetljava previše u te sukobe. Gradeći svoju projekciju srpske kulture od 1900. do 1950. godine, on se uzdržava previše pačati u taj materijal koji ga se tiče. Što i nije toliko čudno, ako je u ime sabornosti srpske kulture morao kritikovati Jovana Skerlića i Bogdana Popovića, kolike bi probleme imao tek sa Vinaverom ili Draganom Aleksićem

Patrijarhalna porodica gde potomci slušaju pretke

Photo: delfi.rs

(Petar Pijanović. Srpska kultura 1900-1950. Službeni glasnik, Beograd, 2014.)

Zanimljivost ove studije, osim što zaklapa period uspona i preispitivanja, kada su se davale smjernice nacionalnom brodu, krije se i u tome što – kako kažu recenzenti – otkriva dublje tokove, vrlo značajne za identitet srpskog naroda. Kako se to tanano naglašava, ovdje je kultura shvaćena kao prostor moralnog uzdizanja i bogaćenja ljudskog duha. Pijanović će srpsku kulturu predstavljati u širokom zamahu, istorijsko-politički kontekst, privatni život, književnost, filozofiju, nacionalne institucije, dok se nad svime bude nadnosila jedna tamna sjenka.

Radi se, zapravo, o tome da se Pijanović fokusira na kulturne radnike koji prihvataju jugoslovenstvo, kao nadređenu nacionalnu ideju u ime koje se nepromišljeno žrtvovala država. Kultura ne smije nikoga podražavati, ona po Pijanoviću mora biti identitetska i stvaralačka. Jugoslovenska ideja je bila ta, koja je, međutim, korozivno djelovala na srpsku kulturu i nepovoljno uticala na noviju srpsku istoriju.

KULTURA KAO ARHIJEREJSKI SABOR

Predstavnici moderne s početka prošlog stoljeća, međuratno srpsko građanstvo, čak i ljevičari koji su negirali građansku kulturu, svi su oni prihvatali i širili te jugoslovenske ideje koje su škodile srpskom narodu, pripremajući državni jugohibrid nakon Drugog svjetskog rata. Pijanovića u tom smislu najviše bole izvjesni stavovi kritičara moderne i građanskih intelektualaca, tipa Jovana Skerlića, Pavla i Bogdana Popovića, Aleksandra Belića, čije tekstove je analizirao, kao da zaboravlja da je kultura uslov bogaćenja čovjeka i moralnog uzdizanja, što je osjetio na početku studije.

Pijanović ima donekle problema sa stvarnošću, jer primjećuje da je, kako piše, raskol kod Srba uvijek bio ispred duha sabornosti. Uostalom, koja to kultura, kod kojeg to naroda, ostaje u toku pola stoljeća mirna i složna kao arhijerejski sabor, pogotovo u prvoj polovini 20. stoljeća kad na scenu stupaju avangardni pokreti. Otuda donekle biva čudno što Pijanović neprestano srpsku kulturu sniva kao cijelu i lijepu, zadrijemavši za katedrom. Pijanović, na 136. stranici svoje knjige, piše da su srpski duh i misao opstajali, obrazujući se i verskom životu i obrazovanju, u jeziku i nauci, kulturi i književnosti i van matične zemlje, u sredinama gdje su Srbi živeli s pripadnicima drugih naroda i vera.

RASKOLNICI SREĆU KVARE

Govoreći o izvesnim trvenjima i polemikama, Pijanović, međutim, dovodi u pitanje cjelovitost srpskog duha i unutar matične zemlje. To neće biti razlog da srpsku kulturu Pijanović ne vidi kao ovaploćenje srpskog duha na zemlji, unatoč raznim raskolima koje i sam pominje. Već do dvadesetog stoljeća, piše Pijanović, stvorene su najveće nacionalne vrijednosti: svetosavlje i pravoslavni duh, manastiri i crkvena umjetnost, kosovsko-vidovdanska etika, narodna pesma i oslobodilačke ideje. (364) Sve te vrijednosti ostaju, kaže, vijekovima obilježje pojedinaca i društvene zajednice, kao i duhovnog ustrojstva naroda, kulture i srpske samosvojnosti, kad se zaboravi na raskolništvo.

Kad god govori u apstraktnim kategorijama, one su onda složne kao sabornici, a kad počne ulaziti u stavove konkretnih persona, oni onda izgledaju kao raskolnici. Ako su vrijednosti puko ovaploćenje srpskog duha na zemlji, prisutnog i u matičnim i manje matičnim zemljama, kako je onda moguće da Davičo, kojeg Pijanović vidi kao amblematičnu figuru srpske kulture tog doba, naprimjer persifilira svetosavski vizantizam, u Dučićevoj poeziji vidi oveštalost izraza i ispraznost retorike, a kod Nastasijevića znakove svega epigonskog, izmoljčanog i starog. O svemu piše i Pijanović, samo što u takvim stavovima osjeća, kako kaže, više Daviča ideologa, nego pjesnika. Svejedno, ako je srpski duh cijeli i lijep kroz stoljeća, ako cijela kultura počiva na tom duhu, po toj logici bi duh onda trebao inspirirati i Daviča, bar kad je u pitanju nacionalni kanon.

Amblematična figura koja pravi probleme: Oskar Davičo

Photo: photobucket.com

Ali Pijanović nema problem samo s Davičom. I ako uzmemo da je Davičo zatrovan jednom ideologijom i da zato ne vidi dobro, šta je onda sa Vinaverom, kojeg Pijanović također uklapa u svoju projekciju kulture zasnovane na duhu, s Vinaverom koji čitav život parodira Bogdana i njegovu antologiju? Šta je sa Draganom Aleksićem, kojeg Pijanović isto tako pominje, dakle sa tim dadaistom koji predlaže da se Dučiću odsječe nos a srpska akademija preseli u Zagreb, a hrvatska u Beograd? Kako je moguće da oni svi budu inspirirani srpski duhom, kad se u tom međuraću ne mogu složiti ni dadaisti sa nadrealistima, kvalifikujući jedni druge kao umjetnike u epruveti?

KORENI, KRV I TLO

To što razni umjetnici, na nivou stila i ideja, ostaju raskolnici, možda je i najveći problem za koherenciju Pijanovićevog koncepta, prema kojem se srpska kultura rađa kao mirna porodica u kojoj potomci poslušno nasljeđuju očeve i pretke, živujući zatim vjekovima s braćom saborno. Pijanović se, međutim, ne zapetljava previše u te sukobe. Gradeći svoju projekciju srpske kulture od 1900. do 1950. godine, on se uzdržava previše pačati u taj materijal koji ga se tiče. Što i nije toliko čudno, ako je u ime sabornosti srpske kulture morao kritikovati Jovana Skerlića i Bogdana Popovića, kolike bi probleme imao tek sa Vinaverom ili Draganom Aleksićem.

Bogdan Popović s početka stoljeća, u tekstu Književni listovi iz 1901. godine, ide na ruku sabornom konceptu srpske kulture. Pijanović s pijetetom citira Bogdanove stavove, prema kojima književnost može napredovati samo nasljeđivanjem stečenih osobina, koje starije tekovine ostavljaju u amanet, a potomci govore jezikom kulture svojih predaka. Riječju, taj prvi Bogdan se zalagao za umjetnost na nacionalnoj osnovi, videći je kao biljku sa korijenom u zemlji, ali problem će nastati tri godine kasnije, kad Popović revidira svoju teoriju. Kako Pijanović rezignirano svjedoči, tada će Popovićevi korijeni u zemlji promijeniti svoju podlogu, koja je od srpske postala jugoslovenska. Tako će književnost, žalopoji Pijanović, izgubiti svoj matični (srpski) identitet i dobiti nadnacionalni vid.

To će biti svakako prije nego Pijanović počne hvaliti srpski nadrealizam, navodeći presudnu ulogu koju je odigralo usvajanje Bretonovih ideja. Taj kontakt sa nadrealističkim krugom, kaže Pijanović, biće presudan i dalekosežan, naprimjer, u Davičovom gledanju na književnost i u njegovom književnom radu. Kako je moguće sada da su plodovi tako zanimljivi, ako Davičo and co (da se poslužimo Bogdanović- Pijanovićevom terminologijom) ne samo da su donijeli francusku presadu, nego su je zasadili u tlo koje je bilo više jugoslovensko nego srpsko. Ostaje, dakle, nepoznanica kako je u ovom slučaju književnost napredovala, ako je Davičo odbacio Dučića i Rakića, kao i Nastasijevića, i od Bretona napravio svoga pretka, i kakve to veze ima sa stvaralačkom i identitetskom kulturom.

RASTAKANJE SRPSKOG NACIONALNOG BIĆA

Pijanovićeva teza je da su se srpski intelektualci zanosili i ugrožavali svoju državu i kulturu, prihvatajući jugoslovenske ideje koje su rastakale srpski duh. Kako smo već rekli, Pijanović primjećuju da su moderni građanski intelektualci u tom smislu radili složno sa ljevičarima, ali on često zaboravi na onaj duh raskolništva. Srpski književni glasnik, kao časopis, prema Pijanoviću odigrao je presudnu ulogu u uspostavljanju novih vrijednosti, davši prilog u državnoj kulturnoj politici u međuraću, određujući i politički kurs kojeg će se Srbi držati u dvadesetom vijeku. Taj časopis su presudno odredili Bogdan Popović i Slobodan Jovanović, koji su, kako to vidi Pijanović, tako dali doprinos u zatamnjivanju srpske kulture i uspostavljanju jugoslovenskog smjera, zbog čega su se poslije kajali, na dva različita načina.

Jugo-žrec: Marko Ristić, raskolnik

Photo: nadrealizam.rs

Jedan drugi jugo-žrec, Marko Ristić, u ništa manje jugo-časopisu Danasu, koji uređuje sa Krležom u Beogradu, 1934. godine piše da je Srpski književni glasnik  jedan sklerotični časopis koji tek utvara stav, ne mogući nijednim razlogom opravdati svoje postojanje, važan samo po tome što živu književnu građu pretvara u materijal za herbarijum, a intelektualna strka oko tog časopisa više podsjeća na neku kancelarijsku revnost nego na iole smislenu književnu djelatnost. Iste godine, Ristić, također u Danasu, napisaće za Bogdana Popovića da je to jedan očetkani i četkasti gospodin koji predstavlja zastarjelu i bezizlaznu misao, punu opštih mjesta, banalnih konvencija, šupljih uopštavanja, davno usvojenih istina, što se obasipa blagodatnom kišom superlativa. Prema Pijanoviću, međutim, ti razni intelektualci, u ovom slučaju Ristić i Bogdan Popović, uhvatili su se ruku pod ruku i složno pripremali zalazak srpske ideje i uspostavljanje jugo-projekta, nadahnuti sabornim duhom srpske kulture koji, kako kaže, vijekovima ustrojava srpski narod.

Svi će oni, valjda, dati doprinos stvaranju jugoslovenskog kulturnog modela, jer su Srbi na socijalistički odar prinijeli najveće žrtve. Biće to, prema Pijanoviću, vrijeme mentalne dresure u kulturi i društvu, jednog modela koji će sankcionisati i potiskivati srpske duhovne vrijednosti, jer će nacionalno biti zamijenjeno klasnim, što će odvesti ka rastakanju srpskog nacionalnog bića. Pijanović se naročito žali zbog stanja u literaturi nakon Drugog svjetskog rata, koje je obilježeno kolektivizmom, gušenjem stvaralačke individualnosti, kada književnost postaje sluškinja ideologije, a sloboda umjetničkog stvaralaštva biva ukinuta. Kako je onda moguće da su u socijalističkoj Jugoslaviji najprije štampani romani Ive Andrića, koji je po Pijanoviću sačuvao svoju autonomnost, ili to da je Politika kao stub srpske štampe drastično povećala svoj tiraž, ostale su nepoznanice.

U BUJICI ISTORIJE

Kao pobornik autonomije umjetnosti, zgađen politikanstvom socijalističkog kulturnog modela, Pijanović će nekoliko desetina stranica kasnije najnormalnije napisati da je slika spoljašnjeg svijeta i duše junaka kod Bore Stankovića bolja i reljefnija u odnosu na Sremca, zato što je Stanković u Vranju na svom kućnom i kulturnom pragu, dok je Sremac u Nišu izvanjac, ili da je Dučićeva poezija proživljenija kad pjeva na srpske teme, ili će hvaliti Crnjanskog što se oslobodio naopakog defetizma i solipsizma i vratio na nacionalni teren, početkom tridesetih godina. Također, na stranici 474., napisaće da je nacionalna kultura brana protiv raznih hegemonija koje srpski narod trpi na početku dvadesetog vijeka. Naravno, vrednujući pisce po osnovu njihove ukorijenjenosti u tlo, poimajući kulturu kao puku prepreku koju treba postaviti pred jedan narod, da ga ne odnese bujica istorije, Pijanović pokazuje jugo-komesarima kako se izbjegava politikanstvo, brani sloboda umjetnosti, individualizam, i daje doprinos da književnost ne bude sluškinja ideologije i kolektivizma.

Jugoslovenstvo neprestano nagriza sabornost srpskog duha: Petar Pijanović branitelj

Photo: prelistavanje.rs

Pijanović će kritikovati Aleksandra Belića što osmišljava tradiciju srpsko-hrvatskog jezika, iako je Belić ponekad priznavao postojanje i srpskog jezika. Pijanović će se obrušiti i na Jovana Skerlića jer je bio samo građanski nacionalista i smatrao da je za Srbe jugoslovenstvo najprogresivnija politika, ne poričući nacionalni identitet. Pijanović neće biti zadovoljan ni Slobodanom Jovanovićem ni braćom Popovićima, koji su davali svoj doprinos stvaranju jugoslovenske nacionalne kulture, kao najboljeg okvira i za srpsku kulturu. Šta je onda rješenje za Srbe, po Pijanoviću? Srbi su se tek krajem dvadesetog vijeka vratili sebi, kaže Pijanović, poslenici su se okrenuli matici, obnovi nacionalne svijesti i kulturnog identiteta, kao i on sam. Njima tek predstoji odrediti svoj odnos prema prošlosti i prema izazovima budućnosti.

POVRATAK MATIČNOJ KUĆI

Pijanović pledira za povratak srpske ideje koja je početkom prošlog stoljeća posustala pred iskušenjima jugoslavizma, za što snosi odgovornost kulturna elita. Ta srpska ideja podrazumijevala je duhovno jedinstvo naroda, poštivanje vlastitog naslijeđa, oslobođenje srpskih zemalja i njihovo prisajedinjenje matičnoj državi. Pijanović se, dakle, zalaže za jedan salto mortale na početak 20. i kraj 19. vijeka, u vrijeme prije nego će građanska kultura zamijeniti patrijarhalni kulturni model, kako piše.

Dok čekamo da se to obistini, na kraju ovog razmatranja, napomenimo da u posljednim redovima svoje studije, Pijanović proglašava uzaludnim napor srpskih intelektualaca zaraženih jugoslavizmom, koje je stvarnost demantovala, oglašavajući kako je vrijeme da svi krenemo polako svojim matičnim kućama. Da li je u ime te posljednje proklamacije, koju zadnjih dvadeset godina čujemo na svakom ćošku, vrijedilo pripremiti uvod od preko pet stotina stranica?