Moj grob

Photo: Stock

Nimalo nije slučajno da su najvećega hrvatskog pjesnika srpskih stradanja pod ustašama, Ivana Gora¬na Kovačića, zaklali četnici. Ivan Goran unio je "nepotrebne" rafinmane i duhovne potencijale u jednu sferu najizopačenijeg Thanatosa, koji se predstavljao kao "biološka borba za život". Kao da je slijepa biologija nanjušila prevazilaženje sebe, našla pjesnika i zaklala ga! (Slobodan Blagojević)

U planini mrkoj nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka, crnih grana šum,

Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,
Muku moje rake nedostupan bijeg.

Visoko nek stoji, ko oblak i tron,
Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,

Da ne dopre do njeg pokajnički glas,
Strah obraćenika, molitve za spas.

Neka nikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm.

Nitko da ne dođe, do prijatelj drag –
I kad se vrati, nek poravna trag.