Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (128)

Put zločina: Genocid u Prijedoru (4)

Savršeni lanac srpskih zločina

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Logoraški dani: Zarobljeni Bošnjaci u Trnopolju
Logoraški dani: Zarobljeni Bošnjaci u Trnopolju
Photo: Stock

Broj umrlih u prijedorskim logorima nije dostigao nacističke nivoe, ali je okrutnost bila uporediva. Zatvorenici su mučeni na najsvirepije načine i ubijani oružjem koje bi se krvnicima našlo pri ruci - puškom, nožem, makazama ili parom snažnih ruku oko mršavog vrata. Iako je Radovan Karadžić, politički vođa ovih zločinaca, uvjeravao svijet da se radi o “sabirnim centrima otvorenog tipa”, prava istina je izašla na vidjelo kada su novinari i diplomati razgovarali s logorašima koji su se dokopali sigurnosti u Hrvatskoj gdje su mogli slobodno govoriti

Ratna dešavanja u Prijedoru – pisala je Suzana Anđelić u „Slobodnoj Bosni“ - specifična su u odnosu na druge bosanskohercegovačke gradove. Godinu dana je kontinuirano trajalo protjerivanje nesrpskih civila i njihovo ubijanje, a prijedorski logori prizivali su sjećanja na slične nacističke tvorevine. Broj odgovornih za ratne zločine u Prijedoru je toliki da se može govoriti o kolektivnoj odgovornosti srpskih žitelja ovog grada koji su u velikom broju podržali zločine SDS i njegovih vojnih i policijskih struktura. U velikoj mjeri su učestvovali u pljačkanju bošnjačkih naselja i zlostavljanju svojih komšija unutar logorskih ograda.

BIZARNI ENTUZIJAZAM SRPSKIH MUČITELJA: Broj umrlih u prijedorskim logorima nije dostigao nacističke nivoe, ali je okrutnost bila uporediva. Zatvorenici su mučeni na najsvirepije načine i ubijani oružjem koje bi se krvnicima našlo pri ruci - puškom, nožem, makazama ili parom snažnih ruku oko mršavog vrata. Iako je Radovan Karadžić, politički vođa ovih zločinaca, uvjeravao svijet da se radi o “sabirnim centrima otvorenog tipa”, prava istina je izašla na vidjelo kada su novinari i diplomati razgovarali s logorašima koji su se dokopali sigurnosti u Hrvatskoj gdje su mogli slobodno govoriti. Najkompletniju sliku logora u Krajini napravio je američki State Department i seriju ovih izvještaja poslao je Vijeću sigurnosti UN, ali kada je svijet odlučio reagovati već je bilo kasno za hiljade ljudi koji su bili mrtvi ili trajno fizički oštećeni.

Razglednica iz Prijedora: Logor Omarska, leto 1992.
Photo: Stock

Izvještaji State Departmenta sadrže stravična svjedočenja. U jednom od njih koji datira od 22. oktobra 1992. i nosi naziv “Zlostavljanja civila u kaznenim centrima” navedeni su primjeri surovosti teško pojmljivi ljudskom razumu poput onoga koji iznosi jedan od preživjelih zatvorenika logora Omarska. “Svjedok izjavljuje da je jedan mladi Musliman iz Kozarca koji je imao motocikl suzuki mučen pred drugim zatvorenicima. Bio je gadno pretučen po cijelom tijelu, a zubi su mu bili izbijeni. Stražari su mu onda testise zavezali čvrsto žicom, a drugi kraj žice zakačili za motocikl žrtve. Jedan stražar je sjeo na motocikl i u punoj brzini se odvezao”. U Prijedoru se pokazalo da nisu postojale granice bizarnog entuzijazma za mučitelje koji su sa zadovoljstvom činili zločine.

Svedoči o tome još jedan tekst Suzane Anđelić koja se bavila sudbinom ratnog zločinca Darka Mrđe zvanog Dado (presudom od 31. marta 2004, osuđen na zatvorsku kaznu od 17 godina). Prijedorčanin Darko Mrđa naizgled je živio monotoni palanački život. Dane je provodio ribareći uz Sanu ili sa društvom u gradskoj kuglani. Malo se bavio trgovinom, a više reketiranjem imućnijih sugrađana. Ovaj nekadašnji koreograf u prijedorskom kulturno-umjetničkom društvu, u ratu je bio pripadnik interventnog voda Specijalne policijske jedinice i jedna od uzdanica prijedorskog šefa policije Sime Drljače, kojeg je Haški tribunal optužio za ratne zločine, a koji je 1998. ubijen prilikom pokušaja hapšenja. Osim Drljače, na javnim optužnicama Tribunala našla su se trideset tri prijedorska Srbina, uključujući i ratnog gradonačelnika Milomira Stakića, nekadašnjeg predsjednika Skupštine opštine Milana Kovačevića, te brojni čuvari zloglasnih prijedorskih logora Omarska, Keraterm i Trnopolje. Prijedor, drugi po veličini grad u sjeverozapadnoj Bosni, do rata je imao 112 hiljada stanovnika od kojih su Bošnjaci činili većinu, bilo ih je skoro 50 hiljada. Protjerani su, odvedeni u logore ili ubijeni nakon što su srpske snage u maju 1992. preuzele kompletnu vlast u gradu. U knjizi nestalih opštine Prijedor upisano je 3.227 imena, ali pretpostavlja se da pomenuti broj nije konačan.

KORIĆANSKE STIJENE: Darko Mrđa nije bio na javnoj optužnici ali je strahovao da će biti uhapšen i odveden u Hag i sklanjao bi se daleko od javnosti kada bi neki od njegovih sugrađana bio uhapšen. Kasnije bi se ponovo vratio svojim uobičajenim navikama. Prijedorski Bošnjaci, od kojih su mnogi nosili “uspomene” na njegova batinanja, sretali su ga na ulici baš kao i mnoge slične njemu čija su zlodjela pamtili. “Bio je jedan od najvećih zločinaca uz Simu Drljaču”, pričali su mnogi. Pamtili su ga kao logorskog čuvara koji je zatvorenike tukao do smrti. Svjedoci koji su preživjeli stravični masakr na Korićanskim stijenama na planini Vlašić kada je ubijeno više od 200 Bošnjaka imenovali su ga kao jednog od izvršilaca ovog zločina. Da Mrđa nije bezrazložno strahovao, pokazalo se 13. juna 2002. godine kada su ga u Prijedoru uhapsili vojnici SFOR-a. Dan kasnije otpečaćena je optužnica koja je protiv njega podignuta 16. aprila 2002. koja ga tereti za zločin protiv čovječnosti, kršenje zakona i običaja rata.

Koreograf smrti: Darko Mrđa Dado, masovni ubica
Photo: Stock
ZLOČINCI IZ PRIJEDORA - JOŠ UVIJEK NA SLOBODI: Očito, ni danas mnogi Srbi nisu spremni prihvatiti odgovornost za zločine ne samo u prijedorskoj policiji, nego i u najodgovornijim institucijama Republike Srpske. Tako je nakon hapšenja Darka Mrđe protestovao Siniša Đorđević, savjetnik premijera Mladena Ivanića za odnose sa Tribunalom. Pitao je zašto Tribunal nije otpečatio optužnicu protiv Mrđe i dostavio je Vladi RS čime bi omogućio Mrđi da se preda ili da ga uhapsi policija Republike Srpske. Pa, jasno je zašto nije. O spremnosti policije ovog entiteta da hapsi lica koja potražuje Tribunal dovoljno govori činjenica da u Prijedoru, nadomak Bošnjaka i Hrvata koji se vraćaju svojim kućama, još uvijek slobodno žive oni koji su ih slali u logore, zlostavljali ih i upravljali tim logorima poput Željka Meakića, komandanta Omarske, koji je sedam godina bio na javnoj optužnici Tribunala, da bi tek onda otišao u Hag. Upravnik logora Trnopolje Slobodan Kuruzović bio je zamjenik direktora u jednoj od prijedorskih osnovnih škola i istaknuti član SDS (preminuo je, a da nije uhapšen i osuđen za svoje zločine). U prijedorskoj policiji bila je zaposlena ratna garnitura policajaca i nekadašnjih logorskih čuvara koji su uživali zaštitu Mirka Tufegdžije, načelnika policije, takođe ratnog kadra.

Dakle, gradom slobodno šetaju odgovorni za zločine, tako da je prilika za dokazivanje kooperativnosti i više nego dovoljno. Ipak, pomenimo procjenu jedne od međunarodnih organizacija kako u Bosni i Hercegovini živi oko 20 hiljada ljudi koji su odgovorni za ratne zločine - kao izvršitelji, učesnici ili podstrekači zločina i da veći dio njih vjerovatno nikada neće odgovarati za svoja nedjela. Žive kao ugledni ljudi, neki su čak na funkcijama ili su još uvijek uticajni u svojim sredinama. S vremena na vrijeme, njihov relativno miran život pomuti vijest o nečijem hapšenju ili najava novih optužnica u Hagu. Veliki broj njihovih žrtava i danas se vode kao nestali i za istinom o njima porodice još uvijek tragaju.

STRAVIČAN POKOLJ: Darko Mrđa je bio komandir interventnog voda specijalne policijske jedinice koja je 21. augusta 1992. strijeljala više od 200 Bošnjaka na Korićanskim stijenama. Bošnjaci koji su tada pobijeni povedeni su iz logora Trnopolje uz objašnjenje da će autobusima biti prevezeni do Travnika i razmijenjeni nakon što su pod pritiskom međunarodne javnosti srpske vlasti bile prisiljene raspustiti logore. Konvoju logoraša koji su pratili pripadnici srpske vojske i policije pridružilo se više od hiljadu stanovnika sela Tukovi. Kolona je zaustavljena kod sela Smetovi na planini Vlašić kada je Darko Mrđa naredio da se izdvoje muškarci. Žene i djeca su nastavili putovanje do Travnika, a muškarci su prevezeni do planinskog lokaliteta Korićanske stijene. Dovedeni su do provalije i naređeno im je da kleknu licem prema ambisu.

Mesto pokolja: Korićanske stijene
Photo: Stock

Darko Mrđa je izdavao zapovijedi i ispratio ih u smrt riječima: “Ovdje ćemo obaviti razmjenu, živi za žive, a mrtvi... zna se”. Policajci su zapucali, njihove žrtve su padali niz strme ivice stijena. Ipak, šest zatvorenika je preživjelo da bi mogli svjedočiti o ovom stravičnom pokolju. Najmlađi od njih, tada šesnaestogodišnjak, Sanemir Kljajić, proveo je dvanaest dana u provaliji među mrtvim tijelima. Puzajući je došao do rijeke Ugar i trinaesti dan uspio izaći iz ambisa, ali se onesvijestio pokušavajući ubrati nekoliko šljiva. Seljak koji ga je pronašao obavijestio je vojnu komandu i odveden je u Skender Vakuf gdje je uz batinanja ispitivan. Kasnije je razmijenjen zahvaljujući tome što je bio registriran od strane Međunarodnog crvenog krsta i danas živi u jednoj evropskoj zemlji. Na Korićanskim stijenama ostao je bez oca, brata i amidže.

Svoja svjedočenja preživjeli su ispričali haškim istražiteljima. Prema njihovim procjenama, tada je strijeljano najmanje 200 ljudi ali tačan broj još uvijek nije utvrđen, niti je izvršena ekshumacija ove masovne grobnice. U dodatku optužnice navedena su imena 238 bošnjačkih muškaraca koji su posljednji put viđeni u ovom konvoju. Određeni broj muškaraca ipak je sa konvojem stigao u Travnik, bili su to oni koji su živote otkupili zlatom, novcem i drugim vrijednostima koje su imali kod sebe.

KO JE SAKRIO ZLOČIN: Darko Mrđa je jedan od neposrednih izvršilaca ovog masakra zbog kojeg je odgovarao pred Haškim tribunalom. Međutim, on je bio samo karika u savršenom lancu zločina. Za masakr koji su počinili prijedorski policajci odmah su saznali vojni organi. Konvoj koji se kretao prema Travniku bio je u njihovoj nadležnosti. “Na Korićanskim stijenama, na starom putu od Skender Vakufa prema Travniku, grupa policajaca iz rezervnog sastava MUP iz Prijedora napravila je stravičan zločin nad civilima”, stajalo je u depeši koju je dan nakon masakra potpukovnik Boško Peulić, tadašnji komandant 122. pješadijske brigade iz sastava Prvog krajiškog korpusa, poslao na adrese organa bezbjednosti Vojske i MUP tadašnje Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Ali, zločin na Korićanima je prošao nekažnjeno.

Po uzoru na Aušvic: Prizor iz logora Manjača
Photo: Stock

Iako je postojala informacija o počinjenom zločinu nadležno tužilaštvo nije reagovalo, kao ni tadašnji ministar policije Mićo Stanišić, niti načelnik banjalučkog CSB-a Stojan Župljanin. Nije se zanimao ni tamošnji načelnik resora državne bezbjednosti Nedeljko Kesić. Angažovao se samo ministar odbrane general Bogdan Subotić, ali samo na zataškavanju istrage o ovom zločinu. Dan nakon ubistva zatvorenika, pripadnici Civilne zaštite uklonili su tragove zločina s lica mjesta, a konačno čišćenje lokacije završio je Simo Drljača sa svojim ljudima. Mrđina policijska jedinica bila je regularna policijska jedinica pod kontrolom opštinskog Kriznog štaba koji je, opet, bio odgovoran Kriznom štabu AR Krajina. Upravo zato, za zločin na Korićanskim stijenama pred Tribunalom u Hagu odgovarali su i politički lideri Krajine. Ovaj zločin stavlja se na teret i Milomiru Stakiću, ratnom gradonačelniku Prijedora, ali i najvišem rukovodstvu Krajine, predsjedniku Kriznog štaba Radoslavu Brđaninu i generalu Momiru Taliću, nekadašnjem komandantu Prvog krajiškog korpusa.

ISPOVJEST PREŽIVELOG S KORIĆANSKIH STIJENA (IME I PREZIME POZNATI HAŠKOM TRIBUNALU): U našem selu Čarakovo rat je počeo krajem maja 1992. Četnik Drago Tintor je dolazio s kombijem, s njim je dolazio i jedan Mićo Jurišić, kad bi njih vidjeli svi smo bježali. Oni su ubijali naše susjede, a i oni su nam susjedi. Navečer su dolazili, ubijali, palili, krali. Imali su maskirne uniforme, a imali su uniforme JOS-a. Svi Srbi u mjestu su bili naoružani, čak i djeca od 14 godina. Provodili su čišćenje i ubijali i našu djecu. Djeca su ubijana! Uzmu najmlađe dijete i govore: "Ukoliko ne predate zlato, ubit ćemo ga!" Žene su davale sve što su imale! Mi muški smo se krili po šumama i potajno bi nam žene donosile hranu.

Od 23. maja je tako bilo. Sve dok nam nisu žene odveli mi smo bili u šumi. Žene su odvedene u logor Trnopolje i mi smo se mogli ili predati ili se izvlačiti prema Bihaću. Jedna grupa je pokušala proboj, ali je bila dočekana. Sve su imali pripremljeno i znali su kud se krećemo. U našoj grupi na Žegeru kod sela Čarakovo u blizini Prijedora, bilo je 200 ljudi. Imali smo nešto brašna i tu se hranili, ali je svako za sebe morao donijeti odluku što će napraviti. Nas nekoliko je krenulo na rizik, uspjeli smo proći most i barikadu ali kad smo došli u centar Prijedora pokupili su nas i odveli.

Prvo smo bili u Keratermu, tamo su nas tukli tri sata, to je bilo krajem sedmog mjeseca. Odatle su nas prebacili za Trnopolje. U Trnopolju je bilo oko 30 policajaca što su nas tukli, bilo je oko 11 sati navečer, tortura je trajala oko tri sata, dok nije došao komandant logora Slobodan Kuruzović sa svoja tri sina koji su oficiri srpske vojske i počeo nas on ispitivati, nakon što je istjerao policajce. Nisu imali oznake, nisam mogao raspoznati šta su po činu, samo znam da su bili majorovi sinovi. Major Kuruzović je bio komadant logora Trnopolje. Kad je došla strana ekipa nismo smjeli govoriti, jer su oni iza njihovih leđa prijetili.

Smrt je majstor iz Trnopolja: Logoraši koji su verovali da će preživeti
Photo: Stock

Dana, 21. kolovoza pet autobusa je došlo po nas. Spremili smo stvari i svi smo htjeli ići, bilo nas je oko 4 000. Svi nismo mogli, potrpali su nas, jedva smo disali. Jedan autobus je bio pun žena i djece. Prvo zaustavljanje bilo je u Kozarcu, gdje su nam se pridružili kamioni i tri šlepera sa izbjeglicama. Konvoj je krenuo prema Banja Luci. Pred Banja Lukom je ovaj koji je bio vođa autobusa rekao da mu predamo sve zlato, novce, sve što imamo, jer rekao je da će nas Srbi na barikadama sve pobit ako nam nešto nađu. Skinuo je punu jednu vrećicu zlata, srpskih novaca, sve što smo imali dali smo.

Znali smo da idemo prema Travniku. Taj major Kuruzović nam je dao garanciju da nam se ništa neće dogoditi i da će nas preuzeti naša vojska i prebaciti dalje prema Splitu. Kada smo došli u Skender Vakuf nismo stajali ni pet minuta. Zaustavili smo se zbog toga što su prepuni autobusi prokuhavali i da bi sačekali kamione sa civilima, bilo ih je i po 300 u jednom.

Kad smo krenuli iz Skendera naređeno je da svi legnemo na dno autobusa. Skrenuli smo sa glavnog puta kroz šume i nismo se vozili ni 10 minuta kad smo se ponovo zaustavili. Vikali su: "Svi dole glave, ovo je prva borbena linija!" Tu smo stajali oko sat vremena. Vođa puta i vozač su izišli, došao je unutra jedan vojnik i pitao: "Ima li rakije?" Srpska vojska, sa oznakama SAO Krajina, prolazila je kamionima, psovali su, lupali rukama i nogama po autobusu, a mi se nismo smjeli ni pomaknuti, ležali smo licem okrenuti prema podu autobusa.... Po akcentu smo znali da nisu iz Bosne.

Vozili smo se preko nekih livada, neko je malo uspio podići glavu, vidjeti kuda idemo. Kad smo došli u kanjon Ugra, onda su rekli da možemo ustati i podići glavu. Vidio sam da smo prešli rijeku preko drvenog mosta i bojali smo se da most ne pukne. Rekli su nam nakon što smo prošli most, da možemo uzeti boce i natočiti vode, izišlo je par ljudi. Mi koji smo ostali šutili smo i sjedili. Ušlo je pet četnika i naredili nam da svi iziđemo van iz autobusa i da se postrojimo. Izišli smo noseći svak svoje stvari. Iskrcali su još ljudi iz kamiona, isto tako, i rekli nam: "Nemate se šta bojati! Idete na razmjenu za naše." Bilo nas je oko 250 postrojenih. Bila su dva autobusa prazna i ulazili smo unutra, tjerani i zbijani, da nas što više stane. Po pet ljudi je ležalo jedni na drugima. Morali smo ponovo leći na pod kao i prije. Nakon pola sata vožnje smo se vozili uzbrdo, po makadamu, kamioni su odjednom prešli na drugu stranu puta i stali na ivici kanjona. Motori su se ugasili, čuli smo da drugi kamioni i autobusi kraj nas prolaze. I policijski auto je nastavio put. Ostao je s nama Darko Mrđa, naš komšija, kapetan iz sela Tukova. On je sa sobom imao 11 ljudi s kojima je on stalno. E, onda je počeo masakr!

Izvodili su po jednog iz autobusa i čulo se samo kako pištolj opali. Bilo je oko pet sati popodne. Bili smo na mjestu zvano Korićanske stijene. To sam saznao tek kasnije, u Jajcu, kad sam nekim ljudima opisivao mjesto na kojem smo stajali. Oni koji znaju taj teren su mi rekli ime mjesta. To je na Vlašiću, 20 kilometara od Travnika, 18 kilometara od mjesta Smetovi, gdje se iskrcavaju oni koje predaju našoj vojsci.

Prvo su izveli jednog čovjeka, čuo se pucanj, ubili su ga! Onda drugog, trećeg,... a onda su izvodili po dva čovjeka. Vodili su ih samo pet metara iza autobusa. Nisam vidio ništa dok nisam izveden, samo sam čuo pucanje. Svima je bilo jasno šta se događa. Tu je već i počela panika. Neki su se pomaknuli, a ovaj četnik je vikao: "Pomakne li se još neko sve ću vas pobiti iz autobusa!"

Ubrzo su naredili da izlazimo po trojica. Izvedu trojicu i čuješ kratki rafal ili pištolj. Najčešće se čuo samo pištolj. Pištoljem je najviše ubijano. Iz pištolja je ubijao Darko Mrđa. Na glavi je imao crvenu beretku i oznaku "Srpske krajine". On je ubijao!

Kad je došao red na mene, udario me kundakom i rekao: "Povedi još dvojicu sa sobom." Kad se toga prisjetim... Prije toga je izveden moj stariji brat i njegov mlađi sin, a u autobusu su ostali još njegov stariji sin i moj mlađi brat. Dok smo ležali u autobusu ja sam bratu šaptao da pokušamo bježati pa šta bude. On nije bio spreman za bjeg i ostao je ležati ukočen i preplašen. Prvo su izvodili na prednja vrata, do sredine autobusa, a onda su otvorili zadnja vrata i izvlačili ljude. Prije nego sam izišao u autobusu je ostalo još samo pet-šest ljudi.

Ja sam izlazeći gurnuo vojnika rukom u stranu. Malo sam ga smeo. Imao je pištolj u ruci. Meni je do ivice puta trebalo tri metra, da skočim u provaliju za koju nisam znao ni kakva je ni kolika je. Pucao je za mnom. Provalija je bila duboka tridesetak metara. Padao sam. Pao sam na neko drvo i ostao viseći. On je nekomu vikao da me ubio. "Mogu te ja ubiti!" - govorio je jedan od četnika. "Ja sam njega ubio!" - odgovorio je. Ispalio je tri metka za mnom. Tek kad sam pao pitao sam se da li me je pogodio? Imao sam ozljedu ruke. Pravio sam se mrtav i samo sam skliznuo na zemlju. Mogao sam sve vidjeti. Ljude dovode, oni stoje, streljaju ili onda ih dvojica uzimaju za noge i bacaju u jamu. Jedan je pao pet metara od mene. Kanjon je bio dubok najmanje 400 metara! To je kanjon Ugra! Kanjon je pust, samo stijenje, na tom mjestu gdje sam ja skočio bilo je po koje drvo. Imao sam sreće da nisam pao na to drvo i ja bih bio mrtav.

Rijeka je uska dva metra ali je duboka, sa brzacima i izgledalo je da tuda čovjek živ ne može proć. Čovjeku kojeg su bacili pukla je glava. Točno mi je na prsa pao njegov mozak! Skinuo sam ga laganim potezom ruke, da četnici ne primjete da sam živ. Još sam neko vrijeme gledao šta su radili. U međuvremenu su se vratili oni kamioni koji su odvezli žene i djecu iz našeg konvoja. Po četnike je došlo nekakav auto kojim su otišli.

Tada sam primjetio jednog ranjenog momka. Prišao sam mu, krvario je iz noge. Visio je o nekoj grani oko 20 metara od mene. Uspio sam mu zaustaviti krvarenje, previo sa ga njegovom majicom. Ja nisam imao majicu. Nakon što sam ga previo začuli su se pucnji sa druge strane brda. To su bili Srbi, mještani, koji žive tu. Sve su gledali. Kad su vidjeli da ima živih, otišli su, uzeli puške i počeli pucat.

Prijedorski monstrum: Darko Mrđa u Hagu
Photo: Stock

Taj momak mi je rekao: "Bježi! Spašavaj se!" I ja sam se spustio do rijeke. Rijeka je bila hladna, ali sam se u njoj krio i nisam imao kud jer sam predhodno vidio četiri baklje kako se spuštaju prema kanjonu. Već je bio sumrak. Znao sam da neće ući u vodu i ići za mnom, ali sam od straha, čitavu noć bježao niz rijeku. Dva dana i dvije noći nisam izlazio iz vode. Padao sam niz vodopade. Brzaci su me nosili. Samo bi se navečer malo izvlačio iz vode i uhvatio za stijene, jer su me već grčevi hvatali. Kad sam naišao na drugu rijeku krenuo sam uzvodno, opet uz rijeku, izbjegavajući obližnji put. Mislim da su mi kasnije rekli da se rijeka zove Ilonjska. Nakon pola dana sam došao do puta. Vidio sam kuće tako da više nisam mogao ići rijekom. Čuo sam i topovsku paljbu po mjestu prema kojem sam se kretao. Mislim da su to položaji koje drže Hrvati. Prebacio sam se u šumu i probijao se izbjegavajući njihove patrole. Jednom su me primjetili i ganjali me da me uhvate živog.

Na svakih 50 metara sam nailazio na vojnike. Našao sam karnister i ponio ga sobom jer mi je trebao za vodu. Slučajno su me primjetili dvojica vojnika. Pitali su: "Kud ćeš tamo?" Sjedili su. Imali su kape s kokardama, obrijani, fino sređeni u maskirnim uniformama. Rekao sam: "Idem po vodu!" -"Eto imaš tu potok, natoči." -"Ne, ne! Idem dolje na rijeku" - rekao sam. -"Dobro hajde, ali ovuda se vrati." Tako sam ih izbjegao. Ali nakon 50 metara čuo sam kako netko viče: "Stoj!" Nisam smio stati. Počeo sam bježati. Noć je padala. Pucao je za mnom. Granate su okolo padale. Oni su pucali iz tenkova na mene, vjerojatno na naše položaje. Izišao sam na neku livadu. Bilo je nešto oko 15 km, čistina sama. Trebalo je to proći. Išao sam nekim rovovima u kojima sam nalazio konzerve, ali nisam imao otvarača da otvorim. A gladan sam bio! Dugo sam se provlačio, nailazio sam i na napuštene tenkove, zolje, i na njih što pucaju, piju i pjevaju! Slavili su nešto! Neka slava je bila. Bio je 27. ili 28. kolovoza. Rovovi i tenkovi su taj dan bili napušteni. Nakon toga sam kroz neku šumu išao tri dana, dok nisam vidio dole grad. Bliže meni, ispred grada je bilo jedno muslimansko selo. Došao sam u selo i mještani su me prihvatili, okupali i hranili. Deset dana su me držali samog u sobi da se odmorim. Nakon toga sam prebačen u Jajce pa u Travnik. Ovaj iskaz spreman sam ponoviti na svakom Međunarodnom sudu (u Zagrebu, 1992).

 *Nastavak feljtona u sredu 18. avgusta

star
Oceni
2.97
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV

Tagovi
Nema tagova za ovaj članak