Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (0)

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (2)

Stanje duha na referendumskom putu

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: EPA/KOČA SULEJMANOVIĆ

Kako se Evropska unija nije mogla oduprijeti rješenju kome je i sama kumovala Beogradskim sporazumom, aktivno se uključila u proces traženja modela po kojem bi referendum u Crnoj Gori bio prihvatljiv i za indenpedistički i za prosrpski, unionistički blok, jer je bilo jasno da se o ključnom pitanju većine potrebne za izglasavanje nezavisnosti, dvije sukobljenje strane ne mogu dogovoriti bez evropskog učešća

Izvor: Portal Analitika

Pravno-politička logika stvaranja državne zajednice Srbija i Crna Gora bila je jasna: zaustavljen je proces disolucije ex-Jugoslavije. Tom zajednicom je zamijenjena Miloševićeva SRJ, sklepana na brdsko-brzinskom referendumu (1992), a zapravo djelo je Evropske unije, konkretno, njenog visokog komesara za spoljnu politiku i bezbjednost, Havijera Solane, koji nije krio da preferira njen opstanak tokom tri godine njenog trajanja (2003-2006). A to je praktično značilo, iako je prema Ustavnoj povelji SCG, moratorijum na referendum o državnom statusu Crne Gore isticao 5. februara 2006, da se spriječi osamostaljivanje Crne Gore kako se ne bi ohrabrile težnje za nezavisnost Kosova i poremetila nestabilna ravnoteža unutar Srbije nakon pada Miloševića. Zvanični Beograd, personalno: Koštunica, Tadić, te velikosrpski krugovi, konstantno su pritiskali Podgoricu, prvo da se odgodi referendum, a potom obesmisli ideja osamostaljivanja, „preseljenjem“ glasačkog kontigenta iz Srbije u Crnu Goru, čega nije bilo na referendumu 1992. Međutim, Venecijanska komisija, stručno tijelo Savjeta Evrope, na decembarskom zasjedanju (2005) nije u svojim preporukama uzela u obzir taj Koštuničin prijedlog.

Kako se Evropska unija nije mogla oduprijeti rješenju kome je i sama kumovala Beogradskim sporazumom, aktivno se uključila u proces traženja modela po kojem bi referendum u Crnoj Gori bio prihvatljiv i za indenpedistički i za prosrpski, unionistički blok, jer je bilo jasno da se o ključnom pitanju većine potrebne za izglasavanje nezavisnosti, dvije sukobljenje strane ne mogu dogovoriti bez evropskog učešća. Tako je, po principu „uzmi ili ostavi“, dogovoren model, do tada nikad primijenjen igdje u svijetu: izlaznost od najmanje 50 odsto biračkog tijela i „kvalifikovana“ većina od 55 odsto važećih glasova za opciju „da“. Tačno je: time je obezbijeđen visoki legitimitet referendumskog rezultata i izbjegnut bojkot unionista, ali i visoki rizik. Šta, ako, indenpendisti osvoje većinu veću od 54 odsto, ali nešto manje od potrebnih 55 odsto, tzv.siva zona, u kojoj bismo imali i poraženog pobjednika i faktički delegitimisanu zajednicu Srbiju i Crnu Goru? Tome jadu tada kraja ne bi bilo!

Evo, dva moja teksta, iz marta i aprila 2005, o poigravanju sa principima i državom, kao svjedočanstvo o stanju duha na referendumskom putu. O tome je pofesor Milan Popović pisao u „Vijestima“ još 29. januara 2001. Evo citata: “Vidimo: ludačku košulju velikosrpskog nacionalizma bilo je mnogo lakše navući nego svući. Apsurdno je, ali tačno:pristalice nezavisne Crne Gore u Crnoj Gori su diskriminisane. Za takozvanu SRJ bio je dovoljan samo jedan, za nezavisnu Crnu Goru ni tri referenduma. Za tzv. SRJ bilo je dovoljno nedjelju dana, za nezavisnu Crnu Goru ni šest mjeseci, ni deset godina, ni skoro čitav prošli vijek. Za tzv. SRJ bio je dovoljan i onaj zakon, i oni uslovi, i ono pitanje, i one većine, i oni procenti, za nezavisnu Crnu Goru ni mnogo više od toga. Samo ucjene i prijetnje. Za nezavisnu Crnu Goru organizuje se „topli zec“.

PARALELE: ŽABLJAČKI USTAV                                                                                                         

Maškarada do maškarade

Sastavljači brdsko-brzinskog ustava SRJ: Momir Bulatović i Slobodan Milošević
Photo: Dragan Kujundžić

Kad je trebalo stvoriti SiCG što je značilo promjenu ranijeg državnog statusa, može dogovorom i vanustavno. Ali se dogovorom ne može iz tog aranžmana!

Kada se zagrebe ispod preovlađujuće retorike tipa "to je pravno nasilje", dobijemo zapanjujuće istu  matricu i stara poznata lica koja su proteklih petnaestak godina,  u ovom  ili onom  svojstvu, bili upravo  protagonisti "maškarade  prava".

Mart  nije  samo  godišnjica  Beogradskog  sporazuma koji je, do  danas, kako  je neko  revnosno  izraunao, prekršen  gotovo  jedanaest puta.  U martu  je 1992, na  Žabljaku napisan, samo za nekoliko  dana,  brdsko-brzinski ustav  "krnje" Jugoslavije.  U  tom poslu naročito  su se istakli neki današnji legalisti i pravnici  za jednokratnu upotrebu. Niko od njih nije imao iskustva u pisanju ustava,  sem  predmeta  Ustavno  pravo  u toku  studija  a ipak su se prihvatili  tako  odgovornog i stručnog  posla.

Poslije  je svako pisao  memoare, a Momir Bulatović do detalja opisao kako je sa Miloševićem  usaglašavao članove. Ali se bunio  kad je opozicija govorila  da  je  to  oktroisani ustav, odnosno politički dogovor dvije vladajuće  partije  i da  će trajati  tačno toliko  dok je Milošević na vlasti. Kao što je i bilo.

Srpsko-crnogorska "ekspertska grupa" (sa crnogorske strane  nije bilo eksperta za ustavno pravo), Ustav SRJ je prepisala zaista  udarnički.  Radna verzija  je  bila  sklepana – dvadeset članova  dnevno!

Kakva  je tamo  bila atmosfera govori podatak koji je objelodanio Miodrag Vuković, visoki funkcioner DPS-a,  na  sjednici  crnogorskog parlamenta (28.3.1996) da je Dragan Šoć iz Narodne stranke, kao član crnogorskog ekspertskog tima,  po ocjeni samog  Ratka Markovića, šefa srpske radne grupe, bolje branio interese Srbije od članova same srpske  delegacije.

Da  je  na  Žabljaku  ustav  samo prepisivan  bilo je očigledno: već prvog dana, tv kamera registrovala je na stolu,  ispred  ustavotvoraca, podebele šapirografisane materijale sa naslovom:   Ustav Republike Jugoslavije. Bio je to  već gotov  proizvod jedne  ruke  i jednog  memoranduma. Oktroisanje ustava  i države odozgo uz iluzuju  planinske čistote.

Beogradski profesori Ratko Marković i Vladan  Kutlešić diktirali  su odredbe njihovim  učenicima  iz Crne Gore: Zoranu Žižiću, magistru obligacija,  Miodragu Vukoviću, Rajku Miloviću, Milanu  Vešoviću i "narodnjaku" Draganu Šoću. Upitan da prokomentariše stručnost svojih crnogorskih  kolega, dr Ratko Marković je posredno odgovorio: "Ako je neko aktivan, a neko  pasivan, razlog  tome nije njegovo republičko  poreklo, nego jednostavno njegova  stručna kompentencija".

Odluka vlasti da se ustav nove države donese po hitnom postupku i bez javne rasprave, stručna javnost i opozicija su ocijenili ne samo kršenjem  procedure, nego i krajnje  neracionalnim  sa stanovištva  crnogorskih državnih interesa. Ali, uzalud su bila sva ta upozorenja da  će Crna  Gora najbržim putem  ući u državu  za koju je skoro izvjesno da će poput nekadašnje Albanije ili Libije, odnosno Iraka, biti osuđena na  međunarodnu izolaciju, da će se naći pod udarom teških ekonomskih i političkih sankcija UN.

Ulazak Crne Gore u SRJ pod ovakvim okolnostima i uslovima bila je direktna prevara. Građanima prije izjašnjavanja na referendumu nije rečeno  da  će živjeti  u međunarodno izolovanoj državi. Naprotiv, obećana im je Crna  Gora kao  ekološka i turistička oaza  i potencijalna bescarinska zona, što u  uslovima  međunarodne izolacije svakako nije bilo moguće.

Kada su Crnogorci ubjeđivani da daju  glas "za" rečeno  im je da će Vijeće republika, sastavljeno  po paritetu, odlučivati o pitanjima koja su od vitalnog nacionalnog interesa  za  republike  članice.  Po žabljačkom ustavu, međutim, Vijeće republika nije  imalo  svoju  precizno određenu  nadležnost, pa  iako  je parlament dvodomni, odlučivao je kao jednodomni. Doduše, neka implicitna podjela uloga je izvršena između vijeća, tako da se bez Vijeća republika nijesu mogle donositi značajne ekonomske odluke. Ali,  ispalo je da pitanje odbrane, bezbjednosti, međunarodnih poslova, ljudskih prava, statusa republika-članica, nijesu pitanja od vitalnog nacionalnog interesa i da njima nema šta da se bavi Vijeće republika.

Odluka o promjeni ustava je faktički ostavljena isključivo Vijeću građana u kome je bilo trostruko više poslanika iz Srbije. Postupak eventualnog istupanja iz federacije nije regulisan. Tih odredbi uopšte nije bilo! Ali jeste onih da savezna vlada može da naredi opštu mobilizaciju i organizuje pripremu za odbranu, bez saglasnosti republika.

Vojska je dobila zadatak da brani ne samo suverenitet, teritoriju, nezavisnost već i – ustavni poredak. Kako “ustavni poredak” može biti i aktuelni režim, da  li se  tu  radi  o  liberalnoj ustavnosti?

A kada se pročita član u kome piše da  federalna vlada  "utvrđuje i vodi unutrašnju i spoljnu politiku", takvo pravo ne pripada ni jednoj od najjačih administracija na svijetu - američkoj, gdje se predsjednik stara  o izvršenju zakona  i odluka koje donosi  Kongres. Stručnjaci  su citirali Monteskijea koji je govorio: tamo gdje izvršna vlast preuzima ingerencije zakonodavne vlasti, tu  nema više slobode za društvo!

SRJ: Pravljena po Miloševićevom meraku
Photomontage: е-Novine

Ustav je takav kakvi su mu bili naručioci, pa  i takve  konflikte  proizvodi.

Poslanici  crnogorskog parlamenta zanosili su se da mogu svojim sugestijama  i amandmanima poboljšati  predloženi ustavni  tekst,  mada su svi poslanici opozicije, izuzev predstavnika Narodne stranke, bliske vladajućim komunistima, bojkotovali ovaj čin! Predloženo je tridesetak amandmana. Većinu njih Ustavna komisija  Skupštine Crne Gore glat je odbila, a to što je tek nekoliko  prihvatila nije značilo ništa, jer ih nije mogla  usaglasiti  sa nadlenim tijelom u srpskoj  Skupštini.

Ostalo  je kako  su dogovorili  glavari!

I zar sad oni koji su na takav način upakovali Crnu Goru u "treću" Jugoslaviju, mogu rasterećeno da govore o primjeni  i vladavini  prava?

Miloševićev Ustav Srbije, donesen 1990, faktički kao ustav  nezavisne  države kojim je i počela  razgradnja SFRJ, nije usklađen sa Ustavom SRJ.  Priča se ponavlja i u SICG: prema  slovu Ustavne povelje, a zna se da je nastala pod pritiskom Solane, Srbija i Crna Gora morale su - u roku od šest mjeseci od dana  njenog  usvajanja - da izmijene republičke ustave i usaglase ih sa Poveljom. Ali, to se nije dogodilo do dana  današnjeg.

Da ironija bude potpuna: kad je trebalo stvoriti SICG  što je značilo promjenu  ranijeg  državnog statusa, može dogovorom i vanustavno. Ali se dogovorom  ne može  iz tog aranžmana!

(Branko Vojičić, Monitor, 11. mart 2005) 

Principi kao "mačkin muž"

Nezavisna Crna Gora bi trajala koliko i mačkova ženidba: Matija Bećković, uvek u nacionalističkoj zabludi
Photo: TANJUG

Akademik Matija Bećković, srpska hodajuća institucija, saopštio je svoj najnoviji hit: "Nezavisna Crna Gora bi trajala koliko i mačkova ženidba".

Pisac poznat po maksimi - "mešajući u politiku pomešamo se sa mekinjama, a gde su mekinje tu su i svinje" - ponovo se upleo u politiku. Ovog puta kao čelnik beogradskog Pokreta za zajedničku državu Srbiju i Crnu Goru.

Metafora iz životinjskog carstva nije, međutim, Bećkovićev izum. Jedan drugi pjesnik-političar, Budimir Dubak, već je autorizovao  misao o mačkama i politici. "Tvoja politička uvjerenja traju kraće nego mački muž", poručio je svom partijskom kolegi, književniku i političaru.

Takvi su pjesnici: njima se prašta i kad ne treba.  Ponekad  je slično i u politici: ovdašnji lideri znaju za promjenu mišljenja baš po rečenom  mehanizmu - "mačkin muž".

Oni koji su Crnu Goru svojevremeno spakovali u Miloševićev sendvič, danas su zauzeti referndumskim matematikama: variranjem "velike manjine" i "male većine" u Crnoj Gori. Pri tom se, često, zaboravljaju i vlastita uvjerenja iz "doba jure", kad su bili na vlasti. Jer, Crna Gora  se već, 1992, izjasnila, u prisustvu vlasti, na referendumu. Pravila su bila poznata.

Sad ispada - tadašnja pravila više ne važe.  Oni koji su juče tražili većinu za odlučivanje o sudbini Crne Gora danas zahtijevaju manjinu.

Kad je bilo izjašnjavanje za opstanak Miloševićeve Jugoslavije, Matija  Bećković, Zoran Žižić, Predrag Bulatović i slični predvodnici svesrpskog bloka za referedum  su tražili - minimalnu većinu. Danas, sa istorijske distance, traže maksimalnu većinu - kada se glasa za suverenu Crnu Goru.

Ima i drugih obrta. Oni koji su se borili za nezavisnu Crnu Goru 1992. godine tražili  su dvotrećinsku većinu, poput Vujice Lazovića, Mića Orlandića i Slavka Perovića. Danas znaju da je to više od svjetskih standarda.

Nijesu svi stenogrami uništeni. Oni svjedoče kakve su sve političke borbe vođene prije 13 godina.

Zoran Žižić, tadašnji potpredsjednik Đukanovićeve Vlade, bio je glavni za "pravne finese". Ne samo što je predvodio crnogorske ekspete na izradi "žabljačkog ustava", već je žario i palio oko referendumskih uslova. Pozivao se na “drevno rimsko pravo”, kleo se u “pravničko poštenje” i tvrdio: "Građani Crne Gore na isti način zadržavaju pravo da mogu odlučiti o prestanku postojanja zajedničke države".

Zoran Žižić je tada, kao predstavnik crnogorske vlasti, do kraja branio pravilo da se odlučuje većinom glasova od izašlih - 50+1 odsto. Još je deklamovao kao Ciceron: "Ništa nije tako prirodno kao razriješiti nešto na isti način kako je nastalo".

Zoran Žižić danas,  kao poslovđa pokreta za zajedničku državu, a pod sjenkom Avale, misli sasvim drugačije. I još poziva Evropu da ne dozvoli crnogorskoj vlasti da sprovede referendum koji je, svojevremeno i on osmislio.

Odgovoran za "pravne finese": Zoran Žižić
Photo: vijesti.me

Ipak, Zoran Žižić  je bio samo kamenčić u DPS-mozaiku. Te 1992. godine jedinstveni depeesovci odlučili su da za referendum postave visok kriterijum: većinu od upisanih birača. Čak su i donijeli odluku u Vladinom nacrtu referendumskih pravila. Ali, stigao je aber iz Beograda: Milošević  je posumnjao da su njegovi crveni komunisti pozelenjeli. Vožd je telefonirao Momiru Bulatoviću, ovaj se uplašio. Nije odustao  od referenduma, ali se javno izbičovao. Priznao je da nije "skriveni separatista", da ne sprema "tajni plan" za nezavisnu Crnu Goru i da hoće zajedničku državu. Bulatović je ekspresno  oburdao  uslove za odlučivanje, a svoju, Đukanovićevu i Marovićevu sudbinu vezao za ostanak u "zajedničkoj državi".

Zadatak se znao: referendum je morao da uspije. Kao egzekutor određen je - Predrag Bulatović. Sa petoricom DPS kolega odmah je podnio DPS amandman a Vlada ga - preko noći - usvojila kao svoje čedo: odluka na referendumu ne donosi se većinom ukupnog biračkog tijela, nego - većinom glasalih (pod uslovom da je na glasanje izašla većina biračkog tijela).

Onda se na noge digla opozicija: shvatli su da će DPS bez problema ostvariti potrebnu  većinu i riješili su da Bulatoviću, Đukanoviću i Maroviću zagorčaju život i zaoštre referendumske kriterijume.

KAD OPOZICIJA ZAHTIJEVA

Zamke velikih brojeva

Uplašena  da će Crna  Gora  biti  brdsko-brzinski  upakovana  u  zajednicu  sa Srbijom crnogorska suverenistička opozicija se zalagala za stroge referndumske uslove. Tadašnji poslanik Reformske koalicije Vujica Lazović (danas dekan Ekonomskog  fakulteta)  podnio  je  amandman  u  ime  pet  poslanika:  predlagao je da odluka o referndumu bude validna ukoliko se za nju izjasni - dvije trećine biračkog  tijela.

Valja citirati obrazloženje:  "Radi se o jednom veoma delikatnom pitanju. To je  sudbina  ove  države,   znači  nije  pitanje  vodovoda  ili  bilo  kakvih  drugih problema o kojima se takođe  putem referenduma izjašnjavamo  i mislim da 100 hiljada birača ne može  determinisati sa kim će se Crna Gora udruživati i hoće li  biti  to  suverena  država.  Mislim  da,  ipak,  dvije  trećine  biračkog tijela  mora odlučivati  o  sudbini  ove  države".

Kad bi sada na snazi bilo pravilo koje je nekad htjela uvesti opozicija - Crna Gora  nezavisnost  ne  bi  nikad  izglasala.

PRAVILO JEDINSTVENOG  DPS-a

Većina od manjine

U posljednji čas su u jedinstvenom DPS-u shvatili da prvobitni uslovi : 50 odsto + jedan glas od ukupno upisanih  birača  -  suviše rigorozni  i  da mogu ugroziti ishod referenduma. Zato je  vjerni  Milutin  Ojdanić te  1992. godine u ime grupe poslanika DPS-a (Milutin Ojdanić, Branislav Otašević, Frano Dedvukaj, Predrag Bulatović, Radoje  Ostojić i  Vasilije  Ćetković)

predložilo da je za validnost referendumske odluke dovoljna "većina glasova izašlih pod uslovom da je na referendum izašla većina od ukupnog broja glasača koji imaju pravo glasa na teritoriji Crne Gore".

Prvi put u crnogorskoj štampi  Monitor objavljuje tekst obrazloženja amandmana  koji  je  i  danas  vrlo  aktuelan: "Odredbom  člana 26.  Predloga  zakona o referendumu predviđeno  je da se Odluka na  referendum donosi većinom glasova svih građana  koji imaju biračko pravo na teritoriji za koju se referendum sprovodi.  Ako  se  ima  u  vidu  da  jedan, ne mali broj građana  sa biračkim pravom privremeno boravi van Crne Gore, da takođe ima  birača starih,  iznemoglih  ili bolesnih,  koji  ne  mogu  da  izađu na referendum, kao i da u svakom biračkom tijelu, pa i našem, ima građana sa biračkim pravom koji ne žele da izađu na referendum, ne bi bilo opravdano da se ukupan broj tih građana, prilikom utvrđivanja rezultata referenduma, računa kao faktor koji neposredno utiče na donošenje odluke na referendumu.

Uračunavanjem tog broja građana  u biračko tijelo, odnosno u ukupan broj birača na osnovu kojeg se utvrđuje  potrebna  većina za  donošenje   odluke  o referendumu, onemogućavalo bi da se utvrdi pravo raspoloženje  građana  prema pitanju o kome se odlučuje i stvaralo rizik da referendum u određenim slučajevima ne  uspije.

S obzirom da broj građana koji nijesu u mogućnosti ili koji ne žele da učestvuju na referendumu, nije  moguće objektivno utvrditi, eventualna zakonska odredba o eliminisanju tog broja, prilikom utvrđivanja rezultata referenduma, kakva postoji u zakonodavstvima nekih zemalja, nosila bi rizik proizvoljnosti  i  mogućnost  zloupotrebe.

U vezi sa izloženim, a u cilju stvaranja uslova da se odluka na referendumu donosi nesumnjivo utvrđenom   voljom  biračkog tijela,  potrebno je da se za donošenje  odluke u zakonu predvidi većina  od ukupnog broja biraja koji su glasali, pod uslovom da je na referendum izašla većina svih građana  koji imaju biračko pravo na teritoriji na kojoj se održava  referendum.

Photo: Savo Prelević/RFE

Tako je govorio Momir Bulatović

Glasaće samo građani

Tadašnji predsjednik Crne Gore vrlo je uporno branio pravilo da na referendumu  ne  mogu  da  glasaju  državljani  Crne  Gore  koji  žive u  Srbiji.

"Meni je gotovo nemoguće  izaći u susret zahtjevima da glasaju državljani. Ovdje se radi o referendumu unutar jedne države,  unutar jedne republike. Zato je to građanski  referendum. Mi nemamo sređene  podatke o državljanima Crne Gore  pa  unaprijed  čini sumljivim  svaki  rezultat  i  osporava  svaki  rezultat.  Jer, svaki broj ljudi koji su izašli  na referendum bio bi stavljen u odnos prema broju državljana  za koji ne znamo tačne podatke, pa bi se moglo licitirati sa veličinom tog  broja".

Zato su predstavnici  Reformskih snaga podnijeli svoj amandman na član 26: "Odluka o refrendumu je podnesena ako se za nju izjasnilo - više od dvije trećine biračkog tijela". U ime parlamentrane grupe Mićo Orlandić je objasnio kako treba glasati kad se odlučuje o sudbini cijele države. "Poznato je da biračko tijelo Crne Gore broji 405 hiljada glasača. Po logici koja se nudi DPS amandmanom dovoljno je da izađe 203 hiljade građana i da o sudbini Crne Gore odluči 102 hiljade".

Orlandić je tada  govorio da će se protumačiti da je važnije pitanje izbora predsjednika Predsjedništva Crne Gore (za čiji izbor je bila potrebno da glasa više od polovine ukupnog broja glasova biračkog tijela) nego sudbina Crne Gore. "Ispada  da nam  je dovoljna  četvrtina biračkog tijela, odnosno šestina ukupnog stanovništva", jadao se socijaldemokrata Orlandić.

Ali, sila boga ne moli. Milo Đukanović, tadašnji (i sadašnji) premijer održao je reformistima lekciju. Prvo se, državnički, pozvao na rješenja predviđena ustavima Francuske i Švajcarske, a potom praksom u Makedoniji, Srbiji i Hrvatskoj. A reformiste je upitao: "Nije li tiranija manjine ukoliko jedna trećina odluči da ne izađe na referendum i na taj način blokira dvije trećine građana Crne Gore da donesu odluku?"

Nije bilo odgovora: reformisti  su razmislili i revidirali stav, umjesto dvije trećine, da bi odluka  bila pravovaljana zatražili  su da za nju glasa 50+1  odsto upisanih birača. Ni to nije prošlo! Glasačkom mašinom DPS odlučeno je da se glasa onako kako je Milošević tražio: većinom izašlih glasača.

Da vidimo: Žižić, Bulatović, Bećković i Amfilohije, sve zagledani  u evropske standarde, sada  iskaju - većinu mimo većine. Dok su bili vlast stvarnost je izgledala drugačije kao i želja za referendumskim uslovima.

Slično je i na drugoj strani: oni koji su kao opozicija bili veći katolici od pape, sad se drže  strogih pravila. Takva je Crna  Gora.  Principi služe  od danas do sjutra. Jedno na vlasti, drugo u opoziciji. Jedno  kad treba  Crnu  Goru smjestiti u veliku Srbiju, drugo kad je treba redefinisati.

Biće da je Zoran Žižić u pravu kad tvrdi: principi se ne dokazuju, oni dokazuju. Vidjeli smo, konkreno, na primjeru Crne Gore oni dokazuju da traju "kraće nego mački muž`".

(Branko Vojičić, Monitor, 22. april 2005)

*Prenosimo sa prijateljskog portala Analitika; nastavak u petak 20. maja

star
Oceni
4.58
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV