e-novine.com: Nemam noćne more jer nisam ništa učinio Nemam noćne more jer nisam ništa učinio ================================================================================ Tomislav Marković on 07.04.2016 - 12:51 Intervju ogroman - spram monstruoznosti koljačevog lika i nedela. Neko bi rekao: koliki zločinac, toliki i intervju. Takvo je poređenje ipak prilično manjkavo; toliko obiman intervju jednostavno je nemoguće napraviti. A zlikovac – laže li, laže; ne trepće. Što je, da budemo realni, jedino i logično. Neobično bi bilo da je obrnuto. Jer zašto bi rutinsko laganje predstavljalo ikakav problem nekome ko je mogao “mirne duše”, krajnje hladnokrvno i bez griže savesti, pobiti onolike nevine ljude? Ali pre nego se upustimo u citiranje i komentarisanje Lukićevih baljez(la)garija, red je da se u kratkim crtama podsetimo njegovih najvećih ratnih “podviga”, zahvaljujući kojima je više nego zasluženo zaradio doživotno utamničenje, u čijim blagodetima, uzgred da pomenemo, uživa u dalekoj Estoniji. Dakle, Lukić je osuđen za ubistvo 132 Muslimana, od kojih je najmanje 120 spaljeno u Višegradu; tu su zatim i sistematski organizovana masovna silovanja u hotelu “Vilina vlas”, gde su vršeni i razni drugi oblici najsurovijeg zlostavljanja zarobljenih civila. Bio je i jedan od istaknutijih učesnika čuvene otmice i brutalne likvidacije devetnaestoro putnika iz voza u Štrpcima, za šta nažalost nikada nije pravosnažno osuđen. Memoari masovnog ubice: Idealno za promociju u crkvi Goreopisanom zločincu, srećom po pravdu (za žrtve), nije pošlo za rukom da šarmira haške sudije, ali je zato po svoj prilici uspeo da očara argentinskog novinara koji ga je intervjuisao (ili možda urednika koji je uvod napisao, svejedno). Ukoliko ste osetljivog stomaka, neka vam se za svaki slučaj u blizini nađe kakav lavor: “Tip ima 52 godine, telo i lik zavodnika iz turskih serija i glas Deda Mraza. ‘Bonđorno! Ja sam Milan Lukić!’ Pozdravlja veselo, neodoljivo, zavodljivo, preko telefona iz zatvora najviših mera sigurnosti u Estoniji. Tamo, poslat od Haškog tribunala, izdržava doživotnu robiju zbog mučenja, ubistava i etničkog čišćenja”. Nije, brate, što je naš, ama je stvarno šmekerčina. Ako bude sreće da ga zbog dobrog vladanja puste pre roka, njegov bismo neugasli talenat – samo ako budemo pametni - mogli u svakojake praktične svrhe da iskoristimo. A šta on na to kaže: “Želi da živi u Argentini, između ostalog i kako bi savetovao vladu po pitanju povraćaja Malvinskih ostrva (Folklandi, prim. ur.). Kaže da zna jednu tajnu koja može poslužiti kako bi se Britanci ubedili da im je bolje da vrate ostrva. Da. Takođe, kaže da nikada nije ubio ni mrava”. Taj mrav je po svoj prilici imao ludačku sreću da nije bio bošnjačke ili neke druge pogrešne nacionalnosti. Nego, manimo se mrava i neslanih šala. Jer kome može biti do šale ako jedan sprski junak, umesto da željno iščekuje povratak u otadžbinu, kani provesti ostatak života na sasvim drugom kraju planete. Šta ga je to tamo toliko očaralo, ili možda ovde, kod nas, razočaralo: “Kaže da ne želi da zakorači u Bosnu, zemlju njegovih roditelja, niti Srbiju, zemlju za koju se borio. Želi da se vrati tamo gde je pobegao nakon pakla, u beskrajnu dolinu, tu ogromnu metropolu, gde niko ne poznaje njegov lik niti ime, gde može da legne da spava makar nakratko a da ga niko ne juri sa ciljem da ga ubije. Da se vrati u usvojenu zemlju koju je jedva upoznao, a odakle su ga ščepali 2005. godine kako bi ga poslali tribunalu. U zemlju nacista i nestalih”. Pa dobro, kad je već ta Argentina tako puna odbeglih nacista, realno je da čovek potraži sreću među svojima. Nacista je nacisti mio, koje god nacionalnosti bio. Lukić bi se među tom probranom ekipom zaista osećao kao riba u vodi. A i srce ga, mučenika, vuče: "Rodio sam se u Srbiji, ali moje srce je u Argentini. Ako izađem iz zatvora pre smrti, mesto gde želim da odem je Argentina". Iskreno se nadamo da nećeš izaći nikad. Ionako ti, koliko vidimo, u tom zatvoru ništa, nažalost, ne fali: “Kaže da troši 400 evra na telefonske kartice mesečno i 300 za hranu koju kupuje u zatvorskoj kantini. Izdržava ga poslednja žena, koju je upoznao u Hagu. Ima porodicu i dvoje dece, ali moli da se izostave detalji iz bezbednosnih razloga. Kaže da ima veoma dobar tretman i da zatvor nije loš...” Ti Estonci ima skroz da nam razmaze zlikovca. Evo, već su napravili pekmeza od njega: “... ali moli da ga premeste jer ga u Estoniji niko ne razume. Prošle godine njegovi advokati su podneli zahtev sudu: ‘Njegova nemogućnost da se sporazume sa drugim zatvorenicima i zaposlenima predstavlja dodatni psihički bol, koji se može protumačiti kao okrutan i nečovečan tretman. Navedena jezička barijera ga onemogućava da učestvuje u društvenim, radnim i rehabilitacionim programima’". Izložen sam nečovečnom tretmanu, u Estoniji me niko ne razume: Jadi jednog monstruma Photo: www.sense-agency.com Eh, da su Lukićeve žrtve onomad imale tako “nečovečan” tretman kakav on danas uživa u estonskom zatvoru... ko zna, možda uopšte ne bi ni bio osuđen. Ovako, mora da se zlopati među ljudima čiji jezik ne razume, a da zlo bude veće – ni klima im nije baš neka: “Lukić želi da ide u neku zemlju koja je više kosmopolitska, poput Francuske i Nemačke, ili u neku drugu evropsku zemlju u kojoj bar nije tako hladno”. Da se smrzneš, što bi rekli. Ćuti, dobro je dok ga makar optimizam greje: “Ne plaši ga pomisao da će provesti svoje poslednje dane u zatvoru. Naprotiv, raduje se. Veruje, ili kaže da veruje, da će izaći svakog momenta”. Pomislićete da je monstrum sasvim prolupao. Silno se varate! Njegova je nada itekako utemeljena: “Objašnjava da, zbog toga što se dešava sada u Siriji sa Islamskom državom, ljudi konačno razumeju kakva je to vrsta ljudi, ti muslimani protiv kojih se on borio u Bosni. Štaviše, on zaključuje, na osnovu političke situacije, da će izaći zato jer jako veruje u ljudska prava”. Nije li to dirljivo kad mega-zločinac (po)veruje u ljudska prava. I ne samo što veruje, nego je i pravno potkovan: "Evropski sud za ljudska prava u Strazburu i evropski zakoni ne dozvoljavaju kazne preko 20 godina. U Velikoj Britaniji se može dobiti do 25 godina, ali u Holandiji ne više od 12. Ako uzmemo 20 godina, manje jedna trećina zbog dobrog vladanja, već sam deset godina odležao, za tri-četiri godine možemo da pijemo kafu na Rekoleti". Samo da ne bude turska, da mu ne presedne (mislim, kafa). Takođe je važno i s kim ćeš je popiti, odnosno na kom ćete jeziku čavrljati. Lukićev sabesednik zna za jadac: “Sa mnom je prevodilac koji govori čist srpski, bez hrvatskog i slovenačkog akcenta, kako bi Lukić bio smiren tokom intervjua”. Na automobilu otetom od ubijene žrtve: Vidoje Andrić i Milan Lukić, slavni koljački dani Photo: avaz.ba Nemoj slučajno prevodiocu da se omakne koja nesrpska r(ij)eč, jer bi novopečeni “ljudskopravaš” čas posla mogao da se ponovo preobrati u onu staru četničku zver. Inače, ako ga baš ne čačkate preterano, zna da bude mek kao pamuk. Jednom rečju - romantični zavodnik krajnje bezazlene naravi, sa kojim se zla sudba surovo poigrala: “Povrh svega, napisao je autobiografiju u kojoj je na momente Rambo, na momente Hajdi, na momente Marčelo Mastrojani. Naivni heroj kojem žene ne mogu da odole. U knjizi svaki put iznova ponavlja da nikada ništa loše nije uradio i da je žrtva mržnje i zablude”. Naravno da nije ništa loše uradio. Naprotiv, mučio je i ubijao nesrbe, kao što i dolikuje pravom srpskom junaku. Zaista, ko bi normalan u tome mogao videti išta loše?! Osim sprskih neprijatelja, razume se. Koji su čak pokušali da mu podmetnu i nekakva tobožnja silovanja, ali pravda, eto, čak i u Hagu ponekad zna pobediti: “Lukić kaže da žene lažu i da nije optužen za silovanje zato što ne postoje dokazi. ‘Lažljive i prodate’. Prema Lukiću, one znaju vrlo dobro ko ih je silovao, ali optužuju njega jer ih je pravi silovatelj platio da optuže drugu osobu”. Ma jašta! Žensko je to, slaže čim zine. Još ako je podmažeš finansijski... “Znam da ima mnogo žena koje bi to uradile za novac. Ako se one prostituišu za 10 i 20 evra i neko im ponudi 400 evra ili penziju ili naknadu do kraja života, mogu se pojaviti hiljade njih koje će dati lažnu izjavu. Nisam imao nijedan razlog da ih silujem, jer su moja žena i moje devojke mnogo lepše nego muslimanke”. Zapravo su one silovale njega. Videle – frajer i po, prava Srbenda iz udžbenika, pa navalile kao blesave. On se, mučenik, opirao, molio ih da ga ostave na miru, ali kad je shvatio da je vrag definitivno odneo šalu – udario u sprint i na svu sreću im nekako uspeo uteći. Zato mu se sad svete, lažno ga optužujući. Jezivo mesto masovnih silovanja i torture: Hotel Vilina vlas Photo: blogspot.com Na kraju krajeva, zar bi iko mogao posumnjati u jednu takvu ljudinu i poštenjačinu, pogotovo kad nam nudi neoborive argumente: “Kako to da se sve što su srpske žene svedočile u Tribunalu nije smatralo istinitim, a da sve što su muslimanske žene svedočile jeste. Ta činjenica me navodi da pomislim da su bile podmićene. Kada sam radio u Švajcarskoj i Nemačkoj, pre rata, bio sam sa muslimankama, takođe i kada sam bio u Višegradu. Zbog toga optužbe za silovanje nemaju osnova. Zašto su me optužile? Zato što su neki koji su izgubili svoju rodbinu želeli da se osvete tako što će me optužiti, kako bi me uhapsili”. Mučena duša, šta drugo reći. Dobro i plemenito čeljade svako samo gleda da iskoristi, pa ga posle ga odbaci kao krpu. Tako su i Lukića izneverili svi, čak i oni od kojih se tome ni u snu ne bi nadao: “Kaže da su ga ‘Osvetnici’ izbacili jer on nije hteo da maltretira muslimane i da su bili oni, ali bez njega, autori svih masakra. ‘Sve ovo je krivica Belih orlova, koji su ratni psi. Oni su me poslali u Beograd, gde je bilo mnogo odvratnih osoba. Kada su me izbacili iz grupe 'Belih orlova', morao sam da platim to’". Strašno je to kad čovek nevin robija, ne dao bog nikome. Kad te jednom smeste iza zatvorskih rešetaka, nikoga više, sine majčin, ne ubedi da si nevin. Kakvi crni ratni zločini, niđe veze. Tu smešnu priču, bre, ni pas s maslom ne bi pojeo: “Bio je građanski rat u Bosni. Ali nisu samo muslimani izgubili zemlju i nije samo kod njih bilo silovanih. Bilo je nekih 10.000 mudžahedina koji su sada u Siriji, oni su bili ti protiv kojih smo se borili, ne protiv civila”. Živa istina: zaista se Lukić i njegovi nisu borili protiv civila; ubijali su ih bez borbe. Ali eto, uvek se nađe neki pametnjaković da takvo, više nego humano delo proglasi ratnim zločinom, samo da bi napakostio časnom srpskom ratniku i rodoljubu. Štaviše, čak je i jedan haški sudija za Lukića pokazivao neskrivene simpatije tokom suđenja, a poznato je valjda do koje je mere taj užasni tribunal ekstremno antisrpski nastrojen. Šta mislite, o kome je reč? Nećete verovati kakva slučajnost – u pitanju je čuveni obožavalac vojvode Šešelja, Žan Klod Antoneti: “To što Lukić kaže da nije uradio ništa za šta ga optužuju i za šta je osuđen nije previše za čuđenje. Ali svakako privlači pažnju to što mu je jedan od sudija u Hagu poverovao, ili mu je bar išlo u korist to što je sumnjao. Reč je o francuskom sudiji Žan Klodu Antonetiju, bivšem potpredsedniku apelacionog veća Pariza i bivšem savetniku dvojice predsednika Francuske - Žaka Širaka i Nikole Sarkozija. On je bio član tribunala koji je revidirao presudu Lukiću i koji je glasao da se ponovi suđenje i dozvoli da odbrana predstavi nova svedočenja koja su navodno oslobađajuća. Antoneti je dao ostavku Haškom tribunalu u znak protesta zbog nepravde koja je naneta Lukiću. Za razliku od drugih osam sudija i dva tužioca u procesu, Antoneti je potvrdio da su mu Lukićevi svedoci delovali sasvim kredibilno, dok svedoci druge strane nisu bili baš ubedljivi”. Jedini sudija koji je imao razumevanja za monstruma: Žan Klod Antoneti, srpska majka Photo: www.sense-agency.com Žan Klode, Srbine! Jedino si ti umeo da pronikneš u srž Lukićeve ličnosti i spoznaš svu njegovu plemenitost i čast: “Ja nikada nisam ubio nikoga. Ali kada si u ratu i pucaš usred šume, ne možeš da znaš da je tvoj hitac pogodio nekoga. Imam oko 18 muslimanskih prijatelja koji su svedočili da sam im ja tokom rata pomogao, u finansijskom smislu i kako god sam mogao”. Nije, ljudi, fer što toliko sumnjate u Lukićeve reči. Ali neka... jednoga ćete se dana gorko kajati što mu niste verovali. A lepo vam je govorio: “Srbi, tokom cele naše istorije, nikada nisu proglasili herojima one koji su ubijali ljude. Moje ponašanje, u tim trenucima, bilo je džentlmensko”. Ne poriče naš sužanj da je zločina bilo. Ali kakve, zaboga, veze on ima sa tim: “U Višegradu, Beli orlovi su bili u hotelu ‘Vilina vlas’, oni su bili plaćene ubice koje su završile prljav posao. Ali ja nikada nisam video niti učestvovao u njihovim akcijama”. Pomešali nedužnog čoveka sa nekakvim belim orlovima. A on - crn k’o vrani gavran. Svakom je valjda jasno da je posredi čista nameštaljka: "Suđenje u Hagu je bilo potpuno lažno. Ne verujem u prava i zakone koji su se tamo branili. Sada, daleko od svega toga, imam nadu da će prava istina izaći na videlo pre ili kasnije". Ma hoće, budi bez brige. Pravda na kraju mora da pobedi, a i Svevišnji je uvek na strani pravednika, zar ne: “Istina će se pojaviti, kao u slučaju Asanža. Svi su protiv njega, Ameri, Šveđani, Engleska, ali on je na kraju pobedio, zato što je istina na njegovoj strani. Ja verujem u Boga i verujem da će mi pomoći. Ne srpski Bog, nego hrišćanski, a to je Isus”. Nazarećanin je, bre, stara lafčina. Dogod je on na tvojoj strani, možeš da nakriviš kapu. Mirno spavaj, nano, sve je pobijeno i proterano: “Nemam noćne more jer nisam ništa učinio”. Blago tebi, čoveče; šta bi drugi ljudi dali da im je savest tako čista kao tebi, pa da i njima ponekad u snove, umesto kojekakvih nakaza i karakondžula, svrati kakva seksi cica – hot latina za junačkoga sina: “Sanjam, na primer, o lepim Argentinkama i Brazilkama, kako pijemo piće u nekom kafeu na plaži”. Sanja o lepim Argentinkama i Brazilkama: Milan Lukić, raspoložen za silovanje Photo: EPA/SERGE LIGTENBERG Ali čekaj... zar ne bi bilo logično da od Argentine bežiš k’o đavo od krsta? Zar te nisu upravo tamo uhitili i poslali u Hag? Biće da su te nečim ipak jako zadužili kad ih toliko gotiviš: “Tokom mojih poslednjih dana u Argentini, jedan bosanski sudija je tražio moje izručenje u Sarajevo, kako bi mi muslimanski narod sudio. Ja sam stupio u kontakt sa Dijegom i Mariom, koji su se odmah obratili MIP Argentine, koje je stupilo u kontakt sa svojim ambasadorom u Hagu. On je uputio notu kako bi me izručili tamo, a ne u Sarajevo. Tada su me opet spasli. Iako su me uhvatili i uhapsili u Argentini, nije mi važno, ja želim ponovo da se vratim. Ja ću pomoći argentinskom narodu”. Pošteno, brate. Pošto su oni pomogli tebi, sad je red da se i ti njima odužiš. Ne bismo da budemo indiskretni, ali ako bi bar neki sitni detaljčić mogao da nam šapneš, čisto, eto, da nam zagolicaš maštu: “Znam kako da se Argentinci oslobode Engleza na Malvinima, mirnim putem. Imam jednu tajnu koju ću otkriti po mom povratku i takođe nakon pobede gospodina Trampa na izborima”. Otkud ti sad odjednom baš Tramp pade na pamet?! I kako uopšte možeš da veruješ da bi jedan Amerikanac, uz to još i političar, ikada mogao učiniti išta korisno za dobrobit naprednog čovečanstva, kojem ti, kao Argentinac od glave do pete, nesumnjivo pripadaš? Zahvalan za podršku: Donald Tramp Photo: Tanjug/AP Da nam je samo znati koji li si to kvalitet prepoznao u dotičnom: “Polažem mnogo vere u Trampa, jer je on jedini koji je shvatio da centar zla potiče od muslimana koji dolaze iz Arabije i Severne Afrike. On mi se čini kao dobra osoba, poslovni čovek sa dobrim kriterijumima. Smatram da kad stupi na dužnost, može da krene sa novim kampanjama protiv muslimana i da ćemo biti konačno oslobođeni”. Ono, fakat, imate ti i Tramp dosta toga zajedničkog. Lupetaš ti, lupeta on. A verujemo da ti i jako zavidi: ti si golim rukama ubijao muslimane, a on im samo preti, što je svakako frustrirajuće za čoveka takvog senzibiliteta. Jebeš priče i teorije dok ne osetiš krv na rukama. Tek tada postaješ prava muškarčina, zar ne? Za takvo zadovoljstvo je i doživotna robija mala cena. A i mala kazna, ako nas pitaš.