e-novine.com: Visoko etički terorizam Visoko etički terorizam ================================================================================ Tomislav Marković on 13.04.2016 - 17:08 Photo: Danas Nalazim u svojim beleškama: Kaća ga je upitala (na samim počecima našeg prijateljevanja) za mišljenje o Sartru, na šta je on odgovorio: "To je inteligentan tip". Eto tako. Eto: malo mi je da kažem da sam bio zbunjen: to, "inteligentan tip", za pisca Mučnine? Za pisca Bića i ništavila? To, što bi bila pohvala za mnoge, ovde je poruga, i to poruga u formi pohvale, nešto neprilično razgovoru prijatelja. Ućutali smo. Bila je to pauza, velika, mučna, beketovska pauza. Un long temps. (Pauza koja obećava beskrajnost ćutanja?) To, sa Sartrom, bilo mi je teže čak i od onoga njegovog ćutanja o Bataju, dve-tri godine ranije, u Close rie des Lilas. Nisam mogao ovo o Sartru, kao "inteligentnom tipu", da pomirim sa Beketom, čovekom apsolutno lišenim svake zluradosti. Nisam ga razumeo, eto to je to. Sartr, u njegovoj rečenici "to je inteligentan tip", nije toliko Sartr koliko je simbol same inteligencije, ili onoga istog duha tumačenja protiv koga je Sartr govorio u Mučnini: Sartr posle Mučnine (i Bića i ništavila), Sartr koji pokušava da se spase iz postojanja ograničenog postojanjem: iz onoga što jeste, što je samo postojanje, "bez pamćenja " , dakle bez mogućnosti tumačenja, bez mogućnosti bekstva u tumačenje (dakle ipak u nekakvu nužnost, u "smisao" ili istoriju?) Beket neće ovoga Sartra; on, Beket, bi da opstane u postojanju ograničenom postojanjem, s onu stranu tumačenja, - s onu stranu inteligencije. Beket neće da bude Sartr: neće da kazuje stvari, tj . da se stavi na raspolaganje sopstvenoj (?) inteligenciji , sopstvenom (?) jeziku; on hoće da ne kazuje stvari. U njegovoj rečenici o Sartru čujem ja sad i ovu rečenicu iz L'lnnommable (u kojoj ima surovosti: nečega čak od osude na smrt): "Istinoljubivost u mahnitoj želji da se sve kaže". U toj rečenici krije se njegova mogućna formula za Sartra (i moja, takođe ?), ali koja ponavlja njegovo znatno ranije nemirenje sa potrebom (sa težnjom, neodoljivom?) ljudi da kažu stvari: još je godine 1932. govorio o tome, pitajući se "ko će ljude da ućutka ": "Cette faćon qu'ont les gens de toujours dire des choses. ( .. . ) Qui leur imposera silence, a la fin?" (Disjecta, Calder, 1983). On nije pisac, onako kako nije čovek izraza. Između njega i izraza nema pomirenja. Za njega je, paradoksalno, "svako izražavanje preterivanje u izražavanju" ("Il me semblait que tout langage est un ecart de langage", - Moloa). Osuđen na izražavanje (onako kako je osuđen na jezik kao na egzistenciju), on je protiv izražavanja kao što je protiv jezika-egzistencije. On je u izražavanju neka vrsta njegove unutrašnje negacije. Svaki njegov tekst jeste tekst nizašta (pour rien), a ne za ovu ili onu stvar. "Može se reći samo da se ništa nije reklo". Jedina istina govora jeste u njegovoj promašenosti. To je "ništa" koje progovara isključivo promašenim govorom. Zato i nema Beketovog izraza, njegovog "stava" ili "odgovora", njegovog citata. Nema Beketovog citata onako kako nema Beketovog Beketa? (Osim u retkim trenucima, u L'Innonunable, nešto manje u Textes pour rien. To su trenuci njegovog savršenog samouvida, ali samim tim i njegove male samoizdaje: trenuci Beketovog antibeketovskog znanja Beketa.) U pogovoru za Moloa insistirao sam na tom nepostojanju Beketovog citata, odnosno na odsustvu njegovog jasno artikulisanog idejnog sistema: "Evo pisca koga apsolutno ne možete da citirate. Nađite mi kakvu vam drago njegovu tvrdnju, i ja ću vam suprotstaviti odmah suprotnu, anti-tvrdnju. ( ... ) To je partija šaha u kojoj niko ne dobija i niko ne gubi. Beket nam ne pruža nikakvu izvesnost, nikakvo smirenje, jer i najcrnja izvesnost, ' najmračniji ' filosofski sistem, ipak je izvesnost samim tim što je sistem. Težina kojom nas pritiska Beketova literatura ne dolazi toliko od njenih motiva, a još manje od njenih 'bezutešnih' ideja, nego od odsustva bilo kakvih prihvaćenih, fiksiranih ideja". Photo: www.thekennygallery.ie Ovo je govor protiv moći sistema. Moć sistema jeste moć celine koja se svuda potvrđuje, potpuno i neposredno, pa je zbog toga svako biće, svako slovo, samo neka vrsta njegove manifestacije, ili "izraza", njegov citat. (Valjda je zato moć citata srazmerna moći sistema: tiranija je uvek citatološka?) Sistem je jedino "human"; mi, van-sistemski, marginalci, jesmo nehumani: otpad Sistema, đubre humanosti. Humano je u savršenstvu koje je savršeno jedinstvo Celine i delova. Nehumano je promašeno jedinstvo. A to je Beket: sjaj velike mračne oslobađajuće promašenosti. Godine 1957. nazvao sam Beketov govor, kao govor promašene Celine, promašenog jedinstva, "visoko etičkim terorizmom" koji nas vraća "stravi sveta uhvaćenog na delu". (I danas ne razumem kako je ova pohvala terorizma, okrenutog protiv "duha sistema", pohvala sa jasnim anarhističkim prizvucima, prošla nekažnjeno.) Ali Beket je, već na prvim stranicama L'Innommable, ovako govorio o istom duhu sistema: "Ono što treba izbegavati, ne znam zašto, jeste duh sistema, ljudi sa stvarima, ljudi bez stvari, stvari bez ljudi, šta je to važno, uobrazio sam da se svega toga mogu začas otresti kad god zaželim. Ne vidim kako". Čovek se ne može "začas otresti", kad god to zaželi, ovog duha, onako kako se ne može "začas otresti" sebe samoga. Taj duh sistema ovde jeste, nesumnjivo, duh filosofije ("...ljudi sa stvarima, ljudi bez stvari, stvari bez ljudi"), ali ta filosofija nije nešto "spolja", nešto što se može "izbeći", nego je ona ovaj čovek sam, sa stvarima, bez stvari, pa i čovek stvari bez čoveka ("stvari po sebi"), stvari bez "duha sistema", ili jezika. (Jer duh jezika jeste "duh sistema"?) Pokušaj Beketov jeste pokušaj osposobljavanja za tišinu kao za "govor" stvari bez reči (je li to Beketova tišina, najzad: ta stvar bez čoveka?), onih stvari Sartrove očiglednosti, iz Mučnine: "Stvari su se oslobodile svojih imena. ( ... ) Nalazim se u sredini stvari neimenljivih". Ovde je Sartr najneposredniji konceptualni uvod u Beketa, u njegovo neimenljivo. (Nisam siguran da bi Beket bio naročito zadovoljan ovom rečenicom.) Beket može da ponovi njegove reči: "Ja se borim protiv reči. Tamo dole sam dodirivao stvari". Pokušavao je da ostane (i opstane) "tamo dole", dakle: ispod jezika, najniže što se može, tamo gde je dodir a ne reč, u postojanju koje je bez pamćenja , koje je "ograničeno samim sobom" ("Postojanje je bez pamćenja. Postojanje koje je uvek ograničeno samim postojanjem":" ... svet tumačenja i razloga nije svet postojanja", - Mučnina): pokušavao je da opstane u beznađu (ono što Sartr nije mogao?), ne bi li se tako spustio što dublje u samo postojanje, tamo gde su stvari neimenIjive, slobodne od smisla, bez ikakvog "duha sistema", upravo suprotno Sartru (onom posle Mučnine i Bića i ništavila), koji je čovek nade, ili smisla, čovek "duha sistema" ili jezika. Photo: 4.bp.blogspot.com Sartr govori, nezaustavljivo. U poređenju sa Beketom, on je brbljivac. Njega niko i ništa ne može "da ućutka". Njemu jezika kao da nikada nije dosta. Beketu je jezika preko glave. On je najveći Lakedemonac epohe: zbijao je rečenice, sve do krajnje granice razumljivosti. Čujem ga kako kaže, govoreći o Prustu, da umetnički poriv ne vodi ekspanziji, nego kontrakciji ("Le pulsion artistique ne va pas dans le sens d'une expansion, mais d'une contraction", - Proust), - ne vodi širenju, nego sažimanju. I čujem dobro njegovu reč u L'Innommable: "Treba mi zatvor". To nije nikakva reč-incident. To je njegova reč: nikad mu nije bilo dovoljno zatvora, nikad dovoljno sažimanja, usredsređivanja. Ali i nikad dovoljno samoće. Vidim u tome njegovu nezajažljivu potrebu za povlačenjem iz sveta. Sartr je čovek sveta, ideja, akcije: čovek istorije. Beket je kao Džojsov Stiven, iz Ulisa, koji bi "da se probudi iz košmara istorije", na poslednjim padinama jezika-smisla, ali može da se probudi jedino za košmar večnosti. Zahtevao je od sebe da se drži (baš tako: "il faut se tenir"), tu, gde nema nikakvog "odgovora", nikakvog "rešenja", gde nema subjekta (ni imena ni lične zamenice): " il faut se tenir la, ou il n 'y a ni pronom, ni solution, ni reaction, ni prise de position possibles ... C'est ce qui rend le travail si diaboliquement difficile" (Charles Juliet). Pokušavao je da izdrži u tom "đavolski teškom radu", a ja kažem: u tom đavolskom radu: s onu stranu subjekta, ili govora, u tišini ("dans le silence il faut continuer"), kao u samom "središtu vrtloga" (Prust), da se odupre centrifugalnim silama, svemu što je ekstenzivno, i to stalnim sužavanjem teksta, stalnom redukcijom sebe samoga, i po tome klasičar, "klasičniji" i od najvećih klasičara. (Tako, dok je Kornej upotrebljavao 6.000 reči, a Rasin 1.500, on je upotrebljavao svega 750. To kaže Žan-Luj Baro, u Revue d'Esthitique.) Težio je siromaštvu, iz odricanja u odricanje, sve veće, sve teže: ne daje se siromaštvo lako? Teže se daje siromaštvo od bogatstva? Sanjao je da se odrekne čak i glagola etre i avoir (Izrael Šenker). Nikad ga nisam čuo da je izgovorio reč literatura. Pa ni reč pisanje. Govorio je uvek o radu, o teškom radu. Pisanje podrazumeva zamenice, etre i avoir, ali "zamenice su za sve krive, imena za mene nema" (L'Innommable). Beketov đavolski težak rad jeste đavolski rad: ovaj rad redukcije, služba siromaštvu; ovaj asketizam kao vrhunski dijabolizam. Služba tuđosti, svuda i uvek, protiv svake lakoće, pa makar i one najbezazlenije. Objašnjavao je svoj prelazak sa engleskog jezika na francuski time što je maternji jezik uvek opterećen automatizmom: potrebna je tuđost jezika da bi taj automatizam (ta opaka lakoća) ustuknuo pred stvarnom koncentracijom, koja zahteva teškoću. A to što se, posle dužeg vremena pisanja francuskim jezikom, ipak povremeno vraćao engleskom, objašnjavao je time što mu je u međuvremenu engleski (maternji) jezik postao dovoljno tuđ da bi mogao da mu se vrati. Očito, i tu, u carstvu jezika (jedinom Beketovom carstvu?), progovara vrhunsko načelo asketizma: načelo tuđeg kao bezuslovnog uslova dobra. Zato sam u njemu video čoveka voljno samotnog, voljno siromašnog: "Beket je sam i siromah čovek. (...) Pred zemljom, uostalom, pred vremenom, može li čovek da se nađe drukčije?" (Verujem da su ove reči iz 1959. u samoj osnovi našeg prijateljstva: "Bilo bi mi drago da imam prevod mog portreta koji je sačinio Rade". Znao je tada samo za neke fragmente tog "portreta". Kasnije smo mu poslali potpun prevod.) Gaetan Pikon uočio je tu Beketovu težnju ka siromaštvu, i to upravo u vezi sa njegovim prelaskom sa engleskog na francuski jezik. Pikon poredi Beketa sa Džojsom: dok Džojs "ubacuje u sopstveni jezik bogatstva koja mu omogućava njegov lingvistički genije, najčudniji koji je ikad postojao", Beketom vlada "želja za osiromašenjem. (...) Izabrati francuski, to za njega znači izabrati najsiromašniji jezik". (Ili kao što će Beket jednom prilikom da kaže: "Na francuskom je najlakše da se piše bez stila" (D. Ber), - "bez stila": s onu stranu individualnosti ili razlikovanja, dakle s onu stranu bogatstva? Siromaštvo ukida razlike, siromaštvo je siromaštvo u razlikama.) Beket je svoje razlikovanje od Džojsa u nekoliko mahova isticao, pa čak i nastojao da produbi: "Džojs kao umetnik teži sveznanju i svemoći. Ja radim s nemoći i s neznanjem" (Izrael Šenker). Tražio je, i gradio, sebe u suprotnosti sa Džojsom (nemoć a ne moć, neznanje a ne sveznanje). Kod Noulsona nalazim njegove reči o Džojsu, iz 1980: "Oeuvre heroique, etre heroique"; zatim (1989) izraze velikog poštovanja za tog čoveka "herojskog uspeha", čoveka epike i heroike, uz napomenu da je on, Beket, poodavno shvatio da ne može da sledi taj put. (Nikad nam nije govorio o Džojsu.) Zato sam pomišljao, šezdesetih, da je Ham, slepi tiranin, možda glavom sam Džojs, a da je Beket Klov, koji uporno pokušava da napusti tog Hama-Džojsa, ali ne može to ("Nec tecum nec sine te", - "ni sa tobom, ni bez tebe", - tako je Alenu Šnajderu objašnjavao antagonističko jedinstvo Hama i Klova). Pomišljao sam da je Beket nekakva "unutrašnja" negacija Džojsa, nekakav Džojs pobunjen protiv Džojsa. - Ali agonija pesnika moći, raspad herojskog dela, agonija epike, to je epoha (ono, dakle, što se ne može izbeći: u mome iskustvu to je Daj nam danas, 1952; ali i kampanja zbog "antiheroizma"). U članku Gde je Tolstoj? (1959) govorio sam o umiranju epskog, o smrti junaka: "Umiranje epskog je i smrt junaka. Junak bez priče ne postoji, kao što ne postoji ni priča bez junaka ( ... ) Svaka priča je tolstojevski herojska". U osnovi ove agonije jeste agonija subjekta, agonija ličnosti: "ličnost više nije ličnost", u svetu koji "sve sudbine svodi na jednu jedinu sudbinu čoveka lišenog sopstvene sudbine", i koji se [svet] "sve više pretvara u ogromni koncentracioni logor u kome su, kao u svakom logoru, sva lica ista". Photo: 3.bp.blogspot.com Teodor Adorno, dve godine kasnije (1961), u tekstu Pokušaj da se razume Kraj partije polazio je od istog osnovnog stava o nemogućnosti subjekta (ličnosti): Kraj partije otkriva da "polaganje prava individue na autonomiju i suštastvenost postaje neverodostojno". (Adorno je u Beketu tražio uporišta protiv egzistencijalističkog shvatanja slobode kao samoizbora pojedinca, čija "suštastvenost i apsolutnost bile su ono zajedničko u Kjerkegorovoj, Jaspersovoj i Sartrovoj verziji egzistencijalizma. Još i ova poslednja je žrtvi koncentracionih logora potvrdila slobodu da mučenja koja joj se nanose prihvati u duši ili da ih negira".) Ne znam šta je Beket mislio o Adornovom tumačenju. ŠarI Žilije svedoči da mu je Beket krajem 1975 . rekao i ovo: "Najzad, ne zna se više ko govori. Postoji totalno iščezavanje subjekta". To je u punom saglasju sa Adornom, ne manje i sa središnjom tezom Gde je Tolstoj?: "Ličnost više nije ličnost". Tome je dodao nekoliko reči o "krizi identiteta": "C'est a cela qu'aboutit la crise d 'identite". Ne sumnjam da je to rekao. (U L'Innommable, na stranici 88, ima reč: "la confusion d'identites".) Pa ipak, osnovni Beket nije u tim rečima: Beket je onaj koji pokušava da se probudi iz "košmara istorije", a koji se budi (?) za košmar vanvremenosti, tzv. večnosti ili ništavila. Njegov nihilizam je totalan, i zato pristaje samo na večnost. (Antimetafizički, on je osuđen na "metafiziku". Nalazim Beketa u Prustu, kao u njegovom ogledalu: kod Prusta nema ni pravde ni nepravde. Tragedija nema nikakve veze sa ljudskom pravdom. Tragedija je iskaz o ispaštanju, ali ne zbog ogrešenja o nekakav lokalni zakon, koji su mangupi kodifikovali za glupane. Ličnost u tragediji predstavlja ispaštanje prvorodnog greha, "greha da se bude rođen". Tu se Beket poziva na Kalderona, po Šopenhauerovom citatu: "Najveći greh čovekov je što je rođen".) Taj Beket teško da bi mogao da prihvati tumačenje Beketa "krizom identiteta": u tom tumačenju bi mogao da vidi samo apsurdni pokušaj nade (te "proklete osobine") da relativizuje (da vremenski "lokalizuje") prokletstvo postojanja. Nema tu mesta za Sartra. Ni za Adorna. Ni za mene, onoga melie iz Gde je Tolstoj?