e-novine.com: Prljava inspektorka Harijeta i zla Cvećarka Prljava inspektorka Harijeta i zla Cvećarka ================================================================================ Tomislav Marković on 13.07.2016 - 14:08 Photo: Đorđe Krajišnik Naiđe neki talas u postjugosloenskoj književnosti i svi romani kao da su nastali iz istog „šinjela“: bave se sličnim stvarima i prosedeima, odnosno na isti način odstupaju od njih. Prošle sedmice pisao sam ovde o romanu Rupa Ivane Bodrožić, krimiću koji to nije, romanu koji se u velikoj meri opire žanrovskim uzusima i u tome stiče onaj višak vrednosti, literarnost koja ga čini sjajnim. Odmah za njim čitao sam roman Mirjane Đurđević Odlazak u Jolki Palki koji takođe odstupa od žanrovskog predloška, a bavi se našom „slavnom“ kriminalnom prošlošću, doduše na neuporedivo humorniji način. Harijeta, junakinja nekolicine prethodnih romana Mirjane Đurđević, daleko od toga da je mrtva. Naime, iako pravi pauze u ovom serijalu o detektivki s realnim životnim problemima, spisateljica joj se još s radošću vraća i uspeva da joj ulije neprekidno nove aspekte, čineći od nje ne samo uspešan te funkcionalan književi lik, poput Šerloka Holmsa, Mis Marpl ili Erkula Poaroa, već je neprekidno zaobljava, dodajući joj neprekidno nove i nove ljudske crte kroz situacije u koje je stavlja, ali i kroz mane koje joj pripisuje. Jer ne postoji ljudskije lice od Harijetinog: ona je slaba, neotesana, bolesna, neraspoložena, sklona alkoholu, nadrndana, upravo onakva kakvi smo svi mi. Nema u njoj nikakvog savršenstva, ona nije u formi, štaviše bolesna je, kosa joj je zapuštena, odeća pohabana, ne razlikuje se od bilo koga od nas kad pođemo u lokalni supermarket ili da izbacimo smeće. Ove ljudske slabosti (da iskoristim Čudićev naslov) je čine još simpatičnijom i zavodljivijom. Njena harizma krije se upravo u činjenici da je rašrafljena do te mere da se jedva drži, ali upravo ta neuzvišenost kao i smeštenost u vreme i mesto, svakodnevnost, ono su što nas privlači. Photo: Laguna Međutim, nije lik ono što čini roman, već način na koji je on upregnut u priču. Mirjana Đurđević je i tu pravi majstor. Birajući za ovosezonske „nevolje s Harijetom“ okruženje porodice bivšeg i počivšeg srbijanskog diktatora, ona u stvari priča priču o starosti, demenciji i potrazi za ljubavlju. Naime, Cvećarka, slavna supruga, ovdašnja Elena Čaušesku, živi u izbeglištvu u Moskvi, sa sinom Makijem i njegovim pratiocem, bivšim kikbokserskim šampionom Žiletom. Način na koji će se njihove sudbine preplesti sa Harijetinom čitaćete sami, ali neke stvari od prve upadaju u oči. Naime, kao i njena hrvatska koleginica i Mirjana Đurđević žanrovsko delo u potpunosti prilagođava sebi. Na taj način ono što bi bila ekspozicija romana proteže se gotovo do njegove polovine, dok je ono što bi trebalo da bude zaplet i sve ono što sledi nakon njega, smešteno u otprilike jednak broj strana. Ovo samo pokazuje koliko je zapravo spisateljici nevažno ono što čini žanr, već joj je bitno da ispriča priču koja nju progoni, koja je njoj važna. Drugim rečima, ona žrtvuje prostor na kojem bi mogla da se igra, na kojem bi se osećala sigurno, u kojem bi mogla da koristi manje više formulaičke scene i situacije, zarad prostora koji treba da istražuje, koji joj je nov, u kojem nema jasnih putokaza. Zbog toga neprekidno tematizovanje problema koji se upravo autorki čine važnim poput demencije, usamljenosti, ljubavi u zrelom dobu. Još jedna od tema kojima se roman bavi, a koje uvek, u svim romanima ostaju u zapećku jer su preozbiljne za opšti ton Harijetinih pustolovina, jeste majčinstvo/roditeljstvo. Nekoliko tipova majki se pojavljuje u tekstu i svaka od njih uništava svoje dete na sebi svojstven način, ali nijedna to ne čini bez posledica, odnosno bez da joj bude vraćeno. Harijetina majka, koja je čitavog života bila sebična, završava u domu, verovatno ne najlošijem koji postoji, ali svakako dovoljno kažnjena činjenicom da nikog i ništa ne može da prepozna. Isto se dešava i sa Cvećarkom kojoj bi ova činjenica mogla da podari i ljudsku notu, odnosno da kod nas izazove neku vrstu sažaljenja i straha. Međutim, naše poznavanje konteksta njene demencije, kao i svest o svom zlu koje je njena vladavina donela, te da, naposletku, iza nje ostaju njeni memoari puni kiča i neukusa (bilo je onih knjiženih poslenika koji su zdušno učestvovali u građenju njene književno-spisateljske karijere, ima ih i danas, biće ih i sutra, možda ne uz nju ali uz neku novu mudru prvu damu, sklonu knjigama i bibliotekama, uvek ima poltrona i beskičmenjaka), sve to nas sprečava da u njoj vidimo osobu, književni lik koji bi mogao da zadobije naše simpatije. Ona zauvek ostaje ono što je bila – emanacije zla i posledične gluposti. Kao protivteža ovim majkama stoje nevidljiva Žiletova „keva“ i Olga, Harijetina prijateljica koje se žrtvuju za porodicu, čine sve što je u njihovoj moći da svojim potomcima život učine lakšim i lagodnijim, često ne pitajući za cenu. No, to ih ne čini idealnim osobama, heroinama, supermamama. Dobrota, odnosno ljudskost je prikazana s manama, sa ogradom, zaklonjena iza onoga što se smatra sitnom devijacijom. Roman Mirjane Đurđević, za razliku od Rupe, završava se ipak u relativno optimističnom tonu i to, kao neka vrsta efekta kraja, sve one teške teme koje su načete i obrađene u romanu ublažava i omekšava. Da li je happy end realna mogućnost to je sasvim drugo pitanje. Ipak, ovo je književnost i mnogo toga moramo da stavimo u pomenuti okvir. Zakoni u stvarnosti i zakoni u knjigama su nešto sasvim različito, bez obira što se knjige trude da imitraju život, premda se dešava i suprotno. No, nije ni ovaj pozitivan kraj tek tako. U svojoj nemogućnosti, u činjenici da je minimalno verovatan on daje ekstremno važnu poruku svim čitaocima o važnosti života, o njegovom korišćenju, o tome da ne treba propustiti priliku da se dobro provedete. Na neki način Mirjana Đurđević u romanu Jolki Palki („odlazak u Jolki Palki“ bio bi ekivalent odlasku dovraga, da ne iskoristim neku jaču frazu u kojoj bi se spominjale one koje su nas rodile) zatvara krug – počinje u žanru, napušta ga zarad intimne i važne priče koju oseća, a zatim se vraća u tekst uslovljen postojećim modalitetima i dodaje mu srećan kraj, onaj zbog kojeg ćemo se ovakvoj literaturi vraćati još nebrojeno mnogo puta.