e-novine.com: Sve ću da vas tužim! Sve ću da vas tužim! ================================================================================ Tomislav Marković on 27.01.2016 - 15:57 Photo: Lična arhiva Poučen primerom fotografa koji namlatiše pare na svojim autorskim radovima, odlučio sam da istu logiku primenim na tekstove. Ako sudovi već toliko brinu o zaštiti autorskih prava kad su u pitanju fotografije koje nastanu za par sekundi, zašto ne bi još više štitili novinarske i književne tekstove za čiji je nastanak potrebno neuporedivo više vremena i rada? Ako sajt koji prenese neko autorsko delo automatski na sudu mora da plati par hiljada evra autoru, koliko bi tek trebalo da plati sajt koji prenese neki tekst? Ako fotografija svaki put kad se objavi na nekom sajtu treba da se plati, sa čim se potpuno slažem, zašto to ne bi važilo i za tekstove? Nema nikakve potrebe da autor od sajta koji je povredio njegova autorska prava direktno traži pare kad već postoji rupa u zakonu koja dozvoljava da na sudu vrednost fotografije košarkaša otpozadi, snega u Sjenici ili lopte iz profila poraste na nekoliko hiljada evra. Ko bi onda bio lud da traži pare direktno od sajta, pa da dobije realnu cenu za svoj umetnički proizvod? U svetu pisane internet reči do sad je važilo nepisano pravilo: tekst autoru plaća samo medij na kojem je prvobitno objavljen, medij za koji je tekst i pisan, a posle drugi sajtovi manje-više slobodno prenose, bez nadoknade. To takođe nije baš normalno, ali nije normalno ni da mi svi mogući medijski sadržaji budu dostupni apsolutno besplatno, ako ne računam hiljadu i kusur dinara mesečno koje plaćam internet-provajderu. A kad vidim slučajeve basnoslovno vrednih fotografija, shvatam koliko je sumanuta praksa prenošenja tekstova za džabe, koju smo i mi u e-novinama, istini za volju, masovno praktikovali. Saopštavanje autorskog dela u nepotpunoj formi: Kropovani Marković Photo: Nepoznati autor koji još nije tužio nikog Ako već fotografi dobijaju silne tisuće eura za brzinski naparavljene fotografije, zašto se ja ne bih obogatio? Fotografi za svoje delo na sudu u proseku traže 1000 evra. Ako znamo da fotografija nastane za nekoliko sekundi, ali hajde da budemo velikodušni pa da kažemo da za nastanak jedne fotografije treba čitav minut, koliko bi onda trebalo tražiti za tekst? Za nastanak kolumne treba bar tri sata vremena, za pisanje pesme obično mnogo više, ali hajde da se nađemo na tri sata, budimo skromni. Da vidimo šta kaže matematika. Ako autorsko delo nastalo za minut vredi 1000 evra, onda autorsko delo koje nastane za tri sata (180 minuta) vredi - 180.000 evra. Realno. Nije loše za jedan tekst. U svetlu ovih matematičkih saznanja, odlučio sam da tužim svaki sajt koji je ikada preneo bilo koji moj tekst. Ima ih na desetine, tako da računam ako se sud bude ponašao isto kao u slučaju fotografa, uskoro odoh u zasluženu penziju. Da li je sajt koji je preneo moj tekst imao moju dozvolu ili nije, potpuno je svejedno. Ako sam im dao dozvolu za prenošenje teksta, u međuvremenu sam se predomislio, a ako im nisam dao dozvolu – tim gore po njih. Autorski rad ima da se plati. To nije sve, ne pada mi na pamet da se zaustavim samo na sajtovima koji su prenosili moje tekstove. Svaki medij koji me je ikad intervjuisao i objavio na desetine ili stotine mojih rečenica bez ikakve finansijske nadoknade, moraće da plati. Ipak je u pitanju autorski rad, ništa manje autorski od fotografije snega u Sjenici. Takođe, svako ko me je bilo kad citirao ima da najebe. Na prvi pogled radi se o legitimnom postupku, ali u svetlu novih saznanja jasno je da je reč o, što bi rekli pravnici, „saopštavanju autorskog dela u nepotpunoj formi“, jer se obično citira tek pokoja rečenica, potpuno izvučena iz konteksta. To nasilno kropovanje mojih tekstova ima da se plati. Kad sam već krenuo u besomučno ostvarivanje svojih autorskih prava, teško mi je da se zaustavim. Šta ćemo sa čitaocima koji potpuno besplatno uživaju u plodovima mog rada? Nekad si morao da odeš do kioska i kupiš novine ako želiš nešto zanimljivo da pročitaš, a danas samo klikneš i sve ti je na izvolte. Jeste reč o tehnološkom napretku, ali zar mislite da je opravdano da koristite njegove prednosti? Možda ne postoji zakon koji bi vas sprečio u tome, ali postoji valjda i neki moralni zakon u nama/vama? Svako ko je uživao u čitanju mojih tekstova treba to zadovoljstvo da plati. To se posebno odnosi na one koji su ostavljali komentare divljenja i obožavanja tipa „sjajan tekst“, „tastatura ti se pozlatila“, „ne sjećam se kada sam zadnji put pročitao ovako zabavan, poticajan i slojevit tekst”, „sa koje god strane pogledam, pokaže se prvorazredno, vrhunski tekst”, “kolač za um”, “tekst je izvanredan”, “kapa dole za tvoj stil i umijeće pisanja”, “fenomenalno, Vaš tekst je umetnost, ja bih tone ovakvih zadataka iz aviona bacala” i slično. Divljenje takođe mora da se plati. Nema ljubavi bez finansijske patnje i buđelarskog bola! Ukratko: sve ću da vas tužim! P.S. Ako se u međuvremenu setim još neke kategorije koju bih mogao da tužim, dotična kategorija će biti blagovremeno obaveštena.