Svet Tema
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (63)

Klasna politika se vratila u Britaniju

Kriza koju London nije planirao

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Krivite torijevce a ne našu decu: Protest Skupštine severnog Londona, 13. avgust 2011.
Krivite torijevce a ne našu decu: Protest Skupštine severnog Londona, 13. avgust 2011.
Photo: EPA

Neoliberalna rješenja Margaret Thatcher su 1981. bila isto tako nepopularna, ali ona nije imala nikakve iluzije o tome šta je potrebno da se primijeni plan štednje i do danas je ostala poznata po svojoj izjavi da „društvo kao takvo ne postoji“. Nemiri su poljuljali Cameronove ideje i pretpostavke i ne zna se da li on ima alternativu za to. Ali ostatak svijeta treba biti svjestan jedne činjenice: ovaj izopačeni eksperiment izrazite nejednakosti, niski ekonomski razvoj i fiskalni rezovi zasigurno nisu samo britanski fenomen

U subotu je u Lonodonu održan protest pod sloganom "Budućnost za našu decu" sa kog je upućena oštra kritika britanskim vlastima zbog ekonomske politike ali i "robusnog" odgovora na prošlonedeljne nemire, kada je zaprećeno nizom propisa kojim bi se ograničila prava i slobode građana (e-N) London gori. I to četiri noći uzastopno. Požar je zahvatio nekoliko gradova širom Velike Britanije, uključujući Manchester, Birmingham, Liverpool, Bristol, Nottingham i Leeds. Prema ranim procjenama, ukupni troškovi ovog vandalizma već iznose stotine miliona funti. Kao odgovor na to, premijer David Cameron je pozvao parlamentarce da dođu s godišnjih odmora na hitnu sjednicu kako bi se zajedno borili protiv pljačkaša. On je oštro osudio ove „bolesne scene pljačkanja, vandalizma, krađe i nasilja.“

Nemiri su počeli u subotu u londonskom predgrađu Tottenham u znak protesta na nasilnu smrt muškarca kojeg je policija ubila u pokušaju hapšenja. Ono što je uslijedilo je lančana reakcija koja je potaknula mlade ljude širom zemlje na nasilje, pljačku i opće nemire.

Pobune se odvijaju iza kulise tekuće financijske krize i plana štednje koji je predložila britanska vlada. Na neki način ovi događaji podsjećaju na događaje prije 30 godina. Ali rješenja koja je tada ponudila policija se danas očito neće ponoviti.

Photo: EPA

U ljeto 1981. protesti u Londonu su započeli tako što se afro-karipska omladina sukobila s policijom i zapalila nekoliko zgrada i auta. U isto vrijeme su izbili socijalni nemiri u Liverpoolu. Slučajno je baš te 1981. godine Britanija imala bajkovito kraljevsko vjenčanje. Godinu dana kasnije su britanske trupe poslane u Falklands i u Argentinu, baš kao što su sada poslane u Libiju i Afganistan.

Najvažnija paralela koja se može povući između Velike Britanije 1981. godine i danas se odnosi na ekonomsko stanje. Nakon „zime nezadovoljstva“ tijekom koje su se javni sektori sukobljavali sa laburističkom vladom, 1979. Margaret Thatcher je došla na vlast kao prva dama premijerka Velike Britanije. Ali njena konzervativna vlada će se ubrzo nakon toga suočiti sa nezadovoljstvom zbog „politike štednje“.

Cameron je također usvojio program štednje, ali iz drugih razloga. Dok je Thatcher uvela program kojim se srezala moć trgovačkim unijama i smanjila inflacija, Cameron se nada da će svojim pogramom štednje inspirirati „visoko društvo“ pri čemu bi građanski volonterizam spontano zamijenio državne institucije kao što su omladinski centri, domovi za stare i iznemogle isl.

Nejednako breme

Iako se Thatcher i Cameron razlikuju u svojim općim namjerama, dijele istu metodu, a to je rezanje javnih troškova. Problem u implementaciji tog plana leži u nejednakom bremenu koje takvi rezovi stavljaju na različite dijelove britanskog društva. Dok si bogati članovi tog društva mogu priuštiti darežljivost prema državi i tako ne osjetiti posljedice štednje, fiskalni rezovi najviše pogađaju one koji direktno zavise od državnih servisa kao što su socijalna pomoć, javno obrazovanje i prevoz. Međutim, oni koji ne zavise od državnih funkcija nisu ni motivirani da ih promijene, dok oni koji od njih zavise nemaju sredstava za to. Dakle, povećanje poreza pogađa one na vrhu, a štednja one na dnu.

Pošto je Thatcher bila jasna u svojim namjerama da sreže socijalna davanja, očekivalo se da će njena politika izazvati socijalne nemire među onima na dnu. Thatcher je instinktivno spoznala da njena politka štednje zahtijeva jaku državu i policiju. Iz tog razloga je povećala budžet policije te je zapravo „planirala“ civilne nemire. Kad su se doista i desili, ona je bila spremna.

Za razliku od toga, trenutni nemiri su izgleda uhvatili Camerona potpuno nespremnog. Pokušao je ubijediti javnost da će štednjom riješiti problem. U nekom smislu, financijska kriza iz 2008. je bila poželjna za Camerona i njegovog kancelara Georga Osborna koji je došao na vlast s idejom da drastično sreže troškove. Otkako je Cameron u maju 2010. oformio koaliciju s Liberalno-demokratskom strankom, rezovi su odmah zamijenili plan da se poveća porez. Za razliku od štednje koje je isplanirala Thatcher, u ovom slučaju se trebalo srezati apsolutno sve: građanski servisi, socijalna davanja pa čak i vojska i policija. Zbog toga je doista ironično to što Cameron često naglašava svoju privrženost idejama Margaret Thatcher. Čini se da nije pročitao njen plan o tome kako to zapravo i ostvariti.

Cameron je zaboravio da povećanje troškova i nejednakost u bogatstvu dovodi do ogromnih posljedica. 1980ih i 1990ih je potrošnja uveliko porasla zahvaljujući ekspanziji potrošačkih kredita i ogromnom porastu osobnih dugova koji se desio zbog procesa liberalizacije. Prosječni dug u britanskom kućanstvu je 1990. bio daleko ispod 100 posto od ukupnih prihoda, dok je 2007. iznosio preko 160 posto. Istina je da je država pokušala spasiti banke, ali niko nije pokušao spasiti siromašne.

Photo: EPA

Siromašni plaćaju za greške bogatih

Međutim, za razliku od USA, londonska elita je demonizirana i omalovažavana u najčitanijim medijima. Tabloidi su pisali o bankarima koji i dalje žive istim načinom života, grabe bonuse, hrane se u skupim restoranima i ljetuju na francuskoj rivijeri kao da nikad nije ni bilo krize. S druge strane, jedini neprijatelj javnosti je 1981. bila samo Thatcher dok današnji pobunjenici smatraju da su za krizu krivi jedino bankari. Rezultat svega toga se mogao očekivati: nasilna reakcija onih koji su najviše pogođeni štednjom. Jedino pitanje je zašto Cameron to nije predvidio.

Dok su pobune 1981. bile dijelom zasnovane i na rasističkim tenzijama, važnija je bila bitka između organiziranog rada i države. I pobunjenici i predstavnici unija su na kraju bili potčinjeni jakoj državi, a ne zamijenjeni nekom mitskom idejom Visokog društva o kojoj sanja Cameron. Do kraja krize odnosno do 1986. godine je opala stopa nezaposlenosti, povećan je ekonomski rast i socijalna davanja te je Thatcherkin pristup na neki način bio opravdan.

Danas se bitka vodi potpuno drugačije. Klasna politika je ponovo prisutna, ali na novi način. Osamdesete su bile obilježene tradicionalnom borbom između države i organiziranog rada. Danas imamo dezorganiziranu klasnu politiku koja je nastala zbog nejednakosti, nepravde i indiferentnosti države prema sudbinama onih koji su pogođeni krizom. Ovaj put to nema veze s rasom. Pobunjenici u Londonu su mješavina imigranata i rođenih Britanaca. Priča iz dijela Londona koji se zove Notting Hill najbolje objašnjava cjelokupnu situaciju. Pobunjenici sa palicama su okupirali Ledbury, restoran sa dvije zvjezdice i zahtijevali od svih prisutnih da predaju svoje novčanike i vjenčane prstene. Dvije protestantice su pri tome izjavile za BBC: „Mi samo želimo pokazati bogatima da možemo raditi sve što želimo.“

Kako je zaključio David Lewis Baker s Univerziteta u Warwicku, Cameron će sve ovo opisati kao „krizu porodice“ radije nego okriviti svoju politiku štednje za nezadovoljstvo među omladinom. Njegov ideološki partner u Francuskoj, predsjednik Nicolas Sarkozy je isto to pokušao uraditi 2005. kada je pobunjenike u Parizu nazvao ruljom.

Dakle, klasna politika se vratila u Britaniju koju većina političkih stručnjaka smatra njenim domom. Većina građana vidi Cameronovu politiku kao da „siromašni plaćaju za greške bogatih“. Neoliberalna rješenja Margaret Thatcher su 1981. bila isto tako nepopularna, ali ona nije imala nikakve iluzije o tome šta je potrebno da se primijeni plan štednje i do danas je ostala poznata po svojoj izjavi da „društvo kao takvo ne postoji“. Nemiri su poljuljali Cameronove ideje i pretpostavke i ne zna se da li on ima alternativu za to. Ali ostatak svijeta treba biti svjestan jedne činjenice: ovaj izopačeni eksperiment izrazite nejednakosti, niski ekonomski razvoj i fiskalni rezovi zasigurno nisu samo britanski fenomen.


* Matthias Matthijs je profesor na Američkom univerzitetu i predavač u Školi međunarodnih studija „Johns Hopkins“. Autor je knjige „Ideje i ekonomske krize u Britaniji od Attleeja do Blaira“.

Tekst u prevodu Ene Stevanović prenosimo sa Slobodne Evrope

-----------------------------------------------

bonus track e-Novina:

 

star
Oceni
4.62
Ostali članci iz rubrike Tema
image

Papina poseta Albaniji

Istorijski događaj za budućnost

image

Skica za portret ruskog diktatora

Unutar Putinova svijeta

image

Nakon samita u Velsu

NATO bez pravog odgovora na krizu

image

Ima neka javna veza: Francuska i Nemačka

Pukotine na potpornom stubu Evropske unije

Tagovi
Nema tagova za ovaj članak