Svet Reportaža
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (26)

Bijeda morala: Iza kulisa Gaddafijeve Libije

Carevo staro odijelo

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: EPA

Dok je u teoriji svu vlast davao narodu, vladar se u praksi nemilosrdno obračunavao sa svim disidentima. Političke stranke su bile zabranjene već u doba monarhije, a Gaddafi je nastavio s istom praksom. Njegova vladavina se bazirala na "Zelenoj knjizi", Gaddafijevome naučnom priručniku od 110 stranica. Mogla se vidjeti i čitati na svakome mjestu, naročito na libijskim aerodromima, gdje su se postavljale police samo za njegovo djelo. Skup filozofskih misli, koje su bile predmet četverogodišnjega istraživanja cijeloga jednog odsjeka na glavnome libijskom univerzitetu, ujedno su predstavljale zamjenu za Ustav, neku vrstu kodeksa moralnoga ponašanja, koje je vođa svojoj naciji odredio. U Libiji se sve vrtjelo oko ove knjige. Tokom javnih govora, državnik se obraćao citatima iz svoje "Zelene", nastale po uzoru na "Crvenu knjigu", kineskoga vođe revolucije, Mao Ce Tunga. Gaddafi je opisao ideološko ustrojstvo nove države, propagirajući laž da je sva moć Libije u rukama njegovoga naroda.

Moral, koji proističe još iz fenomena razmjene, te varira kroz vrijeme, rastegljiva je kategorija strukturalne osnove ljudskoga društva. Iako do danas u svijetu nije naučno artikuliran, njegovi principi su implicitno i više simbolično ugrađeni u različitim idiosinkretskim sistemima. Sa moralom se susrećemo već u antičko doba.

Grčke tragedije su bile javne vjerske i građanske predstave, koje su ilustrirale etička načela i obavezno rezultirale katarzom, posebnim terapeutskim učinkom (prečišćenja duše), zatim u dogmama raznih konfesija, filozofija, u odrazima ljudske svijesti, koja zavisno od razumijevanja interpretira moral ili njime manipulira zbog osobnih potreba.

Zapad je odavno iskrivio vrijednosti Božijih zakona, tako da je i moralna svijest u većini situacija danas bukvalno zatamnjena. Pohod njihovih snaga na arapski svijet uopće se ne razlikuje od krstaških ratova u srednjem vijeku. Moralni principi relativiziraju ovaj pojam, pa se ideje samovoljno plasiraju i reduciraju u percepciji čiji je kontekst unaprijed opravdan. Objektivna priroda takve etike ne upućuje na ispravnost, jer pretenzije velikih sila se uvijek svode na neki interes.

U slučaju arapskih zemalja sasvim je jasno da se zapadnjaci ovim dijelom svijeta bave zbog nafte i plemenitih metala, odnosno da njihova intervencija prioritetno nije u vezi sa zaštitom civila i demokratskim vrijednostima društva. Prema nekim informacijama, zapadne sile su odlučile spriječiti namjeru Moammera el Gaddafija da uvede zlatni, odnosno islamski dinar, kao zajedničku afričku valutu. Da je američka demokracija u praksi postala paravan za pljačku i korupciju, kao i da je odgovorna za nastanak terorizma, znamo svi.

Tu se još može govoriti o njihovom rješavanju nagomilanoga oružja, odnosno testiranju novoga. Istovremeno, pričati o Gaddafiju, kao o modernome Prometeju, "bratu - junaku, mučeniku, svecu, šehidu, borcu protiv ljudoždera, državniku bez greške", a o pobunjenicima isključivo kao "zločinačkoj bandi, mašinama ubojicama, istreniranim krvoločnicima", također nema smisla.

Krenimo od onih banalnih glasina, koje cure internetom, nad kojima bi se čovjek zdrave pameti trebao zapitati u kakvoj su vezi i čemu im pridavati toliku važnost, osim ako nismo ljudi od predrasuda. "Gaddafi je Židov, rođen od židovske majke". Ako je to uopće bitno, zašto je progonio Židove (i Italijane) iz Libije, plijeneći im svu imovinu ili snažno podupirao palestinsko pitanje? Koliko znam, muslimanka ga je rodila, žena iz egipatskoga grada Fajouma; na granici Libijske pustinje, ali ne vidim potrebu u tome tražiti ključ za interpretaciju njegove ličnosti, odnosno karaktera. Zar nije nemoralno u (bilo kojoj) religiji pronalaziti razloge nečijega ponašanja? (Na primjer, nije islam kriv ako među muslimanima postoje teroristi. Bog i religija zaista sa time nemaju ništa.)

"Druga Gaddafijeva supruga je iz Mostara, Sofija koja je konvertiranjem na islam postala Safija". Ne bih rekla ni da je to tačno. Safija je izgledom prava Arapkinja, a i za takvu priču bi bar neko u ovome dijelu svijeta, gdje živim, čuo. "Libija je bila veoma prosperitetno socijalističko društvo, bez kriminala i nasilja", a ustvari Gaddafijeva država nije vidjela socijalizma u pravome smislu te riječi. Korupcija je snažno vladala među policijom.

"2000 plemena skupljalo se u Omladinskome nacionalnom forumu libijskih plemena, odajući podršku odbrani Libije. Gaddafi je imao na svojoj strani sva plemena." Ni ovo ne može biti tačno, jer se u doba kraljevine spominjalo 130 različitih plemena, razvrstanih u dvije velike etničke grupe i dva administrativna dijela sa glavnim sjedištima u Bengaziju, tada glavnom i najrazvijenijem libijskom gradu i Tripoliju. Bengazijska plemena su pomogla Gaddafiju da mirno sruši monarhiju, u vrijeme kada je kralj Idris zbog bolničkoga liječenja boravio u Turskoj. Gaddafi je kasnije potisnuo razvoj i utjecaj Bengazija, te Tripoli pretvorio u glavni grad, praveći očigledne razlike među plemenima.

Stanovništvo Bengazija, koje više nije profitiralo, učinio je gubitnicima. To je bio veliki razlog za nezadovoljstvo naroda, koji je iz straha godinama šutio i trpio, da bi poneseni, moralno ojačani arapskim proljećem, digli se na revoluciju. Gaddafijeva politika je narodu Libije donijela mnoge nesreće, a strance koji su tamo dobro zarađivali nisu brinule, ni zanimale, takve stvari. Doduše, kada je riječ o stranim radnicima i tu je zavisilo iz koje zemlje dolaze. Na primjer, svi Arapi u Libiji nisu jednako prolazili.

Prenosim famozne navode zvanično neimenovanoga, "hrvatskog blogera" u potpisu, vijest koja se izuzetno širila po stranicama južnoslavenskih naroda, posebno onoga dijela što je sa potpunim simpatijama, a daleko od Libije, podržavao Pukovnika i osuđivao pobunu: "Misorati, koji je 290 km istočno od Tripolija, glavnog grada Libije, bilježi događaj, kada su pobunjenici za vrijeme svoje okupacije oteli oko 200 stanovnika tog grada, zatim su ih pred okupljenom masom zaklali, isjekli im tijela na komade, utrpali u vreće, zatim kontejnere i potom ih zapalili i bacili u more. To je bila manipulacija traumom kako bi se uvjerilo narod što će ih zadesiti ukoliko budu neposlušni. Postoje snimke ovog događaja."

Photo: EPA

Gdje su snimke toga događaja? Živim u Egiptu, susjednoj libijskoj zemlji, poznajem ljude koji su tamo radili, sva dešavanja su i ovdje bila tema razgovora, ali nikada tako nešto nisam čula. Ne vjerujem u to, a na strani sam svih onih ljudi koji osuđuju zločine, bez obzira od koga dolazili. Recimo, ono imbecilno, brutalno, gnusno ponašanje pobunjenika prema Gaddafiju u momentu zarobljavanja, a i poslije toga, nije se smjelo dogoditi. Znači da bi se i za takav čin znalo i javno bi se prenosio.

Aktuelni tekstovi tipa "Je li libijski građanin imao razloga buniti se protiv režima Muamera el Gadafija? Mislim da nije!" ili "Moć medija: Zašto je Libija morala pasti?", na koje i odgovaram jednim dijelom svoga pisanja, prepuni su statističkih podataka, proizvoljnih brojki, koje ne samo da asociraju na propagandu, već to i jesu.

"Ako gledamo standard libijskog naroda i povlastice koje im pruža država imali su vrlo lijep i lagodan život. Živjeli su kao mali bogovi. Libija ima 6,5 miliona stanovnika, a imala je 14 miliona registriranih automobila." To nisu bile registracije samo Libijaca. U Gaddafijevoj zemlji je živjelo i radilo oko 20 miliona stranih državljanina, tako da ta brojka o 14 miliona ne treba iznenađivati.

Vrlo lijep i lagodan život nisu imali svi! Treba pogledati kako su ljudi živjeli po ruralnim dijelovima Libije ili jednostavno komparirati Tripoli i Bengazi! Veći broj bogataša je po dolasku Gaddafija na vlast napustio zemlju - neki svojom voljom, a neki što su morali. Njegove čistke su bile radikalne i staljinističke.

Pričati o libijskoj infrastrukturi, "poznatoj po izuzetno naprednoj građevinskoj industriji", je moderna bajka "O carevom novom odijelu", jer gradovi je uopće nemaju. Dakle, tako izjavljivati može samo onaj ko nikada nije ni bio u Libiji, zemlji ruševina a ne gradnje, punoj nedovršenih postrojenja. Gdje god pogledate, tamo je neko nešto započeo, nešto je stalo i prepustilo se vremenu... Tripoli se ne može nazvati svjetskom metropolom.

Ili, tvrditi kako je "zahvaljujući Pukovniku Libija postala najbogatija afrička država" (šta je onda Južnoafrička Republika?), isticati da su pobunjenici "krvoločne zvijeri", a gaddafijevskim jezikom rečeno, obični "pacovi" (mada on bi taj koji svoju karijeru završi kao najveći "pacov"), previše je napuhano, nelogično, lažno.

Dok je u teoriji svu vlast davao narodu, vladar se u praksi nemilosrdno obračunavao sa svim disidentima. Političke stranke su bile zabranjene već u doba monarhije, a Gaddafi je nastavio s istom praksom. Njegova vladavina se bazirala na "Zelenoj knjizi", Gaddafijevome naučnom priručniku od 110 stranica. Mogla se vidjeti i čitati na svakome mjestu, naročito na libijskim aerodromima, gdje su se postavljale police samo za njegovo djelo. Skup filozofskih misli, koje

su bile predmet četverogodišnjega istraživanja cijeloga jednog odsjeka na glavnome libijskom univerzitetu, ujedno su predstavljale zamjenu za Ustav, neku vrstu kodeksa moralnoga ponašanja, koje je vođa svojoj naciji odredio. U Libiji se sve vrtjelo oko ove knjige. Tokom javnih govora, državnik se obraćao citatima iz svoje "Zelene", nastale po uzoru na "Crvenu knjigu", kineskoga vođe revolucije, Mao Ce Tunga. Gaddafi je opisao ideološko ustrojstvo nove države, propagirajući laž da je sva moć Libije u rukama njegovoga naroda.

U cijeloj zemlji se "život" vodio do 21 h i to u glavnoj ulici, Omara El Mokhtara, nacionalnoga heroja, odnosno na Trgu El Saha El Kadra, u jednome talijanskom restoranu i piceriji "Italia" u Ulici Kergaresh, preskupim mjestima za običnoga libijskog građanina. Internet (i to ne sve stranice) mogli su koristiti stranci po hotelima, te izabrani Gaddafijevi ljudi u policiji i vojsci. Facebook u Libiji skoro nikada nije radio. Tripoli ima samo jedan bioskop i to sa starim, cenzuriranim igranim filmovima. Nije tačno da se mnogo ulagalo u obrazovanje i socijalne programe. Samo su pojedinci mogli studirati u inostranstvu i dobijati stipendiju za školovanje, a ne "ako je neko htio studirati u bilo kojoj državi u svijetu podnosio bi molbu i država bi mu osiguravala stan, hranu, automobil, besplatno školovanje i mjesečnu stipendiju od 2300 dolara (cca 3250 KM)." Kako je Gaddafi radio na obrazovanju svoga naroda, jasno se može vidjeti iz primjera kako je umro.

Photo: www.thehindu.com

Njegove ideje su išle tako daleko, da je izmislio vlastiti kalendar o brojanju vremena i promijenio nazive mjesecima. Poznata je i njegova teorija o Shakespeareu, kao Libijcu. Vođa je tvrdio da je svjetski dramaturg rođen pod imenom Shake Suber, ali da su Englezi iskrivili njegovo ime i još ga proglasili svojim. A za porijeklo sadašnjega američkog predsjednika, objašnjavao je da mu je otac bio Abu Amama, Libijac, koji je odlaskom u Novi svijet, zbog teškoće izgovora, predio sebi ime u Obama. Što se tiče pojma demokracije i tu je imao svoje "bisere", kojima je najozbiljnije podučavao narod. Pojam "demokracija", po njegovome tumačenju, čisto je libijski. Englezi su riječ "democracy" preuzeli iz njihovoga jezika (nipošto nema grčko porijeklo), mijenjajući mu pravo značenje, govorio je Pukovnik. Naime, na arapskome jeziku libijskoga dijalekta, "demo" znači "čuvati", a "cracy" je "stolica". Spajanjem ovih riječi u složenicu dobija se naziv čije pravo značenje definira on, a ne Englezi, "neznalice". Sintagma "čuvaj stolicu" je Gaddafijeva definicija demokracije, koju je na javnim tribinama pojašnjavao, laskajući svojoj dugogodišnjoj vladavini, "sevapu" za narod, kako ju je opisivao.

Kada je riječ o besplatnome zdravstvu, radilo se o skroz lošem nivou medicinske i druge opremljenosti , tako da su ljudi nosili sa sobom posteljinu, dobijajući samo goli krevet. Operacije su se vršile bez anestezije, a lijekovi plaćali po apotekama. Plaće u libijskim firmama su mizerne (od 150 do 250 dolara za poslove diplomiranoga inžinjera, koji najčešće nalazi radno mjesto u oblasti nafte). S obzirom na veliki broj stranaca, koji su tokom rada u Libiji sa porodicama tu i živjeli, zapanjuje činjenica da upisati dijete u srednju školu na engleskome jeziku ne može se ni u jednom libijskom gradu, čak ni u Tripoliju. Kako su plaće i prosvjetnim radnicima sramno niske, obrazovanje nije garantiralo stručnost i sistematsko znanje. Čak su i strane knjige cenzurirane i prevođene samo one koje je vladar odredio. Na fakultetima se studenti nisu osposobljavaju za konkretni posao. Tehnički nepotkovani, oni su i nezainteresirani, s obzirom da su tu stranci koji za razliku od njih bivaju dobro plaćeni.

Rijetki su bili oni kojima je država poklanjala stan. Da bi se uopće neko oženio, po tradiciji mora imati puno novca, koji ide mladinoj familiji, a u slučaju razvoda mora se ispoštovati obaveza, tzv. "mahr", otpremnina, čija se vrijednost određuje već pri sklapanju braka. Nerijetko su tridesetogodišnjaci samci, koji nemaju ni novac, ni stan, pa prema tome ni realne šanse da se žene. Zabavljanja gotovo da ne postoje, pa nije ni čudo što su muškarci jako isfrustrirani. Sa druge strane, postoji poligamija i najčešće su to starci sa mladim ženama kao drugim, trećim ili četvrtim.

Optuživan kao finansijer terorističkih organizacija i bombaških napada, ekscentrik je već godinama gubio dodir sa stvarnošću, ali mu to niko nije smio reći. Ličnu zaštitu su mu činile žene, a vojnu gardu usvojena djeca iz cijeloga svijeta. Gaddafijev režim je oduvijek bio tvrd, prečvrst da bi se neko usudio upustiti u direktnu konfrontaciju.

Ako je volio svoj narod, zašto im je jeftino dao samo hljeb i benzin? Struja jeste besplatna i nemilice se troši, ali zato što ova zemlja ima petrolej. Istina, kamate ne postoje, ali nije to njegova zasluga, već je propisano Kur'anom i tako bi trebalo biti u svakoj zemlji sa islamskim stanovništvom. Libija je prirodno bogata, a Gaddafi ne potiče iz bogate porodice. Prema tome, nikome on ništa nije davao iz svoga džepa. Sve je to bilo od naroda i trebalo je pripadati narodu, ali on im je nejednako i "na kašičicu" dijelio.

Voda iz česme se pije, mada nije preporučljiva. Za cijenu litra pitke vode može se kupiti deset litara benzina. Libija sa skoro dvije trećine svoje teritorije leži na ogromnim akviferima. Iskop bunara i transportiranje vode cjevovodom je projekt nazvan Velika umjetna rijeka (Great man-made river project), koji je odavno mogao biti završen, a ne da se reklamira uz ogromnu Gaddafijevu sliku na svakih deset metara. Govoriti: "U Libiji njihovi građani nisu radili fizičke poslove, sve su to radili stranci" je opet laž, jer upravo na provođenju plana o zdravoj vodi radila je samo libijska radna snaga (tehnologija cjevovoda jeste uvedena iz Njemačke i bile su angažirane mnoge strane komisije iz Južne Koreje, Turske, Njemačke, Japana, Filipina, a pozvana je na saradnju i Britanija).

Nakon revolucije u Tunisu i Egiptu, stotine hiljada ljudi je izašlo na ulice najvećih libijskih gradova, tražeći da Gaddafi odstupi sa vlasti. Prosvjednike je u startu pokušala silom zaustaviti vojska, ali je stanje eksaliralo u sukob na razini građanskoga rata. Da je Gaddafi bio mudar, povukao bi libijske milijarde sa Zapada, koji bi u tome slučaju bankrotirao. Uostalom, ako ga je njegov narod bez izbora priznao za svoga vođu, zar nije bilo moralno da se čovjek zahvalio svome narodu na tolikim godinama povjerenja i mirno otišao sa vlasti, a ne još pripremao i svoga sina za nasljednika!?

Photo: EPA

Samo iz egoizma i bijede morala, koji djeluje na grubi i gladni realizam, sve nesreće svijeta stižu (društveni bitak je taj faktor, koji određuje ljudsku svijest, sve više je udaljavajući od humanističkih vrijednosti). Tragedija našega vremena sastoji se u tome da nas je sve manje u stanju nešto trgnuti iz letargije u koju infantilno padamo. Zbog mase već apsolutno prihvaćenih vijesti, bile one istina ili ne, samo će vrijeme, kao jeziv svjedok, pokazati koliko su ljudske radnje, nastale iz takvih određenja, bile časne, odnosno moralne.

 

star
Oceni
4.00
Ostali članci iz rubrike Reportaža
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak