Stav
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (0)

Muka od politike

Dobri ljudi ne gube svoje bitke

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: Tanjug/Nemanja Jovanović

Vlast je dobra onome tko od takve vlasti ima koristi. A kada stekne moć tada loš čovjek potpuno pokaže kakva je moralna slabotinja. Takav pokazuje snagu samo u odbrani svojih interesa. Svim raspoloživim sredstvima. Pokazuje istovremeno svoju snagu i izopačenost. Vlast je to više nasilna što više sluti da je kratkotrajna. Ali, što se vlast više mora štititi, to je bliži njen kraj

Photo: novinar.me

1.

Ljudi se lako slože o tome što je za njih osnovno filozofsko pitanje: ono što ih se životno tiče. Od svih oblasti teorije, umovanja i ljudske prakse najviše ih brinu politička pitanja, jer konkretna politička praksa odlučuje o svemu što im je od neposredne životne važnosti, od ekonomskih pitanja do pitanja slobode. S politikom živimo, u bukvalnom i metaforičnom smislu. Zato u diskutiranju politike svatko iskazuje i svoje političko stajalište.

Dobar tekst o politici je tekst koja iritira. A iritira jer ga pisac ne može napisati ako ga ne drži bijes, ako nema u vidu uvijek vrlo konkretne i bjelodane političke gluposti. Nije ih teško naći, jer povijest ne bilježi postojanje neke političke prakse kojoj bi se trebalo bezrezervno prikloniti. Jedino kritika postojeće vladajuće volje unaprjeđuje političku praksu i nudi nadu u mogućnost boljeg. Zato je opozicija vlasti uvijek uvjerljivija od onoga što je (koji je) na vlasti. Zato svaka pobuna protiv loše vlasti obećava.

2.

Kada god počnem pratiti „demokratske promjene“ na Balkanu ne bude mi dobro. Prvo veliko pitanje u tim krajevima je bilo i ostalo nacionalno pitanje, koje je zapravo pred-političko pitanje, ali tek kada se ono riješi započinje mišljenje politike kao moguće slobode, mišljenje u kome se artikulira pitanje o istinskoj ljudskoj egzistenciji. Mnogi su se nadali da će na tlu nekadašnje Jugoslavije sloboda biti ostvarena s demokratskim promjenama. Konačno je došlo vrijeme slobode, ali se ne oslobodismo. S padom jednog totalitarizma nastupiše drugi, nacionalni totalitarizmi. I takva demokracija, u kojoj je svaki izabrani prvak išao prije svega za osobnim interesom i ambicijama. Što njihovi glasači vjeruju da je to i njihov interes ide na račun tih glasača. Ako im pak ne vjeruju, onda sami sebe lažu kada za njih glasaju. Borba za „našu stvar“, za naše „uvijek smo u pravu“, jedan je od načina obezvrjeđivanja svih vrijednosti „suprotne strane“ i stvaranje prostora za trijumf vlastitog egoizma.

Politika je dnevni vampir, koji nam pije krv s našim pristankom. Problematična je zemlja u kojoj se najbolji i najgori ne razlikuju mnogo. Strašno je kad nema osobe koja će reći moralnu riječ, ali još gore kada nema onih koji će takvu riječ čuti. Kada se priklanjaju instinktu, kada hrle „svojima“, kada uništavaju sve što nije „njihovo“. Kada se aplaudira politici nepravde i mržnje.

3.

André Comte-Sponville u svojoj popularnoj knjizi Male rasprave o velikim vrlinama (1996.) dokazuje da je sekularno društvo pravo i jedino tolerantno društvo. On sam je ateist. Neki („naš“) vjernik bi s jednakima žarom dokazivao da je najbolje ono društvo u kome dominira vjera kojoj i sam pripada, jer je ona „vjera ljubavi“. Barem ljubavi za svoje. Politizirana religija Jednog Boga ne može biti ništa drugo do teror Jednog, totalitarizam, nasilje, smrt. Pritom svakako ne treba zaboraviti da su neki od najmračnijih tirana, poput Staljina, Hitlera i Mao Ce Tunga, bili ateisti. Svaki od njih je najprije vjerovao u jednu ideologiju, a potom i u sebe sama, što je u povijesti poznato kao „kult ličnosti“, neka vrsta religije bez Boga. Ali, mnogo zločina je počinjeno i u ime Boga. Od krstaških ratova do džihadista ubijaju jer je Bog istina, jer Bog postoji, jer njegovi ratnici vole svog Boga i zato ubijaju u ime Boga. Rigidno tumačenje vjerske dogme tome ide u prilog: O vjeri ne treba misliti, već je poštovati i slijediti. Vjera je ono što je vjerski zakon, o kome se ne može sporiti, već se ima izvršavati. Osobina svakog totalitarizma jest i da istinu govori onaj tko istinom raspolaže. Tada je istina institucionalizirana, a sama institucija iznad istine. U tome je politički dogmatizam jednak religijskom.

Photo: Anadolija

Gdje se pozivaju na „etičnu politiku“ zagovaraju konzervativnost i očuvanje stečenog, a tome se brzo pridruži moral klerikalaca. Njegovi ratnici za svoje. I na druge načine vraćaju „stare vrijednosti“, od loših pisaca do propalih političkih koncepata, pa u zemljama nastalim iz nekadašnje Jugoslavije čujemo dirljive pozive: Neka dođe nazad kralj koji je opljačkao i izdao, sve slavne vođe i njihovi borci koji su klali, okupatori neka opet sve porobe, svi neka dođu, samo neprijatelji naroda ne razumiju da je došlo vrijeme sretnog jedinstva... A ima li većeg poraza slobode nego vratiti se u ono od čega se jedva oslobodismo? U pozivanju na „tradicionalne vrijednosti“ štiti se nepravda prošlog doba i slavi nasilje i zločin, koje postaje alibi za novo nasilje. Zato treba stvoriti novu sliku povijesti. A nema boljeg načina nego da se kroz pedagošku indoktrinaciju mladi „pripreme za budućnost“.

Pomanjkanje brige za obrazovanjem karakterizira svaku vlast koja hoće da manipulira svojim podanicima. Obrazovanje je bilo bitni element izgrađivanja atenske sigurnosti i svake vrste postignuća. Potvrđuje to i Tukidid, koji navodi Perikleov posmrtni govor, govor u kome se zalagao za (uvjetno rečeno) „otvoreni grad“, jer je Atena zasnivala svoju sigurnost na obrazovanju i kulturi, na vojnoj vještini i gospodarskim postignućima, na etici i refleksiji, pa nije strahovala za svoju stabilnost, a nije se imala razloga bojati ni od tuđinaca, ni od svojih neprijatelja. Kada se zanemari obrazovanje, kada se ono svodi na „jednu knjigu“, onda se širom otvaraju vrata dogmi koja postaje alibi za pljačku i tiho porobljavanje. Hannah Arendt u Podrijetlu totalitarizma upozorava da je „istina“ načelo totalitarizma i da “... masovna podrška totalitarizmu nije uzrokovana ni neznanjem niti ispiranjem mozga", nego da unutar svijeta (totalitarne) ideologije ne postoji razlika između činjenice i mašte, istine i laži i da u takvom sistemu čovjek gomile više nije sposobna misliti i razabirati što je stvarnost (Usporediti: Arendth, Origins..., str. vii i 474). Takav totalitarizam je dugo na djelu i u „nacionalnim pokretima“, u kojima vlada strah, izoliranost i više nema individualnih vrijednosti, jer se slave isključivo kolektivne vrijednosti. I to „vrijednosti“ koje imaju takav status samo u okrilju takve nacionalne politike.

4.

U vremenu lažnih vrijednost, pljačke i zločina (a sve u ime „naroda“!), nema druge nego biti idealist, jer je samo u mišljenju još prisutno ono što je istinito i vrijedno. Idealno ne može biti ostvareno, samo može biti zamišljeno i mišljeno. Od Platonove Države preko Moreove Utopije do Marxovog komunizma ono idealno je bilo i ostalo samo namjera i san. Idealisti ipak znaju da dobri ljudi ne izgube svoje bitke. Ostvare svoje pobjede u svojim djelima, u svojim životima. Što ponekad privremeno pobijede primitivci dokazuje samo da je njih oduvijek bilo više. Oni srećom uvijek rade u korist vlastite štete.

Nacionalizam je stvorio neefikasne države, uništio i svoje vlastite pristalice i proizveo nezapamćena socijalna raslojavanja. Sirotinja je teret koji desnica ignorira a ljevica tetoši, ali nikom nije previše do toga da nešto radikalno izmijeni. A gdje nema pozitivnog rezultata brzo nestane iluzija koja hrani svaki "novi pokret", bilo da je u pitanju pokret koji se kune u „vrijednosti tradicije“, onaj koji se bori za „bolju budućnost“ ili razni šarlatani transcendencije.

Ne može se vladati bez krivice, ne može biti vlasti bez grešaka, pa je bolja ona koja ih manje čini i koja više brine o dobru što je moguće većeg broja svojih podanika. U tome je općem dobru uvijek bliži ljevičarski altruizam (pravo većine) nego desničarski egoizam (prednost sposobnijima, to jest jačima). Prava je šteta da istinske ljevice u Bosni nema...

Rekao bih da je ponajbolja ona vlast koja nije nametljiva, ona koja nam život čini boljim, ona koja tiho gradi i doprinosi što je većem mogućem broju ljudi. Ono što je najvećem broju stanovnika bilo koje zemlje uistinu najpoželjnije je efikasna politička ekipa, koja ne zabrinjava svoje podanike, ne nameće svoju vlast, ne laže u vlastitom interesu, nego radi svoj posao u korist najvećeg mogućeg broja ljudi. Zato je nužno tražiti i birati ljude koji su skloni političkom racionalizmu, vlast koja je upravo suprotna vladajućem političkom populizmu, toj omiljenoj platformi korumpiranih i nekompetentnih političara.

Photo: Stock

Angažman je u doba sumnjivih moralnih vrijednosti krajnje rizičan. U takva vremena često je bolje ostati po strani, ali dođe trenutak kada se narasla nepravda više ne može izdržati i kada je svaka pobuna znak otpora i nade. Zločinac ne razumije da je zločinac, lopov tvrdi da je pošten, a politički demagog da govori u ime naroda. Može čak znati i o prirodi svog djelanja, može diskutirati i moralni aspekt nedjela, ali ne vjeruje i ne prihvata da je ono što je on učinio takvo. I zato do kraja tvrdi da je uvijek u pravu i da je sve učinjeno s najboljim namjerama. A to može da tvrdi sve dok nailazi na one koji mu to odobravaju. Sve dok se bori za dominaciju „svoga“ i vjeruje u svoju „jedinu istinu“ i dok ima svoje gorljive pristalice i odane poltrone.

Vlast je dobra onome tko od takve vlasti ima koristi. A kada stekne moć tada loš čovjek potpuno pokaže kakva je moralna slabotinja. Takav pokazuje snagu samo u odbrani svojih interesa. Svim raspoloživim sredstvima. Pokazuje istovremeno svoju snagu i izopačenost. Vlast je to više nasilna što više sluti da je kratkotrajna. Ali, što se vlast više mora štititi, to je bliži njen kraj.

P.S.

Jesam li sve ovo napisao zato što brinem o događajima u Sarajevu, mom rodnom gradu? Jesam, baš zato.

star
Oceni
4.66
Ostali članci iz rubrike Stav
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak