Stav
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (0)

Drpi i zbriši

Igra osvajanja teritorija

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: Katerina Velaora

Pola plaže će, vjerojatno je, biti zaliveno u beton, niknut će ovdje koja roštiljana, pa kiosk, pa malo veći dućan, pa će želje stremiti izgradnji marine, koji hotelčić-mastodontić... A sve to bez ikakve ideje o tome što se u osnovi želi postići, pa onda naravno i bez plana, ali s jednom jasnom mišlju svedivom na “drpi i zbriši”. Otvoriti se turizmu je legitimno, pa i poželjno, ali je prethodno nužno otvoriti diskusiju kakav turizam to želimo, recimo barem u negativnom određenju, dakle onaj koji neće spaliti sve šume, koji neće podići kilometre ograda i time ispresijecati područje tako da će se njime slobodno kretati samo ptice, koji neće betonom zaliti svaku uvalu i okruniti je apartmanima i hotelima, načičkati ih, najvećim dijelom godine praznim zgradama, uglavnom nalik na Nosferatuove dvorce

Hrvatska više liči na kompjutersku igricu nego na ozbiljnu državu. Osobito ljeti. Za one starije, koji kompjuter niti sanjali nisu, ekvivalent bi bila igra osvajanja teritorija. Na zemlji bi se nacrtala kružnica, podijelila bi se na iste dijelove koliko ima igrača i potom bi uslijedilo bacanje štapa nasumično (iza leđa), u teritorij suigrača, po mogućnosti. Tamo gdje štap padne, ona/j koja/i je bacao/la, uzima od tog teritorija onoliko, koliko može zahvatiti, obilježiti vrhom štapa. Svakakvih se egzibicija moglo pritom nagledati. Danas, u tehnološki razvijenijem vremenu, umnožili su se načini i oruđa za zapasavanje tuđe zemlje, a niti egzibicija ne nedostaje, samo što se sada nitko ne mora valjati po zemlji i uopće nisu tjelesne. Uz, kada je o Hrvatskoj riječ, izostanak još i ključnog faktora, takozvane pravne države, koja je uglavnom u permanentnoj blokadi i koju niti jedna vlada do sada nije uspjela resetirati, nekako je deblokirati ne bi li proradila i uvela reda među osvajače teritorija. Pa i zaštitila one koje su osvajači poharali.

Igra osvajanja teritorija, istina, malo modificirana, i danas je vrlo popularna i igra se diljem naše domovine, pa se recimo, igra po jednakim "pravilima" na Braču kao i na Viru, Hvaru... U svakom slučaju, u toj igri su najvažniji faktori: iznenađenje, brzina i osobito, pouzdani link na lokalne jedinice državne uprave. To su one male državice koje sa velikom imaju veoma fleksibilnu vezu, najčešće samo nominalnu.

U, recimo, ubavom mjestašcu na otoku Braču, smještenom uz idiličnu plažu, tek nekoliko kućica, stazice i puteljci obrasli agavom i mirisnim biljem mediterana, ni traga asfalta ili betona, nema kioska ili samoposluga, ni disco-kluba, uostalom ni struje nema već se dobiva iz solarnih ćelija, voda iz gustirni... I sve bi to tako valjda i potrajalo da se uz bojni poklič i poziv na razvoj (što košta da košta) same uglavnom blokirane države, kao znak otvaranja igara bez granica (iako se upravo o granicama radi), nisu pojavili developeri. I to, ne budimo nepravedni, ne samo neki mrski investitori iz Velike Britanije, Izraela, Rusije... već domaći, takorekuć, developeri iz naših redova. Umjesto štapa, stigli su bageri i miješalice za beton, umjesto crtanja istim tim smiješnim štapićem osvanule su ograde. Pravila stare, nevine igre nešto su promijenjena, pa se sada može i preskakati tuđa polja i uzimati udaljenije teritorije, kada i ne graniče s teritorijem osvajača. Najvažnije je pritom osvojiti teren onda kad vlasnik nije u blizini, dovesti bagere, srušiti recimo šumu (te su, sudeći prema količini i redovnosti požara, najveća prijetnja razvoju), započeti neku svoju gradnju i namjestiti kiosk s toplim napicima ili pečenjaru janjaca i time je stvar više manje riješena. Developer je naš čovjek, njegov čovjek je pak onaj čiji je čovjek važan ministar, čovjek pak važnog ministra je dobar sa nekim čovjekom u županiji, taj ima čovjeka na sudu... I ponovo do našeg developera, koji i sam dobro poznaje tog istog čovjeka na sudu, ili ako ne na sudu, onda u policiji.

Photo: www.tportal.hr

I tako su do jučer mirni i nezainteresirani susjedi počeli ubrzanim postavljanjem ograda, no niti to ne prolazi lako. Uskoro su ih naime počeli uzajamno rušiti jedni drugima, no ne iz ponovo otkrivene ljubavi za širinu i divljinu i dobrosusjedske odnose, one bez granica. Razlog je bio što bi jedni zapasali malo više, tu par metara,  tamo i par stotina, drugi, koji su i sami na jednom kraju isto tako zapasali idućem susjedu, nisu naravno mogli otrpjeti da im onaj prvi na drugoj strani zapasava njihovo. Niti centimetar više no što međa kaže. A međe, osim što se same nikako ne oglašavaju, još su i pravovremeno uništene. Ukratko, u mirne i do jučer blage susjede, željne mira i odmora, ušao je duh razvoja, uznemirio ih zov prosperiteta. Idila mjestašca bez kafića i disko-kluba, bez struje i betona, prestala je biti ona vrijednost zbog koje su i napravili kuće u divljini prekrasne uvale. Krenulo je sa zimmer-frei, a taj ne ide bez rent-a-car, ovaj pak neće u divljinu ako do nje nema ceste.

Poznato je da developeri nemaju vremena i svako zamaranje s urednim građevinskim dozvolama, otkupom dijelova u privatnom vlasništvu, organiziranjem javne diskusije o projektu, izradom projekta samog i sličnim tricama prepreka je na putu svekolikog razvoja i ništa prirodnije i domoljubnije, dapače, da se sve to po hitnom postupku preskoči. Kako preskok ne bi ipak navukao na sebe neki USKOK, taj se manjak vremena sretno nadoknađuju imanjem sjajnih veza s vlastima, kako rekosmo, osobito lokalnima. Ukratko, friško pečeni developeri su dovukli par miješalica i zalili beton, naravno, na lijepu stazu, napravljenu na suhozidu, baš onu koja je vodila u srce mjestašca. Stazu je trebalo pretvoriti u cestu, pa su izvršena neznatna proširenja, od prilike za više no duplo. Posječene su agave i drugo bilje uz nju, pripojeno nekoliko metara od posjeda onih nerazumnih susjeda, čudaka, kojima je ideja prosperiteta koji će do njih doći betonskom cestom bila neshvatljivom, jednako kao što nikako nisu imali razumijevanja za otimanje njihovog dijela zemlje. A radilo se tek o kojem metru amo-tamo, rekoše im devoloperi, taman da mogu proći auti (i njihovi uostalom). K tome, uz njihove ograde im je ionako rasla šikara, množili se krpelji, zmije, aždaje... No čudaci, u svojem dubokom nerazumijevanju razvoja turizma na lokalnoj, a time i općoj razini, prijavili su nedozvoljenu gradnju ceste koja ih je trebala odvesti u budućnost.

Građevinska inspekcija je došla, utvrdila stanje stvari, svečano postavila ploču sa službenom zabranom daljnje gradnje. Stroga ploča, koja ne samo da je zabranila daljnju gradnju već je svakom tko ju takne-makne prijetila kaznom, ipak nije dugo stražarila uz novonastalu cestu. Već sutradan, to jest, tijekom noći na sutradan, nekim se čudom stroga ploča valjda sama otkinula i prijeteći sletjela u dvorište, baš na prag najčudnijeg susjeda, onog kojem je cesta gotovo ušla u dvorište. Kako od developera nitko nije ploču niti vidio, a kamo li takao, ili ne daj bože makao, posumnjalo se u ploču samu. Fantomska država i njezina fantomska ploča. Svakako, već je sutradan susjedu čudaku istrgnuta pipa s vanjske strane gustirne, pa je morao preći na flaširanu vodu, umjesto ionako bljutave kišnice. Napokon, i što će mu voda, ionako nema što zalijevati? Naime, prošlog mu je ljeta izgorjela šuma i raslinje oko kuće. Policija je utvrdila da je požar podmetnut i sada svi ispod oka motre na ploču. Tim više što se demokratični požar nije ograničio na međe, nego je spalio petinu otoka. U krajnjem ishodu, svako zlo za neko dobro, rekli bi developeri, za pet će se godina moći lijepo to opožareno područje pretvoriti u građevinsko.

Photo: www.tportal.hr

I sada, ukratko, cesta je tu, može ih se uskoro očekivati i više. Pola plaže će, vjerojatno je, biti zaliveno u beton, niknut će ovdje koja roštiljana, pa kiosk, pa malo veći dućan, pa će želje stremiti izgradnji marine, koji hotelčić-mastodontić... A sve to bez ikakve ideje o tome što se u osnovi želi postići, pa onda naravno i bez plana, ali s jednom jasnom mišlju svedivom na “drpi i zbriši”. Otvoriti se turizmu je legitimno, pa i poželjno, ali je prethodno nužno otvoriti diskusiju kakav turizam to želimo, recimo barem u negativnom određenju, dakle onaj koji neće spaliti sve šume, koji neće podići kilometre ograda i time ispresijecati područje tako da će se njime slobodno kretati samo ptice, koji neće betonom zaliti svaku uvalu i okruniti je apartmanima i hotelima, načičkati ih, najvećim dijelom godine praznim zgradama, uglavnom nalik na Nosferatuove dvorce. Ako je međutim upravo to cilj, a sve “smrdi” baš na to, bit će jeftinije da s ovakvim željama kolektivno iselimo na španjolsku obalu. Tamo je sve već odavno upravo tako “uređeno”. Španjolci će pak sretni doći ovamo, sigurni da više neće ponoviti grešku kojom su uništili vlastiti obalu. I turizam, dobrim dijelom.

Na sve to, država, ona velika tamo u Zagrebu, ne reagira mnogo, ima ona svojih velikih briga i baš je briga za to što rade male države na terenu. Uzajamno su si ionako fantomske. Reče jednom jedan  službenik jedne od brojnih općina na otoku (otočka, misli se ovog puta na Englesku, historiografija, nazvala bi tu pojavu “trulim mjestima”): “Ovdje vladaju ipak drugačiji zakoni nego u zemlji.” A On je ne tako davno uskliknuo: “Imamo Hrvatsku!”

* Tekst objavljen u časopisu Identitet, br. 180-181

star
Oceni
4.29
Ostali članci iz rubrike Stav
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak