Stav
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (8)

O “Pletisanki“, čuvenom bosanskom arhaizmu

Lažov Bili i Mak Dizdar

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: Enver Dizdar

Tekst Bosanski duh – šta je to? izašao je iz pera štetočine: ako bismo prihvatili ono što Tunjo kaže o Kamenom spavaču, ispalo bi da se radi o banalnom pjesništvu, jer taj akademik upražnjava u nas odomaćeni adet da o poeziji pišu oni koji o njoj znaju koliko i ja o zvijezdi Kanopus. Za čije sam postojanje doznao iz jedne pjesme Josifa Brodskog

Marko Vešović
Photo: Stock

1. Vjerovali ili ne: u knjizi „Tunjo Veliki i u Tunje Mali“ (2009.) morao sam poeziju Maka Dizdara da branim od Muhameda Filipovića koji me proglasio Makovim ubicom.

2. Tunjin sin Nenad u Slobodnoj Bosni je okivao u zvijezde babov esej Bosanski duh – šta je to? Da bih shvatio ovo remek-djelce, morao bih, veli, pročitati pola evropske filozofije. Toliko je dubok tekst u kojem je Tunjo Ivu Andrića proglasio najvećim predstavnikom one literature koja je «Bosnu više dijelila, negoli mnoge vojske koje su preko nje marširale i u njoj krv prolijevale». Evo odlomak iz tog  veličajnog teksta: 

“No prije nego li bih pokušao, na osnovu primjera i izvoda iz Dizdarove poezije, pokazati u čemu je to bosansko, gdje se krije taj bosanski duh u njegovoj poeziji, želio bih ukazati na osobenosti njegovog pjesničkog jezika. Njegov pjesnički jezik nije artificijelan, ma koliko da on vrši neke inovacije, služeći se arhaizmima i drugim nekim inovacijama, čiju bi eventualnu lingvističku vrijednost tek trebalo utvrditi. No ono što je važno za njegov jezik, jeste da taj arhaizam, to obraćanje starom jeziku, ima jednu unutarnju motivaciju i u skladu je sa idejom da se sudbina Bosne iskaže u poeziji. No osim toga, u njegovoj poeziji mnoge naše riječi dolaze do rehabilitacije, i pokazuje se koliko smo mi izgubili, u izražajnom i poetskom fondu naše kulture, odbacujući, ponekad, mnoge riječi, koje imaju značajnu izražajnu i poetsku vrijednost. Npr. riječi, koje na taj način Dizdar rehabilitira, su: visokan, žilište, igrište, ročište, navist, sut, rastepsti, eže, nevidimi, inosušan, izovni, ozvjezdani, glagoljati, traviti, zatok, vilni, gordinje, pletisanak, kajni, končina, nespina, badac, smuditi, itd”.    

Dizdar, dakle, inovacije vrši pomoću inovacija. Kopa pomoću kopanja. “Đeco, šta radi Dizdar?” “Vrši neke inovacije” “Kako ih vrši?”“ “Služeći se arhaizmima i drugim nekim inovacijama”. “Postoje li inovacijine inovacije?” “Ne bi trebalo. Nema logike”. “Kako nema kad je Tunjo profesor logike?” U knjizi Bosna i Hercegovina Tunjo kaže: «Glavni uzroci migracije stanovništva Bosne bili su ratovi, bolesti i migracije». Inovacije koje se vrše pomoću inovacija i migracije koje su uzrok migracija svjedoče da  ovaj genije nije dvaput pročitao šta je nažvrljao. 

Povodom iskaza: “Npr. riječi, koje na taj način Dizdar rehabilitira, su” –  upozoravam Tunju da se ispred enklitika “su” i “je“ ne stavlja zarez: to su riječi bez akcenta koje s prethodnom riječju čine akcenatsku cjelinu, pa je morao, iza zareza, napisati “jesu”. To pravilo ostalo mu je trajno nepoznato: u knjizi Bosna i Hercegovina veli: “Ta spasonosna knjiga, koja donosi duhovno krštenje, je Novi zavjet“. Taj polupismeni mislilac napisao je knjigu Filozofija jezika.

Polupismeni mislilac: Muhamed Tunjo Filipović
Photo: Stock

Rečnik književnih termina veli da arhaizme kao jezička sredstva iz prošlih razdoblja jezičkog razvoja pisci koriste da daju starinski kolorit djelu, ili da ožive atmosferu minule epohe, ili kad se prevode stari pisci, pogotovo Biblija, radi stvaranja dojma dostojanstvenosti i uzvišenosti koje se vezuju za uspomene na daleka vremena. Ispostavilo se da je Rečnik u krivu: ako se Dizdar služio arhaizmima dok je vršio inovacije, to znači da arhaizme do kijametnog dana moram smatrati novotarijama, jer ono što veli Tunjo meni je kao Rejsova fetva vjernicima.                                                                   

Tunjo kuša autoritativnim tonom skriti činjenicu da je šupalj na sto mjesta kad se radi o poeziji i istoriji jezika. Uživao sam u blistavoj proizvoljnosti i božanskoj ispraznosti mnogo čega što je u eseju Bosanski duh – šta je to? kazao o Dizdaru: taj gomila dirljive, čak potresne banalnosti misleći da priopćuje otkrića  i ređa opšta mjesta kakva kažnjavam u pismenim radnjama studenata. I kad ne piše ovijane opštepoznatosti, tjera te da se pitaš: umije li plivati? Toliko voli da se brčka u plićaku. Njegove analize stihova iz Kamenog spavača pokazuju kako umuje insan koja o poeziji zna koliko ja o sazvježđu Rak (a znam samo da postoji), dok je u istoriju našeg jezika upućen ko moja baba Staka u integralni račun. Razmotriću nekoliko riječi koje navodi.

Iz mlađih dana: Mak Dizdar
Photo: Stock

Nije »gordinje» već «gordinja». I samo onaj ko ne zna ništa iz istorije našeg jezika može proglasiti bosanskim ono što je svačije. Kad je Tunjo “sut“ naveo kao bosanski arhaizam, htio sam reći: Muhamed-beže, jabuko miljena, „sut“ nije bosansko već praslovensko, to jest svačije, a sačuvano je u ruskom na kojem tvrdiš da si pročitao 102 knjige radeći tezu o Lenjinu. Ali je kasno davati mu pouke iz jezika. Moje čitalačko iskustvo kaže da stari književnici iz Hrvatske pišu gordinja, a iz Srbije gordina. Koju ćete naći u Sterije, na primjer.   

Ne postoji riječ «izovni», to je valjda štamparska greška. I nije «pletisanak» već «pletisanka», ali smatrajmo i to tiskarskom omaškom, a ne dokazom površnog čitanja Maka Dizdara, mada površnost krasi sve što sam mu čitao: Tunjo je najpovršniji od svih meni znanih genija i, kad zagazite u njegov tekst, voda vam ne dođe ni do članaka. I samo je osoba bez sluha za jezik mogla kovanicu «pletisanka» ubrojiti u arhaizme, jer se s Trebevića vidi da je to indivdualna tvorevina s jakim pečatom modernog ukusa i da njen tvorac ima jezičku maštu prvog reda. I samo stvor kome su nepoznate najbolje pjesme na sh. jeziku može reći da je to leksem iz jezika Bosne, čemu se ne treba čuditi: među arhaizme koji u Dizdarevoj poeziji “dolaze do rehabilitacije” – ove riječi su zrcalo Tunjinog podoficirskog stila – a usput “sudbinu Bosne iskazuju u poeziji”, uvrstio je i pridjev “ozvjezdan”, modernu kovanicu čiji se autor ne zna, ali je često nalazite u poeziji pisanoj prije Dizdara u Srbiji i Hrvatskoj.

Pletisanka» se može proglasiti bosanskom samo ako usvojiš četnički aksiom: »Bosna je srpska kao što je Moskva ruska». Pletisanku je stvorio Laza Kostić: «Neumorna pletisanko, što pletivo pleteš tanko, među javom i med snom“ – tako počinje jedna od najljepših lirskih pjesama na našem jeziku i trebalo bi da je za nju čuo ko god je gimnaziju učio u doba kad smo Tunjo i ja bili đaci. Iz pouzdanih izvora znam da je Tunjo pobjegao s časa kad je tumačena ova pjesma, zato taj sveznalica nema blage čija je «pletisanka» koja je, sama po sebi, mikro-pjesma.

Proglasio je i “glagoljati“ bosanskim arhaizmom, mada sam taj glagol sreo bar kod 20 naših pjesnika 20. vijeka, najviše onih iz Hrvatske. I kad se radila čuvena Nazorova pjesma „Vrelo“ koje „glagolja iz živa kama“ Tunjo je pobjegao sa časa, a da je ovo znao, drug Tito ne bi dao Tunji da mu napravi Izabrana djela i napiše im predgovor.  

Ni «kajan» nije bosanski arhaizam: ima ga u pjesmi Santa Maria della Salute: «Kajan ti ljubim prečiste skute» i u Preradovićevoj poeziji: «Kajna čeka našeg ubojicu». Tunjo zna sve osim bosanski jezik i književnost, zato lupeta o Dizdarevoj poeziji i laže da je rehabilitrao «pletisanku», «ozvjezdan» i «kajan» kao arhaizme čijim smo odbacivanjem toliko «izgubili, u izražajnom i poetskom fondu naše kulture». A kojim je bičem Dizdar «pletisanku» naćerao da «sudbinu Bosne iskaže u poeziji», prepuštam profesoru logike da nam tu tajnu razbistri. 

Tunjo veli da je i glagol “rastepsti“ bosanski arhaizam. I jeste, ali su ga zdipili Šenoa, Kumičić, Begović, Kolar i Ujević i njim se služe ko da im je babovina! Ili «zatraviti», a ne «traviti», kako Tunjo napisa: u njegovu tekstu riječi kao što su izovni, gordinje, pletisanak, traviti dokaz su da je Kamenog spavača čitao s lijevim okom bačenim na Dizdarev tekst, a s desnim bačenim na vlastitu veličinu. Ne «traviti», što znači prekriti, obrasti travom, ili hraniti travom, već «zatraviti»: vještice su kuhale trave i zamađijavale ljude. Tu riječ, u narodnim govorima još živu, srešćeš u desecima knjiga poezije i proze objavljenim prije Kamenog spavača u Crnoj Gori, Srbiji, Hrvatskoj.    

Arhaizam «smuditi» srešćemo u zakoniku bosanskog cara Dušana: «ako ga gospodar njegov gde nađe, da ga osmudi i da mu nos raspori“. I taj leksem još je živ u narodnim govorima na području sh. jezika («On sudi i smudi»), a ima ga koliko voliš u klasičnih i modernih pisaca iz Srbije, Hrvatske i Crne Gore.

«Igrište» je bosanski arhaizam koji pamtim iz djetinjstva: vjerovali smo da se u livadi gdje je trava zamršena skupljaju vile da tancuju i  ta mjesta zvali smo igrištima. A ja sam iz Sandžaka koji je bio dio Bosne, pa je razumljivo što «igrište» njenu sudbinu tako krasno iskazuje. U jednoj Vukovoj pjesmi kaže se: «Ja posadih višnju na igrištu». Konjskom igrištu, dakako. A Vuk je rodom iz stare Hercegovine – dokaz da je «igrište» bosanski arhaizam pogodan da iskaže Bosninu sudbinu. U Maretićevu prevodu Homera govori se o mladićima «koji u igrištu stahu», a čak i Adil Kulenović, zvani Duduk-efendija, zna da je Homer opjevao Troju koja je bila u Gabeli, što znači da i ona iskazuje sudbinu Bosne. Ne Gabela no «igrište».

Glupo, gluplje: Tunjo Filipović
Photo: Stock

Sve su ovo dokazi koliko su Bosanci “izgubili, u izražajnom i poetskom fondu” svoje kulture kad su zaboravili riječ “igrište”. Srbi ni Hrvati ni Crnogorci nisu si dozvolili taj gubitak: sačuvali su “igrište”, pa kome pravo, kome krivo. I rado bih pitao: gdje si, u kojem bosanskom tekstu iz starine, povijesnom, književnom,  bilo kakvom, gdje si, Muhamed-beže, sreo to đavolje “igrište”? Pitao bih ga, no ne smijem, jer ko sam ja da na informativni razgovor zovem marksistu koji o sebi u Vikipediji kaže da je “jedan od najvećih intelektualaca u Južnih Slavena“?

Javljam Tunji da je Dizdar pisao sh. jezikom, čitao žive i mrtve pisce na tom jeziku i, praveći vlastiti idiom, usvajao od njih ono što je odgovaralo njegovu jezičkom sluhu, senzibilitetu i doživljaju svijeta, jer je smatrao da je sve to njegov jezik i, kad je upotrijebio “pletisanku”, “ozvjezdan”, “igrište” i slično, to su postale i bosanske riječi, jer pisci su glavni stvarači jezika, ali je živi upiš kad Tunjo te riječi proglasi bosanskim arhaizmima koji su tu da “sudbinu Bosne iskažu u poeziji”.

Kao tumač Dizdareva jezika, Tunjo liči bečkoj čistačici cipela koja glavnom junaku Nervalove priče Pandora dovikuje: “Zdravo, stari druže“, jer je to jedino što od francuskog pamti iz doba Napoleonove najezde. Ali je zaslužio priznanje: podvig je biti duduk za jezik i poeziju a onoliko samouvjereno brbljati o Dizdarevu jeziku i pjesmama. Mnoga Tunjina ubleha očarava jer je kazana s Olimpa: odlučio je da bude genije, obukao se u to kao u frak, jer život je prijem gdje se reprezentira: nije važno šta si, važno je reprezentirati genija, a Tunjo i njegovi neuki slušaoci i čitaoci vjeruju da to radi veoma uspješno.   

LAŽOV BILI I “KAMENI SPAVAČ“

1. Uvodni ciklus u Dizdarevoj knjizi Kameni spavač sastoji se od pet pjesma pod naslovom Slovo o čovjeku, a pošto se u svakoj od njih istim postupkom raspredaju isti motivi, razrađuju se ista obilježja čovjekove zemaljske egistencije, možemo ih čitati i kao jednu pjesmu u pet odjeljaka.

Evo Prvog slova: „Satvoren u tijelu zatvoren u koži / Sanjaš da se nebo vrati i umnoži //  Zatvoren u mozak zarobljen u srce /U toj tamoj jami vječno sanjaš sunce // Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti / Prostor taj do neba / Kako da premosti?             

Ključ ovih stihova je u igri trpnih glagolskih pridjeva koja se nastavlja u sljedeća četiri «Slova» kao temeljni književni postupak ovog ciklusa/pjesme. Pjesnik kuša da «otkameni» bosanskog krstjanina, da ga vrati u život, da prene kreativne sile u tekstovima koje nam je ostavio («tekst» ovdje ima značenje koje joj daje moderna semiotika: tekst je i reljef sa stećka), stoga su jezičke igre u Kamenom spavaču i u Slovu o čovjeku važno pjesničko oruđe: rasplesanim leksemima prizvano je, ponovo dozvano u postojanje davno osjećanje svijeta i čovjekovog položaja u njemu.

Parovi trpnih pridjeva: »satvoren»-«zatvoren» u prvoj, «zatvoren»-«zarobljen« u drugoj, i «zarobljen»-«zdrobljen» u trećoj strofi, snažno ozvučuju pjesmu, precizno raščlanjuju njen sklop, ali joj daju i jedinstvo, jer svaka sljedeća strofa počinje odjekom iz prethodne, a njino ulančavanje neće svi čitaoci doživjeti na isti način, ali čini se neizbježnom sugestija lanca sazdanog od različitih beočuga neslobode. Jer jedno je biti «zatvoren u koži», što priziva govorni obrt «iz ove se kože nikud ne može», a drugo je biti «zatvoren u mozak», to jest u vlastiti način mišljenja koji je naša samica, pomalo kao u Eliota. I nije isto biti «zarobljen u srce» i biti «zarobljen u meso»: prvo govori o robovanju strastima, rečeno starinski, a drugo o nebeskom koje tamnuje u zemnom, o besmrtnoj duši koja robuje u smrtnom mesu, što i jest bilo temelj vjere bosanskog krstjanina.              

Pali anđeo je «zdrobljen u te kosti» zato što se njegova zemna avantura svodi na šaku kostiju: u suočenju s njima, cjelovitost čovjekovog bića pokazuje se prividnom. To nije sve. Mnogi narodi vjerovali su da duša boravi u kostima, a trag te vjere čuva se u zakletvi na našem jeziku: «Tako mi se ne skamenio duh u kostima». Čovjek je, kao pali anđeo, nastao tako što je Bog, za kaznu, cjelovitu i besmrtnu dušu  razdrobio u smrtne kosti. Smrt otkriva našu «zdrobljenost», bit našeg bića je u toj razbijenosti. 

Parovi trpnih pridjeva, koji su i unutrašnje rime, zatvaraju  se  u prstenove i ne možemo ih ne doživjeti, da promijenim metaforu, kao gvozdene obruče oko čovjekove egzistencije, a na filozofskom planu definišu trpni oblik opstanka. Čovjek nije subjekat postojanja nego se na njemu, kao na objektu, postojanje vrši. Taj čovjek sanja «da se nebo vrati i umnoži». Ovdje pjesnik obrće perspektivu: čovjek bi, kao pali anđeo, trebalo da se vrati nebu, a ne nebo njemu, ali očito iz čovjeka kao trpnog bića na kome se vrši život ne potiče akcija čak ni u snu, zato je nebo brijeg koji ide k Muhamedu, a ne Muhamed k brijegu, da okrenemo staru poslovicu.

S desna na lijevo: Miraš Martinović, Enver Dizdar i Nino Gvozdić u Daorsonu
Photo: Nino Gvozdić

Prve dvije strofe sastoje se od tvrdnji, a u poenti pitanje otvara pjesmu ka beskraju koji daje pravu mjeru ljudskom biću. To nije jedina promjena. U prve dvije strofe ponavlja se drugo lice jednine (»sanjaš») koje se može čitati kao obraćanje čovjeku uopšte i kao pjesnikovo obraćanje sebi. U trećoj strofi javlja se treće lice jednine (»premosti»), čemu je možda kumovao srok: pjesnik je htio izbjeći «nečistu» rimu «kosti»-«premostiš», ali književne konvencije majstoru nisu prepreke koje savladava već pomoćnici da se potpunije izrazi. Jer treće lice jednine znači neočekivanu promjenu stajne tačke, sagledavanje čovjeka iz novog ugla: u prve dvije strofe, pjesnik mu se obraća prisno, gleda ga izbliza, zaviruje mu u mozak, u srce, u meso, u kosti, u snove, a u završnoj strofi taj isti čovjek je, gledan sa odmaka, iz daljine, upitnom rečenicom smješten u kosmos: „Prostor taj do neba / Kako da premosti?“ 

Otvarajući bezmjerje, ovi stihovi ukidaju čovjekovo ropstvo, precrtavaju sve oblike njegove neslobode. Pada nam na pamet Sterijin stih: “S pedi života mjerom težnjom do sebe veći“. Čovjekova čežnja «da premosti» «prostor taj do neba» kako bi se vratio kući znači posezanje za nemogućim. U lancima si, a stremiš u nedosežni beskraj. I u tome je bit čovjekova. Nešto kao u pjesmi Modra rijeka: «valja nama preko rijeke». Preko rijeke koja «sto godina široka je / tisuć ljeta duboka jest», uz to teče «iza uma, iza Boga», a ipak je moramo preći, nema nam druge. Dizdarevo pitanje kazuje jednu nemogućnost (kako da premosti? nikako!) i opire se toj nemogućnosti, odbija da na nju pristane: treće lice, kojim je kazano to opiranje i nepristajanje, puti ka pjesnikovoj zagledanosti preko čovjekove glave, preko njegovih stvarnih mogućnosti, njegovoga ropstva, u beskraj.

2. Evo i Trećeg slova: “Zatvoren u meso, zarobljen u kosti / Pa će tvoje kosti tvoje meso bosti // Otrgnut od neba žudiš hljeba vina / Kamena i dima samo ima svima //Od te ruke dvije jedna tvoja nije / Jedna drugu ko da / Hoće da pobije“.         

Photo: Stock

U napomeni uz sintagmu »otrgnut od neba» Dizdar kaže: «Čovjek bačen s neba na zemlju; čovjek kao pali anđeo, zarobljen u ljudskom tijelu ('inclusi in corpore') u stalnoj težnji da se oslobodi nametnutih okova što su uslovljeni tijelom», a zatim u zagradi navodi knjige J. Ivanova, A. Solovjova, S. Pètrementa i D. Kniewalda koje treba «vidjeti i konsultirati». Ta bilješka je važna za razumijevanje Slova o čovjeku, jer ovaj ciklus/pjesma ispisan/a je, kao palimpsest, preko vjerskog učenja bosanskih krstjana bez kojeg se bit Dizdareve vizije ne može shvatiti kako valja. Slovo o čovjeku stavljeno je na početak Kamenog spavača, što kazuje razne stvari, a ponajpije da je bit knjige u susretu, u dijalogu moderne i srednjevjekovne svijesti.  

Hljeb i vino ne govore samo o zemaljskoj gladi i žeđi: radi se o biću «otrgnutom od neba» koje preko hljeba i vina uspostavlja vezu s tim nebom. Ali mjesto hljeba, ima samo kamena, a mjesto vina samo dima. Taj kamen, pomalo i hercegovački (možda i kamen pod koji se liježe, zato ga «ima svima»), jalovo je tle koje ne daje hljeb, a funkcioniše u paru sa dimom, jer čovjek je dim, sve je njegovo dim, sve je na zemlji dim, što je neutješna vizija svijeta: svud  kamen, trajno jalov, i dim, još «trajnije» prolazan.

Završni distih temelji se na biblijskoj: «Nek tvoja desna ne zna šta čini lijeva». U Dizdara su lijeva i desna zakrvljene, čak jedna od njih nije čovjekova, ne zna se koja, što unosi misterij u čovjeka: obje konkurišu za titulu tuđe ruke. Zanimljiv je i glagol «pobije»: ruka ruku može ubiti, a ne pobiti. Pjesnik krši jednu jezičku zabranu na kombinovanje, s brojem «jedna» spreže glagol «pobiti» koji ide uz množinu, što stvara nov preliv smisla i sukob prenosi na višu ravan. Prilagođavajući se kontekstu, riječ «pobije» pomjerila je značenje: sukob postaje i duhovni, gotovo filozofski duel u kojem protivnici jedan drugog pobijaju.    

3. U eseju Bosanski duh – šta je to? Tunjo ovako počinje analizu Kamenog spavača: «U prvom odjeljku ove zbirke nalazimo stihove pod općim nazivom 'Slovo o čovjeku', koji su u cjelini intonirani kao jedna primitivna paganska antropologija». Aferim, Tunjo, živila ti kubura! Šta se desilo s 'palim anđelom' u koga je vjerovao bosanski krstjanin? Pojela ga mačka. Dizdarev čovjek nije anđeo «zarobljen u ljudskom tijelu» i «u stalnoj težnji da se oslobodi nametnutih okova» već paganin koji iznosi na pokaz «primitivnu antropologiju», s čime se slažem, jer to veli genije, osrednji ali genije, i sve što veli za mene je jače no 10 božjih zapovijesti, mada i ovu tvrdnju krasi “nehajan odnos prema činjenicama“, što rekao Krleža, Tunjin mentor i zaštitnik koji je posinku Enesu Čengiću na samrti rekao: “Čuvaj Tunju!“       

Jedinstveni jezik: Mak Dizdar
Photo: www.6yka.com

Tunjin sin Nenad kaže da bih morao pročitati pola evropske filozofije da shvatim ovo Tunjino remek-djelce. Umjesto da pod starost studiram filoziju, lakše mi je složiti se da je u Slovu o čovjeku Tunjo kao soma kapitalca upecao «primitivnu pagansku antropologiju», jer Nenadov babo je čuveni prodavač ubleha, a ova spada u žešće. Otkrivač «primitivne paganske antropologije» u pjesmi koja se ne može razumjeti bez učenja srednjevjekovnog bosanskog krstjanina budi podozrenje da knjigu Kameni spavač nije čitao do kraja, gdje je u objašnjenjima uz pjesme morao naći maločas citiranu pjesnikovu napomenu koja utjeruje u laž tumačenje visokoslavnog Tunje.    

Visokoisti zatim navodi Treće slovo pa kaže: «Ograničenost ljudskog, pokazana je ovdje u jednoj neobičnoj dojmljivoj, čulnoj neposrednosti, u jednom doživljaju natopljenom neposrednom, običnom, ali upečatljivom spoznajom čovjeka koji i samog sebe vidi kao jedno unutarnje protivrječje, pa se to protivrječje, kao ljudska bit, iskazuje i kao stalna ljudska bit, iskazuje i kao stalna ljudska međusobna, ali u svakom čovjeku prisutna, borba i suprotnost, kada se dvije ruke medu sobom biju i 'hoće da pobiju', kada meso bodu kosti. Vrijednost ove poezije se sastoji u univerzalnosti njenih spoznaja i ujedno u jednoj neposrednosti i neposrednoj motivaciji njenih poetskih slika i metafora, u načinu prezentacije tih ideja, koji je koliko jednostavan toliko i univerzalno razumljiv. U njoj se osjeća obični narodni duh i iskustvo muke života i opasnosti egzistencije, koje se kriju u samom čovjeku kao i u drugom».

Ne moraš pročitati pola evropske filozofije da bi zaključio: ovaj rafal opštih mjesta i plitkih umovanja šenlučenje je jednog neznalice koje nema veze s pjesmom Slovo o čovjeku. Gotovo sve što je Tunjo kazao o Kamenom spavaču dokaz je da beg o Dizdarevim stihovima nema šta reći, jer je gluh za poeziju, te nije čudo što, s licem ozbiljnim kao djelovodni protokol, kao iz rukava sipa trivijalne zaključke i visokoumna praznoslovlja.

Iscrpna analiza: Marko Vešović
Photo: Stock

Banalnosti njegovih meditiranja dorasla je jedino njina promašenost. Na primjer. Tunjo govori o «neposrednoj motivaciji» «poetskih slika i metafora» u pjesmi gdje je motivacija, vidi se sa Trebevića, posredna, izvanjska, kao u gotovo svim pjesama iz Kamenog spavača, a Slovo o čovjeku nećete razumjeti bez pozivanja na jeres bosanskog krstjanina i Bibliju kojim su Dizdareve «poetske slike i metafore» motivisane. No možda se Tunjo iz 1967. kao komunista za koga je religija bila «opijum naroda» osjećao dužnim da bude slijep za krstjanina i gluh za bapske priče o palim anđelima? Ili je, uplašen tim prekaljenim članom CK, Makov krstjanin postao od makova zrna manji, pa ga analitičar nije registrirao?

Kako god bilo, pjesnička slika ili metafora je “neposredno motvisana” jedino ako se može razumjeti bez pozivanja na bilo šta izvan pjesme, što pisac ovog eseja nije znao, ali mogao je da se raspita. Kod mene. Oholost ga je spriječila da se raspita. Taj sveznalica je oholiji nego što vo ima kila, ali ovo je oholost novajlije. Ne smijem kazati da je pisac “poznatog eseja“ neznalica – ko sam ja da enciklopediju na dvije noge hvatam u neznanju? – pa ću reći da je taj tumač Dizdareve poezije bio novajlija koji je zabasao u oblast gdje mu je bilo sve nepoznato, a oholost mu nije dala da se raspituje, i eto belaja.

Ali taj «novajlija koji iz oholosti nikog ništa ne pita», kako veli Stendal, u svom eseju nije kazao previše budaleština, mada nije mala glupost tvrdnja da su pjesničke slike i metafore «neposredno motivisane» u knjizi gdje se Dizdar svaki čas poziva na stare bosanske tekstove čiju je antologiju napravio i o kojoj Midhat Begić veli da je treba čitati skupa sa Kamenim spavačem, jer to omogućuje da se u našem duhu uspostavi dvostruka vizija bosanske prošlosti. Bez te antologije Kameni spavač se ne može razumjeti kako valja i, stoga, kad u bilješci uz Slovo o čovjeku navodi knjige koje treba «vidjeti i konsultirati», pjesnik upućuje na temeljni književni postupak: te pjesme se čitaju prvenstveno kao moderni poetski komentari tekstova iz tradicije, ali Tunjo je zažmurio pred tim postupkom kako bi u Dizdarevoj poeziji mogao ganjati narodnog duha, a komunisti i jesu bili čuveni lovci na vještice, na tom polju su zabilježili najkrupnije rezultate, i nije čudo što je u Slovu o čovjeku Tunjo bosanskog duha ulovio in flagranti.

Duh koji Tunjo zove bosanskim nadnacionalan je i nadreligijski, pa je iz Slova o čovjeku šutnuo krstjanina kako bi mogao reći da se tu  «osjeća obični narodni duh i iskustvo muke života i opasnosti egzistencije, koje se kriju u samom čovjeku kao i u drugom». Tunjo bez ustručavanja siluje pjesmu, ali za njeno dobro: treba pjesnika promaći u izrazitelja “narodnog duha” i “primitivnih paganskih antropologija“, zato su Dizdarevi stihovi, pod Tunjinim bičem, pristali da znače što ni u ludilu ne mogu značiti, mada mu je za pohvalu kuharsko umijeće: tezom da je Dizdareva poezija izraz narodnog duha Tunjo je Slovo o čovjeku istukao kao šniclu i krstjanin je toliko omekšao da nije pisnuo kad ga je ćušnuo u rernu paganske antropologije.     

Tekst Bosanski duh – šta je to? izašao je iz pera štetočine: ako bismo prihvatili ono što Tunjo kaže o Kamenom spavaču, ispalo bi da se radi o banalnom pjesništvu, jer taj akademik upražnjava u nas odomaćeni adet da o poeziji pišu oni koji o njoj znaju koliko i ja o zvijezdi Kanopus. Za čije sam postojanje doznao iz jedne pjesme Josifa Brodskog.

star
Oceni
3.73
Ostali članci iz rubrike Stav
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak