Stav
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (895)

Sa lica mesta: Otkrivanje španjolske tajne

Otvorena vrata za fašizam

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: Robert Cappa

Francova težnja za vlasti razlikovala se od one Hitlera i Mussolinija, u smislu da je bila vojni puč, usporediv s stranom invazijom, i zbog toga nije imao mnogo masovne podrške, iako ju je od tada nastojao zadobiti. Njegovi glavni pobornici, osim određenih dijelova krupnog biznisa, bili su zemljoposjedička aristokracija i golema, parazitska katolička crkva. Takav prevrat protiv sebe je naravno pokrenuo različite sile koje se inače ne slažu ni po jednom pitanju. Seljaci i radnici preziru feudalizam i klerikarizam; no ista je stvar i s liberalnom buržoazijom, koja se doduše toliko ne protivi modernijim verzijama fašizma, bar u trenutku u kojem se ne zovu fašizam. Liberalni buržuj je istinski liberalan do točke u kojoj njegov vlastiti interes nestaje. On se zalaže za napredak iz fraze ‘la carrière ouverte aux talents’. Tako se naravno ne može razvijati u feudalnom društvu gdje su radnici i seljaci toliko siromašni da bi kupovali robe, industrija opterećana golemim porezima koje plaća biskupima, a svaki je profitabilan posao unaprijed osiguran za prijatelje vojvodinog nezakonitog sina

Photo: whyevolutionistrue

Španjolski rat vjerojatno je stvorio najveću nakupinu laži još od vremena Velikog rata 1914-18, no ja iskreno dvojim, bez obzira na sve žrtvovane časne sestre, silovane i razapete pred očima reportera Daily Maila, o tome jesu li profašističke novine nanijele najviše štete. Upravo su ljevičarski listovi, News Chronicle i Daily Worker, ti koji su svojim daleko suptilnijim metodama iskrivljivanja istine britanskoj javnosti uskratili mogućnost da uvidi stvarnu prirodu borbe.

Činjenica da su te novine tako pažljivo prikrile kako se španjolska vlada (uključujući i poluautonomnu katalonsku vladu) revolucije plaši daleko više negoli fašisti. Sada je gotovo sigurno da će rat završiti nekom vrstom kompromisa, a imamo razloga dvojiti o tome koliko to vlada, koja je pustila da Bilibao padne bez ispaljenog metka, zapravo želi biti pobjednička; no sigurno nemamo dvojbe o njenoj temeljitosti prilikom razbijanja svojih vlastitih revolucionara. Već je neko vrijeme živa vladavina terora; nasilno zabranjivanje političkih stranaka, zagušljiva cenzura tiska, neprestana špijunaža i zatvaranja bez suđenja u uzlaznoj su putanji.

Kada sam napustio Barcelonu u kasnom Lipnju zatvori su bili prepuni, i uistinu, regularni zatvori odavno su prenapučeni i zatvorenici su zatvarani u praznim trgovinama kao u bilo kojem drugom privremenom skladištu koje se moglo za njih naći. No, važno je primjetiti kako ljudi u zatvorima nisu fašisti već revolucionari; oni u zatvorima nisu zbog toga što skreću previše u desno, već zbog toga što naginju previše uljevo.

A ljudi odgovorni za njihovo stavljanje iza rešetaka su ti omraženi revolucionari od čijeg nam se imena ledi krv u žilama – Komunisti. Za to vrijeme rat protiv Franca se nastavlja, no osim onih jadnika u rovovima na prvoj crti, nitko u španjolskoj vladi ne vidi taj rat kao pravi.

Prava borba vodi se između revolucije i kontrarevolucije, između radnika koji koji se trude zadržati ono što su još 1936. osvojili, i liberalno-komunističkog bloka koji im to uspješno oduzima. Velika je nesreća što je tako malo ljudi u Engelskoj uspjelo dokučiti kako je komunizam postao kontrarevolucionarna sila, komunisti su svugdje u savezu s buržoaskim reformistima i cijelu svoju moćnu mašineriju koriste kako bi razbili ili diskreditirali svaku partiju koja pokaže bilo kakav znak revolucionarnih težnji. Kako je samo groteksan prizor u kojem desničarski intelektualci komuniste napadaju kao uvrnute ‘crvene’, dok se istovremeno s njima nalaze u potpunom dogovoru. Gospodin Wyndham Lewis bi, na primjer, morao voljeti komuniste, barem privremeno.

U Španjolskoj, komunističko-liberalni savez u potpunosti je pobjednički. Od svega što su španjolski radnici zadobili 1936. ništa nije preostalo, osim nekoliko kolektivnih farmi i određena količina zemlje zauzeta od strane seljaka prošle godine, a i seljaci će kasnije vjerojatno biti žrtvovani, kada više ne bude postojala potreba za njihovim smirivanjem. Onaj tko želi vidjeti kako je trenutna situacija nastala mora se osvrnuti na samo porijeklo građanskog rata.

Francova težnja za vlasti razlikovala se od one Hitlera i Mussolinija, u smislu da je bila vojni puč, usporediv s stranom invazijom, i zbog toga nije imao mnogo masovne podrške, iako ju je od tada nastojao zadobiti. Njegovi glavni pobornici, osim određenih dijelova krupnog biznisa, bili su zemljoposjedička aristokracija i golema, parazitska katolička crkva. Takav prevrat protiv sebe je naravno pokrenuo različite sile koje se inače ne slažu ni po jednom pitanju.

Seljaci i radnici preziru feudalizam i klerikarizam; no ista je stvar i s liberalnom buržoazijom, koja se doduše toliko ne protivi modernijim verzijama fašizma, bar u trenutku u kojem se ne zovu fašizam. Liberalni buržuj je istinski liberalan do točke u kojoj njegov vlastiti interes nestaje. On se zalaže za napredak iz fraze ‘la carrière ouverte aux talents’. Tako se naravno ne može razvijati u feudalnom društvu gdje su radnici i seljaci toliko siromašni da bi kupovali robe, industrija opterećana golemim porezima koje plaća biskupima, a svaki je profitabilan posao unaprijed osiguran za prijatelje vojvodinog nezakonitog sina.

Stoga, u trenutku takve očite reakcije kao što je Francova, na trenutak se nađete u situaciji u kojoj se radnici i buržoazija, u stvari smrtni neprijatelji, bore rame uz rame. Takav neugodni savez poznat je kao Popularni Front (ili u komunističkom tisku, gdje mu je dan lažan demokratski oblik, Narodni front). To je kombinacija s toliko vitalnosti, i s isto prava na postojanje, kao svinja s dvije glave ili neka druga Barnumova i Baileyeva grozota. U svakoj većoj nevolji kontradikcije ugrađene u Popularni front moraju izaći na vidjelo. Jer, čak kada se radnik i buržuj oboje bore protiv fašizma, oni se ne bore za istu stvar, buržuj se bori za buržoasku demokraciju, tj kapitalizam, dok se radnik, ukoliko razumije situaciju, bori za socijalizam.

Photo: Mexican Suitcase

U ranim danima revolucije španjolski radnici situaciju su razumjeli vrlo dobro. U područjima gdje su porazili fašizam nisu se zadovoljili izbacivanjem pobunjeničkih trupa iz gradova, oni su također iskoristili priliku i zauzeli zemlju i tvornice, te obrazovali grube osnove radničke vladavine preko lokalnih komiteta, radničkih milicija itd. Kakogod bilo napravili su grešku (možda zbog toga što su većina aktivnih revolucionara bili anarhisti s nepovjerenjem prema svakoj politici), ostavljajući republikanskoj vladi nominalnu kontrolu.

A unatoč raznim promjenama u osoblju svaka naknadna vlada imala je otprilike isti buržoasko-reformistički karakter. Na početku se činilo kako to nije ni bitno, jer je vlada, naročito u Kataloniji, ionako bila bespomoćna i buržoazija se morala smiriti ili čak (a to se i dalje događalo u Prosincu) ‘preobući’ u radnike. Kasnije, kako je moć sve više izmicala iz ruku anarhista u ruke komunista i desnih socijalista, vlada se mogla potvrditi, buržoazija izaći iz skrovišta i obnoviti staru podjelu društva na bogate i siromašne. Od tada svaki pokret, osim nekih diktiranih od strane vojne nužnosti, kretao se u smjeru poništavanja prvih mjeseci revolucije. Od mnogih prikaza koje bih mogao navesti, navest ću samo jedan, slamanje starih radničkih milicija, koje su bile organizirane na demokratskom principu, s oficirima i vojnicima koji imaju ista primanja, među kojima ne postoji nejednakost, te ga zamjenili ‘Narodnom Armijom’, oblikovanom kao što je to slučaj s običnim buržoaskim armijama, s privilegiranim časnicima, velikim razlikama u plaćanju itd. Nepotrebno je reći, kako je to obrazloženo kao vojna nužnost, i gotovo sigurno je uistinu doprinijelo vojnoj efikasnosti, bar za kratki period.

No, nedvojbeno je kako je smisao bio taj da se udari na jednakost. U svakom odjeljenju uslijedila je ista politika s rezultatom da je samo jednu godinu nakon početka rata i revolucije ponovno uspostavljana normalna buržoaska država, s dodatnom vladavinom terora kako bi se mogao očivati status quo. Taj proces vjerojatno ne bi otišao tako daleko da se borba mogla voditi bez stranih uplitanja. No vojna slabost vlade takvo što je učinila nemogućim.

Photo: Mexican Suitcase

Vlada se morala okrenuti Rusiji za pomoć, i iako je istina kako je količina oružja koje je Rusija ustupila uvelike preuveličano (u moja prva tri mjeseca u Španjolskoj vidio sam samo jedno rusko oružje, usamljeni mitraljez) sama činjenica o njegovom dolasku dovela je komuniste na vlast. Ruski avioni i mitraljezi, kao i dobre vojne kvalitete internacionalnih brigada (ne nužno komunističke već pod komunističkom kontrolom), neizmjerno su podigli ugled komunista. No, što je još važnije, budući da su Rusija i Meksiko bile jedine države koje su otvoreno dostavljale oružje, Rusi nisu samo dobijali novac za oružje već su mogli diktirati uvjete.

A njihovi su uvjeti, do kraja zaoštreno, glasili: “Uništite revoluciju ili nećete dobiti više oružja.” Razlog takvog ruskog stava obično se vidi u pretpostavci kako bi rusko pomaganje revoluciji ugrozilo opstanak francusko-sovjetskog pakta (kojem se trebala pridružiti i Velika Britanija); također se možda radi o tome kako bi bauk istinske revolucije u Španjolskoj podigao neželjene odjeke u Rusiji. Komunisti naravno pobijaju kako je bilo kakav direktan pritisak izvršen od strane ruske vlade. No to, ukoliko bi i bilo točno, ne bi bilo previše bitno, jer komunistike partije svih zemalja u stvari samo provode rusku politiku, a Španjolska KP, s desnim socijalistima pod svojom kontrolom, i s komunističkim tiskom cijelog svijeta, iskoristili su svoj golemi i neprestano povećavajući utjecaj za kontrarevolucionarne ciljeve.

Photo: Mexican Suitcase

U prvoj polovici ovog članka naglasio sam kako je prava borba u Španjolskoj, za njenu vladu, borba između revolucije i kontrarevolucije, da je vlada, iako uznemirana borbom protiv Franca, još više uznemirena pitanjem kako poništiti revolucionarne promjene koje su se poklopile s početkom rata. Svaki komunist odbacit će tu sugestiju kao pogrešnu i nepoštenu. On će reći kako je obična besmislica govoriti kako španjolska vlada razbija revoluciju, jer se revolucija nikada nije ni dogodila, te da je naš posao poraziti Franca i obraniti demokraciju. A upravo je u tom smislu najvažnije vidjeti kako komunisička anti-revolucionarna propaganda djeluje. Pogrešno je misliti kako takvo što nema svoju važnosti u Engleskoj, gdje je komunistička partija mala i potpuno slaba. Dotičnu važnost moći ćemo vidjeti vrlo brzo ukoliko Engleska uđe u savez sa SSSR-om, ili možda još ranije, jer utjecaj Komunističke partije sigurno će rasti – on već raste, kako kapitalistička klasa sve više i više shvaća kako komunisti igraju njihovu igru. Široko govoreći, komunistička propaganda ovisi o zastrašivanju ljudi strahotama fašizma (koje uistinu i jesu strašni). Također se sastoji u pretvaranju – ne toliko na riječima koliko na djelu – da fašizam nema ništa slično s kapitalizmom.

Fašizam je tako neka vrsta neobjašnjive izopačenosti, kao aberacija, ‘masovni sadizam’, nešto bi se dogodilo kada bi odjednom raspustili razne manijake. Trenutni fašizam takva je stvar, i protiv njega se može mobilizirati javno mišljenje, a da se ne izazove revolucionarni pokret. Fašizamu se može suprostaviti buržoaska demokracija, dakle kapitalizam. No u isto vrijeme moramo se riješiti tih problematičnih osoba koje pokazuju kako su fašizam i buržoaska demokracija dvije strane istog novčića. To najprije pokušavate tako da dotičnu osobu nazovete nepraktičnim vizionarom. Kažete mu kako komplicira stanje, kako cijepa antifaštističke snage, kako se ne radi o trenutku za revolucionarno stvaranje fraza, da se trenutno moramo boriti protiv fašizma bez posebnog naglašavanjaza za što se borimo. Kasnije, ukoliko i dalje bude odbijao zašutjeti, ton se promijeni i ‘remetilački faktor’ nazove se izdajicom. Ili točnije, nazove se trockistom.

Photo: Mexican Suitcase

No što li uopće znači biti trockist? Zbog te strašne riječi u ovom trenutku u Španjolskoj možete biti bačeni u zatvor gdje ćete biti držani do beskonačnosti, bez suđenja, nakon samo jedne glasine da ste trockist – na najboljem je putu da tako bude žigosana i u Engleskoj. Riječ ‘trockist’ (ili ‘trocki-fašist’) generalno se koristi pri označavanju prerušenog fašista koji se predstavlja kao ultrarevolucionar kako bi rascijepao ljevičarske snage. No, ona svoju specifičnu moć vuče iz toga što zapravo znači tri odvojene stvari. Ona predstavlja onoga koji, kao Trocki, teži svjetskoj revoluciji, ili člana postojeće organizacije s Trockim na čelu (inače jedino legitimno korištenje te riječi), ili prerušenog fašista kojeg smo već spomenuli. Jedno od značenja može biti spojeno s drugim po volji. Značenje Br.1 može i ne može sadržavati značenje Br.2, a značenje Br.2 gotovo neizbježno je spojeno s značenjem Br.3. Znači: “Može se čuti kako XY govori u korist svjetske revolucije, dakle, on je trockist, a sukladno s tim i fašist.” U Španjolskoj, a do neke razine čak i u Engleskoj, svi koji se zalažu za revolucionarni socijalizam (dakle ono za što se i sama Komunistička partija zalagala do prije nekoliko godina) nalazi se pod optužbom da je trockist kojeg plaćaju, naravno, Franco i Hitler.

Dotična optužba je vrlo suptilna, jer u svakom slučaju može biti istinita. Fašistički špijun vjerojatno bi se prerušio u revolucionara. U Španjolskoj se za sve čija su mišljenja više levo od onih Komunističke partije prije ili kasnije otkrije da su trockisti ili bar izdajnici. Na početku rata P.O.U.M., opozicija Komunističkoj partiji koja grubo govoreći odgovara engleskom I.L.P-u, bio je prihvaćena partija i davao je ministra u katalonskoj vladi, kasnije je izbačen iz vlade. Nakon toga je proglašen trockističkim, potom potisnut i svaki je njegov član, kojeg se policija uspjela dočepati, bačen u zatvor. Do prije nekoliko mjeseci za anarho-sindikaliste su držali kako ‘rade lojalno’ s komunistima. Tada su izbačeni iz vlade, pa je obznanjeno da ne rade lojalno, sada su u procesu u kojem postaju izdajice.

Nakon toga će doći red na ljevičarske socijaliste. Cavallero, lijevi-socijalistički bivši premijer, do Svibnja 1937. idol komunističkih tiskovina, već je bačen u mrak, i to kao trockist i ‘neprijatelj naroda’. I tako se igra dalje nastavlja. Po toj logici na kraju će ostati samo režim u kojem će svaka opozicijska partija ili novine biti zabranjene, i svaki pojedinac, iole važni pojedinac koji se ne slaže, biti bačen u zatvor. Naravno, taj režim će biti fašizam. No to neće biti isti fašizam koji bi nametnuo Franco, ali će biti fašizam. No, naravno, pod rukovodstvom komunista i liberala on će se zvati nekako drugačije. Može li se za to vrijeme izvojevati pobjeda u ratu? Komunisti su djelovali protiv revolucionarnog kaosa i stoga, neovisno o ruskoj pomoći, težili su povećanju veće vojne učinkovitosti.

Ako su anarhisti vladu spasili od Kolovoza do Listopada, komunisti su je spasili od Listopada nadalje. No, u organizaciji obrane oni su uspjeli ubiti entuzijazam (unutar Španjolske, ne izvan). Oni su vojsku do kraja militarizirali, ali su je istovremeno učinili nužnom. Važno je primjetiti kako je od Siječnja ove godine dobrovoljno regrutiranje praktički nestalo. Revolucionarna vojska katkad može pobijediti entuzijazmom, no regruterska vojska mora pobijediti s oružjem, i malo je vjerojatno kako će vlada ikad biti nadmoćna u oružju ukoliko Francuska ne intervenira ili ukoliko Njemačka i Italija ne odluče ostaviti španjolske kolonije i ostaviti Franca na cjedilu. Uglavnom, čini se kako je bezizlaznost najizglednija opcija.

No, želi li vlada uopće pobijediti? Jedino je sigurno da ne želi izgubiti. No s druge strane, potpuna pobjeda s Francom u bijegu i Njemcima i Talijanima odbačenim u more stvorila bi joj drugačije probleme, od kojih su neki preočiti da bi ih spominjao. Za to nema pravog dokaza i suditi možemo jedino po događajima, no osobno sumnjam da vlada igra na kompromis koji bi ratnu situaciju suštinski ostavio na životu. Sva proročanstva su kriva tako da će i ovo sigurno biti krivo, no ja ću se okušati i reći kako rat može i završiti uskoro ili se pak može odužiti još godinama, ali španjolska će iz njega izaći podijeljena, ili stvarnim granicama ili u ekonomskim zonama. Takav kompromis se naravno može vidjeti kao pobjeda jedne, druge, kao i obiju strana. Sve što sam rekao u ovom članku čini se samorazumljivo u Španjolskoj, ili čak u Francuskoj.

Photo: img101.imageshack.us

No u Engleskoj, unatoč tome što se interes za španjolski rat povećava, samo je nekoliko ljudi koji su ikad čuli za golemu borbu koja se vodi u ‘savezničkim’ redovima. To, naravno, nije slučajnost. Sigurno je da postoji namjerna zavjera kojoj je cilj spriječiti razumijevanje španjolske situacije. Ljudi koji stvari bolje razumiju naučili su kako bi govorenje istine o španjolskoj bilo iskorišteno kao fašistička propaganda.

Lako je vidjeti kamo takav kukavičluk vodi. Da je britanskoj javnosti dat istinit uvid u španjolski rat ona je mogla dobiti mogućnost da nauči što je fašizam i kako ga se može poraziti. No kako je fašizam u verziji News Chroniclea samo vrsta sucidalne manije, takav je uvid britanska javnost teško mogla dobiti. I tako se nalazimo jedan korak bliže velikom ratu ‘protiv fašizma’ koji će fašizmu, njegovoj britanskoj verziji, dozvoliti da se ubaci iza naših leđa.

New English Weekly, 29. Jul 1937.

*Tekst prenosimo sa Kontra-punkta, preveo Pero Jerkić

star
Oceni
4.62
Ostali članci iz rubrike Stav
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak