Stav
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (58)

U tužnoj, namrgođenoj i ogorčenoj zemlji

U ime mržnje

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: blogspot.com

Ono što jest važno je činjenica da živimo u društvu u kojemu je uopće moguće da se, pored svih problema egzistencijalne naravi u kojima nam se država kupa, mase radije mobiliziraju u mržnji nego u solidarnosti. To doduše i nije neka novost, tako su nas navikli od početka, samo je prebrojavanje krvnih zrnaca, tako popularno devedesetih, zamijenila silna zainteresiranost masa za endokrinologiju, pa se na vagu ovaj put stavlja balans tuđih spolnih hormona s posebnom pažnjom na njihova izlučivanja

Photo: www.voxfeminae.net

"Jeste li za to da se u Ustav RH unese odredba po kojoj je brak životna zajednica muškarca i žene?", referendumsko je pitanje što ga volonteri inicijative "U ime obitelji" već dvanaest dana glasno kliču sa svojih štandova strateški pozicioniranih na javnim mjestima. Burna javna polemika koja se stvorila nakon starta ove inicijative oštro je podijelila javnost i građane.

Za početak, valja se podsjetiti na kronologiju takozvanog "događanja pastve", kojem smo svjedoci posljednjih mjeseci. Sve je počelo s uvođenjem zdravstvenog odgoja bez javne rasprave, što, ruku na srce, i nije neki presedan u ovoj zemlji. Uvodio se i vjeronauk u obavezne obrazovne institucije bez da se ikoga išta pitalo, pa se ministar Jovanović vjerojatno poveo tim rezonom uvevši zdravstveni odgoj. Da je imao ikakvu predodžbu što će sve taj proceduralni propust izazvati i zakotrljati, da je slutio ili čak predvidio da će crkva iskoristiti taj propust za petljanje u sekularne poslove, vjerojatno to ne bi učinio, no jest, i ludilo je otpočelo.

Revoltirana udruga GROZD, koja sebe u podnaslovu naziva "glasom roditelja za djecu" pokušala je stati na kraj zdravstvenom odgoju organiziravši akciju bizarnog imena "Ovo nije moj medo", čiju su fašistoidnu potku organizatori pokušavali zakamuflirati akcijom prikupljanja igračaka za nezbrinutu djecu. Na mirnom kontra-protestu ljubljenja ispred zagrebačke katedrale u organizaciji LGBT udruga, okupio se zimus i nemali broj raspomamljenih homofoba koje je samo policijski kordon sprječavao da ne započnu krvoproliće.

Zatim je krenula hajka na plakat Gavelline predstave "Fine mrtve djevojke", kojoj je na kraj stao nitko drugi nego Milan Bandić, presudivši "stručno" da se radi o nepoćudnosti koju hitno treba ukloniti od očiju smjerne javnosti, nesvikle na takve bestijalnosti. Tu se na stražnje noge digla sveukupna kulturna javnost, jer se radilo o slučaju cenzure koja je u ovoj zemlji protuustavna, ili bi to barem trebala biti, no odjeci apela kulturnjaka nadglasani su agresivnom kontraofenzivom već spomenutih udruga građana koje su, s ciljem regrutiranja svekolikog pučanstva u borbi protiv homoseksualne pošasti, angažirale homofobnu američku bakicu Judith Reisman, koja je u maniri rokenrol zvijezde održala turneju predavanja diljem Hrvatske, između ostalog i u Hrvatskom saboru i nekim visokoobrazovnim ustanovama.

Pseudonaučnica: Judith Reisman
Photo: vecernji.hr

Strasti su se nakon njezinog gostovanja nakratko prividno smirile, ne bi li sve skupa ponovo eskaliralo prije nekoliko tjedana kada su iste udruge osnovale inicijativu "U ime obitelji" i započeli prikupljanje potpisa za referendum, čime bi se čitavoj, već ionako marginaliziranoj skupini, oduzela prava na građanski brak i time ujedno i sve imovinsko-pravne beneficije koje se ovom institucijom posljedično ostvaruju – brak koji je, po uvjerenju ove građanske inicijative, prirodna zajednica isključivo muškarca i žene.

U pokušaju da prikupe dovoljan broj glasova za raspisivanje referenduma agresivni volonteri nisu prezali ni od protuzakonite zvonjave na vrata kućanstava, a ovoj izrazito šovinističkoj akciji u pomoć su pritekle i mnoge osobe iz javnog života, legitimirajući tako jednu, u samoj svojoj srži neustavnu akciju i vlastitom potporom.

Inicijativa je tako navodno uspjela prikupiti potreban broj potpisa za raspisivanje referenduma, što je koincidiralo s odlukom Ustavnog suda o privremenom obustavljanju provođenja zdravstvenog odgoja iz škola dok se ne riješe svi proceduralni propusti koji su prije njegova uvođenja počinjeni. No, kako se u ovoj zemlji stvari mijenjaju iz minute u minutu, nakon prvotnih likovanja idejnih vođa ove inicijative, ipak je zaključeno kako im za raspisivanje referenduma nedostaje još čak 71 tisuća potpisa, što je pokazatelj neinformiranosti aktera političkog procesa, medijske površnosti i općenito kolektivne navade brzopletog reagiranja u neprekidno produciranoj atmosferi polarizacije i društvene napetosti.

Svakom protivniku ove inicijative sigurno je prirodna prva reakcija na ovu vijest bila likovanje, ali nema mjesta likovanju u ovom slučaju. Jer naposljetku, nevažno je da li je prikupljen dovoljan broj potpisa za raspisivanje referenduma ili nije; država gotovo sigurno neće raspisati referendum čiji se zahtjevi svode na obespravljivanje čitave jedne skupine građana što je, pojednostavljeno rečeno, protuustavno u svojoj srži, a i otvorilo bi mogućnost i drugim nerazumnim zahtjevima raznih nezadovoljnika.

U ime svake obitelji
Photo: Facebook/U ime svake obitelji

Ono što jest važno je činjenica da živimo u društvu u kojemu je uopće moguće da se, pored svih problema egzistencijalne naravi u kojima nam se država kupa, mase radije mobiliziraju u mržnji nego u solidarnosti. To doduše i nije neka novost, tako su nas navikli od početka, samo je prebrojavanje krvnih zrnaca, tako popularno devedesetih, zamijenila silna zainteresiranost masa za endokrinologiju, pa se na vagu ovaj put stavlja balans tuđih spolnih hormona s posebnom pažnjom na njihova izlučivanja.

Kaže se da je društvo onoliko zrelo koliko se najslabiji pojedinac u njemu osjeća sigurno. Ako je to lakmus kroz koji ćemo propustiti zrelost hrvatskog društva, onda je poražavajuća činjenica da se ono nalazi na nivou prvobitne zajednice koja sanjari o srednjevjekovnim blagodatima u kojima će konačno biti moguće pod okriljem noći s bakljama u rukama istjerati iz sela sve one nakaze nepoćudna ponašanja.

Udavača traži muža
Photo: Facebook/U ime obitelji

Osobno sam dugo smatrala crkvu odgovornom za mnoge nazadne pojave u ovom kronično boležljivom društvu, ljutila se što indoktrinira narod, truje ga strahom i mržnjom prema drugačijosti. Ali to je kao da krivite čovjeka s kraćom nogom što šepa; crkva niti je ikad bila progresivna, niti joj je to posao. Oduvijek joj je bilo u interesu zadržati atmosferu latentne panike, što i nije osobito težak zadatak u društvu sastavljenom od pojedinaca manjkavog obrazovanja; dovoljni su neprekidno podsjećanje na tradicionalizam koji automatski podrazumijeva odbacivanje modernizma, raspirivanje straha od razlike koji odvodi u prezir ili mržnju prema slabijem, vječna, gotovo paranoidna opsesija zavjerom "njih protiv nas" koja neminovno odvodi u ekskluzivnost tipa "ili mi ili oni" u borbi za opstanak. Jedini koji narodu mogu priuštiti njegov identitet jesu njegovi neprijatelji, a jedini način rješavanja problema zavjere jest poziv na ksenofobiju. Sve nabrojano Umberto Eco naveo je kao sastavne element ur-fašizma kojemu u korijenu leži iracionalni strah od istrebljenja.

 

Crkvi, dakle, i nije za zamjeriti što postupa imanentno sebi. No država, taj građanski servis koji bi trebao stati na kraj takvom fatalističkom shvaćanju svijeta i zaštititi manjine od agresivnog ugrožavanja njihovih prava, pala je na ispitu sposobnosti, dopuštajući crkvi neprekidno miješanje u sekularne poslove kojima je u bazi upravo ta zaštita.

U društvu u kojemu se na zaštitu države nemoguće osloniti polarizacija je naprosto neminovna. U takvoj konstelaciji, koja užasava svako racionalno biće, život se svodi na rovovsku bitku u kojoj se točno zna tko je na kojoj strani: kreacionisti nasuprot evolucionistima, fatalisti nasuprot deterministima, neuki nasuprot obrazovanima, itd. U takvom scenariju, koji nalikuje predlošku za neki apokaliptični, distopijski film, užasava činjenica da su ovi prvi u debelom vodstvu. Osim što njeguju kult agresivnosti, zastrašujuće su dobro organizirani u njegovu širenju, u čemu ih svesrdno logistički i financijski potpomaže crkva novcem koji je izašao iz džepova nas poreznih obveznika, pa tako i onih čija prava želi svesti na minimum.

Očajne kućanice: dobre hostese
Očajne kućanice: dobre hostese
Photo: Facebook/U ime obitelji

Nasuprot tome, mi, tiha manjina, ozlojađeno sjedimo u svojim sobama, za kompjuterima, pišemo apele, zgražamo se nad zakotrljanim događajima, formiramo satirične grupe na društvenim mrežama i nadamo se da ćemo se probuditi iz medijevalne noćne more u kojoj zveckaju lanci sprava za mučenje ili pucketaju lomače, dok se u školama predaje kreacionistička propedeutika.

Teško je živjeti u sredini koja je toliko ogrezla u mržnju da drugačije i ne zna živjeti. Ona je ovome društvu postala toliko prirodna da se gotovo i ne primjećuje. Dovoljno je baciti tek letimičan pogled na komentare čitatelja bilo kojeg portala, ispod teksta bilo koje vrste, da čovjeka čitav dan boli želudac. Ono malo empatičnih glasova čiji se humanizam bazira na vrijednostima naučenim u nekom drugom sistemu, a koji se jedva naziru kroz hejtersku kakofoniju, navodi na zaključak da se radi o najobičnijem atavizmu naslijeđenom iz vremena kad se solidarnost živjela. Mlade generacije, koje su nažalost zatucanije od prethodnih, taj pojam vjerojatno ne bi znale ni definirati, a kamoli primijeniti ga na djelu.

Naporno je probuditi se u ovoj zemlji svakoga jutra. I sve ju je teže voljeti ovakvu otužnu, namrgođenu i ogorčenu.

*Tekst prenosimo sa prijateljskog portala VoxFeminae

star
Oceni
4.37
Ostali članci iz rubrike Stav
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak