Stav
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (3)

Moralni inženjering

Čudno kao digitalna naranča

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: wordpress.com

Razina centralizacije informativnih medija, kao primarnog sistemski ovlaštenog pristupa zbilji, također je na globalnoj razini dosegla povijesno neviđenu kulminaciju. Korak po korak, ali sve brže i brže, zbiva se inžinjering novog društva i informiranje – genitiv je objectivus, upamtimo to za kasnije – njegovih žitelja. Riječ je, bez da okolišamo, o gmizanju totalitarizma. Više uopće nije pitanje da li je to istina nego samo kako se prema njoj postaviti. Ako čitatelj na trenutak stavi pretpostavku paranoje potpisnika ovih redaka u zagrade, nameće se i slijedeće pitanje: ukoliko je na djelu nezapamćeni ekonomski, moralni i kognitivni gleichschaltung dobrog djela globusa, čemu sva ta nezapamćena plemenitost?

Rečenica "misliti svojom glavom" najčešće je floskula bez sadržaja. Rjeđu okolnost kad ona stvarno nešto znači obilježava jedan osobit, često veoma kratak trenutak u kojem čovjek shvati da mora staviti u pitanje sve što misli da zna. Tome obično slijedi neobični, porazni uvid u bezvrijednost istog, a ne izostaje ni moralni udarac: spoznaja da su njegove vrline oduvijek bile samo manje ili više istančani izgovori. Bez obzira koliko sve to bilo mučno, upravo smo dali najjednostavniji opis slobode duha ili barem njenog zametka. Čovjek je u jednom trenutku života odlučio preuzeti suverenitet nad vlastitim unutarnjim granicama, vlastitom unutarnjom državom. To je niti jednim ustavom zagarantirano ljudsko pravo, poklon slobode što ga on daje samome sebi. Međutim, kako suvremeni društveni inžinjering po defaultu razdvaja prava i dužnosti, danas možemo promatrati što se događa kad moć društvenog sistema kontinuirano i veoma precizno udara baš na to, samo naizgled neotuđivo, pravo pojedinca. Pritom, u recentnoj fazi globalizacije, njena se birana simbolička oružja uglavnom mogu sabrati u izraz "politička korektnost".

Photo: gawker.com

Politička korektnost i savjest

Politička se korektnost temelji na političkim dekretima i pozitivnim pravnim regulativama. Premda podrazumijeva osjećaj za pravdu, on nije njen izvor. To znači da koliko god se pričalo o neotuđivim pravima, fraze tipa „Ustav garantira...“, „Svatko mora...“, „Nitko ne smije...“, „Odlučno osuđujem…“ nisu moralno relevantne. One ovise o arbitrarnoj volji zakonodavca ili o simulaciji iste kroz djelatnost društvenog aparata. Nema garancije što je se s pozicije moći, koja istu pruža, ne može prekršiti. Obratno, pojedinačni slučajevi kad neki „mali čovjek“ uspije izgurati ono što mu Ustav ili neka druga „ćitaba“ garantiraju, unatoč otporu, tada je ponovo riječ o igri moći. Pojedinac ili grupa uspijevaju dovesti dominantnu društvenu skupinu u relativnu šah poziciju, gdje je oportuno skinuti ih s vrata. Međutim o nikakvoj neotuđivosti tu nema govora.

Politička korektnost uglavnom prešućuje ovu činjenicu. Njeni sudovi apeliraju na savjest, ali porijeklo im je u društvenom aparatu i plod su konkretnih političkih odluka. Šire ih mediji, a kad i ako se „prime“ na pogodno tlo, politički korektni sudovi ulaze u legislativu. Savjest, tradicionalno povezana s „ljudskom prirodom“ ili tzv. „zdravim razumom“, jedini je garant njihovog prihvaćanja. Jer politički korektna odredba može istinski obavezati pojedinca samo na osnovi voljnog pristanka – jednog „da“ što ga čovjek izgovori u sebi – što se opet temelji na njenoj sličnosti s nekom zbiljskom činjenicom savjesti. Međutim na tom mjestu, tamo gdje misao dodiruje zbilju, politički korektna slika na koju čovjek u sebi pristaje zna katkad lagano zadrhtati, kao fatamorgana. Razlog je toliko jednostavan da ga se u pravilu previđa. Savjest se i sućut, naime, provociraju iz ugla u kojem ni savjesti ni sućuti, pa ni vjerovanja u postajanje istih, uopće nema.

Moralni inžinjering

Spomenimo samo u prolazu, jer sve se može argumentirati osim očiglednog, kako povijesni trenutak bilježi nezapamćenu provedbu racionalno i metodički ustrojene razgradnje svih oblika društvene solidarnosti. Razina centralizacije informativnih medija, kao primarnog sistemski ovlaštenog pristupa zbilji, također je na globalnoj razini dosegla povijesno neviđenu kulminaciju. Korak po korak, ali sve brže i brže, zbiva se inžinjering novog društva i informiranje – genitiv je objectivus, upamtimo to za kasnije – njegovih žitelja. Riječ je, bez da okolišamo, o gmizanju totalitarizma. Više uopće nije pitanje da li je to istina nego samo kako se prema njoj postaviti. Ako čitatelj na trenutak stavi pretpostavku paranoje potpisnika ovih redaka u zagrade, nameće se i slijedeće pitanje: ukoliko je na djelu nezapamćeni ekonomski, moralni i kognitivni gleichschaltung dobrog djela globusa, čemu sva ta nezapamćena plemenitost? Odakle se izlijeva tolika dobrota, unatoč svom mraku? Kako to da se mjestimično već sasvim otvoreno govori o nužnosti smanjenja postojeće populacije, a seksualnim manjinama se istodobno dekretima i izlaskom policije na ulice garantiraju prava koja će iz temelja zatresti obiteljsko pravo što obuhvaća ogromnu većinu građana? Kako to da država faktički preobražena u privatnu korporaciju i potpuno odvojena od društva najednom, kroz zdravstveni odgoj, toliko skrbi o pretilosti svojih maloljetnih podanika? Zbog čega se izrazi što su djelo generacijskog razvoja jezika dekretom izbacuju iz upotrebe? Zbog čega hladna opresivna sila toliko skrbi o tome da li je netko uvrijeđen ili nije? Savjest je na to navodi? Pritisnule su je LGTB udruge? Sebični geni uslijed apsolutne moći postali nesebični? Kajgod.

Očigledno, u dedukciji nešto ne štima. U prvom redu, primijetimo načas da nije riječ o dedukciji potpisnika ovih redova. Na djelu je faktična djelatnost provođenja apstraktne legislative i primijene od zbiljskih potreba potpuno apstrahiranih načela, u koje se ista ta zbilja naknadno gura kao u kalup. Riječ je dakle o procesu što djeluje isključivo „od gore“, bez ikakvog obzira prema onima koji će s njegovim posljedicama morati živjeti, i bez ikakvog pitanja što oni o tome misle.

U čemu je onda smisao moralnog inžinjeringa ili političke korektnosti?

Ubrizgavanje dobrote

Sigurno ne u civilizacijskom dosegu. Jer da jest, onda se „oštre osude“ i „naravna ograđivanja“ ne bi ubrizgavali u svakodnevni govor istodobno s legislativom što smjera otimačini nekretnina i kampanjama masovne vakcinacije protiv nepostojećih pandemija. Može biti, doduše, da Zapadni svijet vodi „općinstvo svetih“ što doslovno shvaća onu „neka lijeva ruka ne zna što radi desna“, ali to je malo teško progutati, jer sasvim je očigledno da se lijeva i desna ruka zaljubljeno miju, makar katkad od puste strasti ne znaju što rade. Klasna nesvijest možda ne zna za samu sebe, ali instinkti su joj nepogrešivi. Upravo implementacija političke korektnosti jasno to pokazuje. Primjerice, u recentnoj frci oko uvođenja zdravstvenog odgoja u hrvatske škole rijetko tko je primijetio da su obje „strane“ sasvim dosljedno nanjušile i metodički počele trgati istu žrtvu – obitelj kao institut društvene solidarnosti. Crkva, doduše, na tome radi već duže vrijeme, pa u erotskom hrvanju ima stanovitu prednost. Školski vjeronauk je u svakom pogledu primijenio primitivna ali efikasna oruđa manipulacije da intimni i privatni život obitelji koliko je god to moguće stavi pod vlastitu institucionalnu dominaciju. Oni glasovi koji su mu se protivili gušeni su silom legislative, moralne ucjene i sofističkim argumentima. No agresivnom kampanjom Države ova je vječno zabrinuta i pomno ispitujuća organizacija sada dovedena u nježnu ali čvrstu submisivnu pozu gdje više ne grmi nego uzdiše o nuždi solidarnosti čijem razbijanju doprinosi već dva desetljeća. Rodno ravnopravna legislativa, s druge strane, na mala vrata uvodi mogućnost reforme obiteljskog zakona iz kojeg se izbacuju izrazi obiteljskih uloga i uvode kvantifikativne oznake sasvim prikladne za stvaranje baza podataka ljudskog materijala: roditelj A, roditelj B, potomak a, potomak b, primjerak a, primjerak b, a = n1, b = n2, save „n1“, delete „n2“. Malo previše? Paranoično? Sačekajmo, vidjet ćemo.

Photo: Stock

Informiranje, selekcija i uzgoj mehaničkih naranči

Spomenuli smo informiranje i selekciju. Njih treba shvatiti u inverziji. Dok „prost narod“ misli da je na djelu genitiv subjectivus, odnosno situacija u kojoj on za sebe prakticira informiranje i selekciju, bira svoju istinu i svoj stav homofoba, homofrenda, eurofila, euroskeptika i sl., stanje na terenu je zapravo bitno drugačije. Na djelu je genitiv objectivus, da objektivniji ne može biti. Ljude se in-formira i selektira kao homofobe, homofrendove, eurofile, euroskeptike i sl. Nakon toga će ići ono A, B; a,b; n1, n2; save, delete. Ne vjerujete? Pričekajmo.

Ne bi bilo zgorega primijetiti još jednu stvar, još jedno implicitno svojstvo političke korektnosti. Ona putem prisilne afirmacije prividnog dobra konstantno i metodički potiskuje zbiljsko zlo. No ne treba misliti da je riječ o uklanjanju. Prije bi se moglo govoriti o radnji nalik pritiskanju moćne opruge ili zatezanju luka, akumulaciji, dakle, zamašne potencijalne energije. Što će biti kad se ona otpusti? A otpustit će se, u to nema sumnje. Primijenimo maštu i ponudimo jedan mogući odgovor. Zamislimo budućeg dosljedno politički korektnog građana: on je zdrav, služi Domovini, bira rodno opredjeljenje, zadovoljava jednako Državu kao i Crkvu, jednako je sekularan koliko i religiozan, dakle sekularno je religiozan ili religiozno sekularan, znanost ga je unaprijedila, a religija oslobodila; on uzima ono što hoće, radi ono što mu se naredi, misli ono što treba, govori ono što misli.

Ništa ne priječi da zamislimo takvog vrlog novog čovjeka. Štoviše, ako se sustav politički korektne legislative ima dosljedno provesti, on se već i sam od sebe ocrtava na horizontu. Svojevremeno ga je majstorski oslikao Stanley Kubrick u svom remek djelu A Clockwork Orange. Jer nije li njegov Alex deLarge savršen primjerak, simbol, nad-čovjeka što u sebi objedinjava i poravnava sva proturječja političke korektnosti? Kombinacija muškog i ženskog, hetero- i homoseksualnog, kaotičnog i kontroliranog, tehničkog i ideološkog, nasilnog i submisivnog? Da li je doista validan skriveni sud političke korektnosti koji zapravo kaže: „sve je dobro ako nije zlo?“ Svakako da je validan, ako se prihvati i to da se on momentalno preokreće u: „sve je zlo ako nije dobro.“ Ali evo ključnog pitanja. Tko zna što je prvo, a što drugo? Ili što je drugo, a što prvo? Odgovor je veoma jednostavan: nitko. Dobro i zlo nisu inherentan sadržaj sudova političke korektnosti, oni su njihova funkcija. Varijabla koju definira netko tko očigledno ne posjeduje niti jednu od onih činjenica savjesti na koje se poziva. Manimo se logike i gledajmo televiziju: kada s neba prestanu padati bombe, iz istog izvora počinje padati humanitarna pomoć. Tragično proturječje? Metodično proturječje. Jer kako onda protumačiti da zajedno s rastom centralizacije medija i kontrole njihovog sadržaja, raste i nasilje; da se zajedno s jačanjem demokratskih institucija sužava polje političkog odlučivanja građana; da zajedno s kvazi-scijentifikacijom odgoja, opada razina temeljnog obrazovanja, osobito pismenosti? Zašto se šire fašistički simboli, dok se propagira antifašizam? Zašto se zapravo ne primjećuje bujanje neo-nacizma, zašto ga se ne iskorijeni? Lako je odgovoriti na ta pitanja. Kada su 'da' i 'ne' jednako vrijedni, onda možemo – zapravo moramo – imati i dobro i zlo. Dobro će biti zlo, a zlo dobro, već kako se namjesti. Naravno, metodički. Getoizacija stihijskog, fizički nasilnog segmenta društva nije sigurnosna mjera. Ona je samo, da se slikovito izrazimo, noga na kočnici.

„Čudno kao digitalna naranča“

Inherentna proturječja političke korektnosti odgovaraju inherentnim proturječjima informirane i selektirane svijesti. Dok je prvi znak buđenja istinske slobode svijest o proturječju, ovdje je na djelu totalizacija svijesti o identitetu. U prvom se slučaju ostatak života može posvetiti borbi s protuslovljem, u drugom se cijela vječnost prepušta njegovu njegovanju. Slobodan čovjek ne doživljava ništa dramatično, ništa slave dostojno. Samo tihi rat sa svijetom i samim sobom za volju nečega što samo maglovito naslućuje i naziva „Istina“. On vodi bitku koju nije htio. Bez promatrača, bez čestitki, bez garancija. A ponajviše bez plaće. Politička korektnost ne može se ukopati u takvog čovjeka, odnosno u osobu svjesnu vlastitog moralnog protuslovlja. Jer politička je korektnost, slikovito rečeno, električni kabel što treba odgovarajući utikač. Taj je utikač taština maskirana kao dobrota, najčešće svojevrsna „profesionalna dobrota“. S druge strane ne treba misliti ni da je zlo politički nekorektno. Ono je, dok prati obrazac suprotnosti politički korektnom dobru, sasvim – dobro. Što bi profesionalni moralizator da nema svog ljubljenog protivnika? Kako bi uopće bio moguć? Kako bi mu njegov vlastiti falsifikat savjesti mogao šaputati:

„Gledaj one kretene i nasilnike, ti nisi kao oni … ti si superioran… da, da, odobri policijski kordon, traži ga… bravo, pobijedio si. Ti si šampion demokracije i moralni meteor. Sad ćeš dobiti svoje sljedovanje narcizma, samo da opet zatvorimo kretene & nasilnike u tor. Neka ih, trebat će nam ovih dana… treba nam razlog da povećamo ovlasti policije. Kad budemo udarali žigove, njima ćemo njihov opaliti na čelo, a tebi tvoj blago utisnuti na guzicu. Neće boljeti i nitko neće znati. I sam ćeš zaboraviti isti čas. Mi, doduše, nećemo.“

Kada čovjek prihvati ovakvu ulogu, on je jednom zauvijek miran i jednom zauvijek nebitan. Da parafraziramo Kubrickov predložak, on je samo malo „čudan … kao digitalna naranča“. Jer ukoliko postoji budućnost što će istinito ispričati naše vrijeme, to će biti budućnost što je progledala političku korektnost kao ono što ova jest: šareni veo političkog, ekonomskog, kulturnog i, valja očekivati, fizičkog genocida. Jedan zavodljivi, enigmatični osmjeh ispod ledenog pogleda. Nešto kao osmjeh Mona Lise ispod očiju morskog psa. Ne vjerujete? Paranoično?

Dobrodošli u Novi svjetski poredak.

* Tekst prenosimo iz Zareza uz dopuštenje autora

star
Oceni
4.09
Ostali članci iz rubrike Stav
image

Prva žrtva branitelja: Ako i nismo hrabri, bojmo se barem zajedno

Strah i slom doktora Horvata

image

Republika Šumska: Prirodno stanje sna i mraka

Nova vlada narodnog pada

image

Šovinizam u škripcu

Islamofob na optuženičkoj klupi

image

Neka se svijet koprca u svome prosperitetu i bogatstvu

Bilo jednom u Oslu

Tagovi
Nema tagova za ovaj članak