Stav
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (3)

Nismo sami i ostavljeni

Ovo je zemlja za nas

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: Goranka Matić

Godišnjicu smrti Milana Mladenovića ne mogu preskočiti, jer mi je on pomogao u životu. Prvu kasetu EKV-a kupio u Bihaću, album Ljubav. Slušao ga dok se boje na videu nisu istopile. 1989. prvi i jedini put ih gledao uživo u košarkašoj hali na Gripama, u Splitu, kao mornar Jugoslavenske ratne mornarice, kada su promovisali album Samo par godina za nas. U ratu smo se oduševljavali činjenicom da je Milan Mladenović odbio doći u Banjaluku, jer nije htio svirati u gradu u kojem ruše bogomolje. To nam je davalo vjeru da na svijetu još ima normalnih ljudi, da nismo sami i ostavljeni

Nikako mi se ne da pisati o aktualnostima. Ubi me taj osjećaj beznačajnosti događaja kojima smo okruženi. Ne mogu si pomoći, jer ih kao i svi vi čitam ujutro na internetu. Svu tu gomilu gluposti koje nam zapušuju mozak i onemogućavaju skoncentrisanost na bitnije stvari. Ili, ako ništa, barem da obraćamo pažnju na gluposti koje smo sami izabrali, bez da nam se one serviraju kao vijesti na fabričkoj traci, iz minute u minutu. Kao da se uvijek i posvuda dešavaju epohalni događaji, i naše je samo da budemo upućeni na te stvari, tad će nam problemi biti riješeni. To da je svijet odavno otišao u k...., valjda je svima jasno. Otišao je ima nekih dvije hiljade godina, i nikako da ode do kraja. Da se globalno zatopljavanje dovede do vrhunca. Da se led na polovima istopi kao sladoled u rukama tek prohodalog djeteta. Da rijeke i jezera presuše, a mora dignu razinu za 50 metara, i da tako nestanu priobalni gradovi diljem naše slatke planetice. Šta nas briga, Sarajevo je na više od 500 metara nadmorske visine. Nama ništa ni katastrofe tog tipa neće moći, jer mi imamo ratove.

Da konačno jedan meteorit zvekne negdje oko ekvatora. Da nas prepolovi kao zrelu šljivu, i da se raspemo u zvjezdano smeće od kojeg smo i nastali. Da nestane čitav životinjski i biljni svijet. Da usahnu pšenica, kukuruz, krompir, riža, crveni luk, keleraba, rukola, maslačak, bokvica, kamilica i nana, nek’ nam umru navike jela i pića. Posebno da nestane đumbira, jer je on dobar protiv prehlade. Kupusne glavice i kelj nek’ se uznesu na nebo, i neka stupe pjevajući u svoj raj. Da se posvetimo masovnom odumiranju, a prije njega konačnim ratovima, velikim istrebljenjima mnogih naroda. Da se konačno ostvare vjekovne frustracije: osveta zbog Buna na dahije, kontragenocid za Srebrenicu, treća opsada Beča i povratak krsta u Carigrad. Da Amerika i Engleska budu zemlje proleterske. Da se ostvare Nostradamusova proročanstva koja govore o novom Histeru i najezdi žute rase. Nek’ sve papuče svijeta mirišu na naftu (benzin, šta li već) kao što ugušiše one u jeftinim kineskim dućanima. Da kitovi odumru, i delfini together s njima, kao što braća i trebaju zajedno da umru, nekako je poetskija takva pravda. Nek’ Isus dođe ne još jednom, neka dođe više puta, neka Apokalipsu svi dožive višekratno kao đerdane orgazama. Neka svi počnu pisati poeziju kako je napisao Branko Miljović, kojem ovih dana nije bila nikakva godišnjica. Ali nas bombarduju godišnjicama kao nekad kasetnim bombama avioni JNA, tamo negdje kad su letjeli nebom iznad Cazina 1992. Zato sam i počeo pisati ovaj tekst, jer sam vidio ljudsku opsesivnost godišnjicama rođenja, smrti, bilo čega. Godišnjice nas bombarduju nevidljivim SMS-om, MMS-om, Facebookom, papirnatim novinama, i svim drugim načinima i socijalnim mrežama.

Nek’ umru sva srca prepuna bratsko-sestrinskih ljubavi. Nek’ presuši majčina suza koja kaže: ja sam oblikom kaplja, ali sadržinom more. Da umru sufije, mistici, agnostici, popovi i hodže u masovnim orgijama, tek tako, bez reda i smisla. Jer šta je smisleno ako je istina da je reis Cerić imao prvi iPhone u Bosni i Hercegovini, a ja ga još nisam nabavio. Tržišni kapitalizam je progutao i religiju i boga, sve se to već odavno desilo u Americi. Ko mi ne vjeruje neka pročita Allena Ginsberga, ili barem Whalta Whitmana, on je sve već prorekao i to zapisao.

Da se ukinu granice među državama, da se vrati stari Rim, Osmanlije, tamo gdje su nekad bili. Da se pokrenu velika osvajanja svemira sa Aleksandrom Makedonskim, Mehmedom Drugim, grbavim princom Eugenom Savojskim koji je 1699. zapalio Sarajevo. Neka se sve zapali u sukobima svih civilizacija, u rušenjima svih trgovačkih tornjeva. Neka umru nacije i njihove želje. Neka umre oružje za pojedinačna i masovna ubijanja. Ko jednom posjeti Sachsenhausen, u blizini Berlina, zna da i sama pomisao na uniformu i naciju izaziva mučninu i povraćanje. Neka umre sunce i mjesec, AIDS, ptičija gripa i sveštenička pedofilija. Nek’ odumru militantne države, i one koje to žele biti. Samo neka ostanu godišnjice važnih događaja, rođenja i smrti značajnih osoba. Zbog toga su nam potrebni ljudi i njima je potrebno prazno vrijeme, koje će potrošiti kao gumene bombone. Godišnjicu smrti Milana Mladenovića ne mogu preskočiti, jer mi je on pomogao u životu.

Prvu kasetu EKV-a kupio u Bihaću, album Ljubav. Slušao ga dok se boje na videu nisu istopile. 1989. prvi i jedini put ih gledao uživo u košarkašoj hali na Gripama, u Splitu, kao mornar Jugoslavenske ratne mornarice, kada su promovisali album Samo par godina za nas. U ratu smo se oduševljavali činjenicom da je Milan Mladenović odbio doći u Banjaluku, jer nije htio svirati u gradu u kojem ruše bogomolje. To nam je davalo vjeru da na svijetu još ima normalnih ljudi, da nismo sami i ostavljeni. S obzirom na sve one koji su gledali šta nam se dešava, ali su im sljepilo i šutnja bili najjače oružje. Što kaže Milan u pjesmi Zemlja: “U svakom porazu ja sam video deo slobode.” To mi je bila lična himna.

*Tekst prenosimo iz magazina BH Dani

star
Oceni
5.00
Ostali članci iz rubrike Stav
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak