Pošto pola kile Politike?

Photo: Stock

Takvo nešto se ne prodaje na pijaci. Čak nije ni pitanje legalnosti, medijske transparentnosti, tržišta, zakonitosti, iznosa. Boljšoj teatar nikad nije bio na prodaju. To ipak ne, ni pod Staljinom, ni pod Putinom. Jer i ovaj potonji zna da će se jednog dana i te kako mjeriti po tome što je za njegove ere bilo s Boljšoj teatrom. A tako će, mimo svih Srebrenica, jednog dana biti i s Miloševićem. Netko će, u tišini neke velike biblioteke – Library of Congress? - listati uvezane brojeve Politike i izmjeriti što i tko je bio Milošević. Po pojavi rubrike odjeci i reagovanja. Dakle – kroz Politiku samu. Dugovječne institucije poput nje nisu ogledalo, one su pokazatelj

Photo: bablfotograf.blog.hr

Kad se novina Politika dila na pijaci nije dobro. Postoji kategorija nacionalnih institucija. Negdje u imaginarnom centru društva. Jer, na vidljivom mjestu novinskog kioska mora stajati Politika, pri čemu je potpuno svejdeno kako se mi prema njoj postavljamo. Gledamo li je podozrivo, gledamo li je sa zavišću, mislili da je u njoj pohranjena sva istina ili se iznose najgore klevete. No Politika se mora nalaziti tamo, Jer su takve institucije starije od nas. Njihovi "trenutci", faze (a naši životi) bilježe se desetljetnim razdobljima. Dugim mandatima glavnih urednika, vlasnicima, režimima, osnivačkim ličnostima, zvijezdanim novinarskim sastavima ili pojedincima. To seže sve do u pitanje grafizama takvih listova. Negdje u sredini kioska mora biti grafika Politike, da bi sve drugo imalo smisla.

Sve prave političke nacije – svi polisi – imaju takav jedan list. Kad čovjek dođe u London jedan od pokazatelja da si stvarno pristigao u Veliku Britaniju je pogled na kiosk gdje vidiš, mirno između ostalih novina, izložen Times. To ti daje civilizacijsku sigurnost – a i sasvim si siguran da jučer nije prodan na nekoj pijaci "novom vlasniku". To što ti na londonskom kiosku onda kupiš The Independet, "svoje novine", sasvim je druga priča. Ali Times mora biti. Što bi bio njemački kiosk a da u njemu, negdje u centru, ne vidiš grafičku ikonu frakturnog zaglavlja Frankfurter Allgemeine Zeitung? Kod te novine političke stavove već dugo nitko ne uzima odviše ozbiljno. Ali, ako te pribilježi njena kulturna rubrika, onda si kralj. Tamo je tridesetih kolumne pisao glavom Joseph Roth, a šezdesetih Theodor W. Adorno. S Politikom je tako u Srbiji. Ima pravo Boris Kotur: ako ti tamo nije izašla "čitulja" ili bilješka o smrti, nisi ni umro. I Times, naime, dnevno donosi minijaturne bilješke od četiri pet riječi, tko je umro. To je u njemu, uostalom, i najvažnija rubrika. Times jednako britansko društvo.

Takvo nešto se ne prodaje na pijaci. Čak nije ni pitanje legalnosti, medijske transparentnosti, tržišta, zakonitosti, iznosa. Boljšoj teatar nikad nije bio na prodaju. To ipak ne, ni pod Staljinom, ni pod Putinom. Jer i ovaj potonji zna da će se jednog dana i te kako mjeriti po tome što je za njegove ere bilo s Boljšoj teatrom. A tako će, mimo svih Srebrenica, jednog dana biti i s Miloševićem. Netko će, u tišini neke velike biblioteke – Library of Congress? - listati uvezane brojeve Politike i izmjeriti što i tko je bio Milošević. Po pojavi rubrike odjeci i reagovanja. Dakle – kroz Politiku samu. Dugovječne institucije poput nje nisu ogledalo, one su pokazatelj.

Photo: Dragan Kujundžić

Zato se pariški Le Monde ili bečki Die Presse ne dilaju? Naprotiv, u razvijenim, dostojanstvenim društvima izvode se razne operacije za održavanje velikih nacionalnih glasila. Putem zaklada, akcijama velikih mecena, posebnim točkama ugovora koje medijske koncerne obavezuju pri njihovoj kupovini. Čine to tamo vrlo jednostavno: sjednu milijuneri i razgovaraju o tome kako da Le Monde i dalje nesmetano izlazi. Onda se netko od njih odluči da se to financijski osigura. Zašto? Što se to tiče nekakvih magnata? Ja osobno nemam pojma. Ne pozivaju me na te sjedeljke. Ali siguran sam da znam. Popodne, a pogotovo u nedjelju, ti magnati hoće pročitati dobre novine. I to tako da, kad šeću psa, prođu kraj kioska i vele dajte mi Le Monde.

Mi smo, iz jednog drugog svijeta, prljavog i zapuštenog. Kod nas vlastodršci ne prolaze kraj kioska, a ako ih nešto zanima, nazovu svoje žbire i obajvještajce i vele im: Istraži mi to. Zbog toga se u ove ušljive krajeve slijeće na pola sata, protutnji kroz centar, potegne za uši predsjednika i vrati na aerodrom. To se zove "balkanska turneja", recimo Angele Merkel. A oni drugi, oni pravi sa psićem kod kioska, ako zažele vidjeti dalmatinsku i crnogorsku obalu, čine to iz sigurne udaljenosti jahte koja ne prilazi kopnu. Možete ih ovih dana s plaže promatrati dalekozorom. Kao kao što oni dalekozorom promatraju Vas. Vi uza se imate zgužvani Jutarnji list, njima na brodu iz printera cure Le Monde i New York Times.

Gospodin Bodo Hombach naravno nije bio iz tih krugova. Vlasnici onog prokletog WAZ-a iz Düsseldorfa (tamo žive svi njemački milijuneri) sasvim su drugi ljudi, "neke obitelji", a on je samo njihov namještenik, menadžer. Nama se, međutim, u prašinastim palankama, on učinio Mesijom - no to je sasvim drugi problem, ima veze s padom komunizma, žudnjom za konačnom slobodom javne riječi itd. Naš pravi naš problem je što je čak on, namještenik i namjesnik, počeo s prstiju otresati naše ljigave nacionalne listove i medijske kućerke pa su ovi, poput Politike, završili na buvljacima, odnosno kod ljudi koji imaju buhe.

Ništa dakle novo. Novinari na južnoslavenskom prostoru tradicionalno rade za ljude koji baš ne znaju s padeži. Tito je jedva sricao rečenice i govorio Juguslavija umjesto Jugoslavija, Franjo Tuđman pozitivno nije znao hrvatski, a Slobodan Milošević je iznjedrio jednosložnu Nitko ne sme da Vas bije. Jedan prethodni, pak, Čuvajte mi Jugoslaviju. U tome je, međutim, i veličina jugoslavenskih i postjugoslavenskih novinara i njihovih listova, a bogme i predjugoslavenskih. Kako živjeti pod primitvcima a ipak dobro raditi. Kako sjediti na sastanku, a govori šef koji bi ti u najboljem slučaju mogao biti portir. (Molim, izrijekom, sve velike portire novinslih kuća za ispriku, ali Vi, kolege, najbolje znate što mislim.)

O jugoslavenskim novinarima (pre-, post- i za vrijeme) bi se uopće mogla napisati velika studija. Već samo o tome kako se redakcijski kolega, stol do tvoga, briljantni novinar, zajebant, odličan stilist, počinje izobličavati, odlaziti na važne večere, govoriti kriptične rečenice, pretvarati u nekog drugog: nestajati iza zatamnjenih stakala limuzina s posebnim parkirnim mjestom pred centralnim komitetom, tajkunovim neboderom, u dvorištu vlade, pred skupim, sjenovitim restoranima. I na kraju gledaš napuhnutu žabu u čijem licu samo nazireš pokoju crtu onog sjajnog kolege. Ili kolegice - za koju više ne znaš hoće li te sutra dati uhapsiti ili dati izbaciti iz stana. (Uh, što sam se u Zagrebu nagledao baš tih ženskih lica koja od toga postaju tako ružna, pa onda u ružnoči po dvadeset godina sikću otrov. Samo dostave svoje tekstove, "da se objavi". Dvije kartice zla.)

Mene se Politika ne tiče baš previše. Ja sam iz Zagreba. Čitao sam ju osamdesetih, kad sam i čitao NIN. Mislim, ustalom, da se mi posljednjih godina jedni druge baš više i ne tičemo, mislim na Zagreb i Beograd. Više se razumijemo, pratimo, a povremeno se pojavi bljesak kad se zauzmemo jedni za druge. Čitamo se zapravo u analogijama.

A ipak, ovo s Politikom je udarac koji sam osjetio lično. Zašto ne želim da vlasnik Politike bude bilo tko? Koji mi je uopće vrag? Mislim zato što sam gledao Zagreb kako umire. Kako je zatvoren centralni restoran Gradski podrum, kako su zatvarane velike kavane Corso i Dubrovnik, kako je unakazivana Kazališna kavana, kako je usred Ilice na smrt mrcvaren i na kraju dotučen najstariji lokal, Lovački rog (Jägerhorn!), kako su u kavani Palace hotela postavljene grozne, jeftino lakirane "barokne" stolice, kako su iz Esplanade nestali (bačeni, prodani?) monumentalni art deco naslonjači iz tamno zelene kože, zastrašujuće predimenzionirani, zatvorena Znanstvena knjižara. Pa sam se počeo po gradu kretati bez ikakavog smisla. Prvo sam se preselio u Maksimirsku u birceve gdje se pije Ožujsko i prate uz viku nogometne utakmice, a ispred tutnje tramvaji. To mi je rodni kvart. Onda ni to više nije imalo smisla, pa sam se potiho odselio. Dovoljno daleko, u ništa, ali koje je barem autentično.

Zagrebački Gradski podrum, kavana Corso, nekad tako ponosita, elitna Jugoslavenska akademija... Meni Politika u Beogradu ide u takve stvari. Najstarije novine na Balkanu. Da. I velike. Pojam. No, jebi ga, prekjučer su prodane kraj Bajlonijeve pijace.

PS. By the way, Beograđani, postoji li još Bajlonijeva pijaca?

* Autor je vlasnik i urednik izdavačke kuće Durieux