Postizborni blues Ivice Dačića
Mogu da tražim šta hoću, bre
Paklene vrućine nisu pokazivale nagoveštaj smirivanja. Dok je, pomalo umoran od slavlja i džilitanja, čovek izlazio iz svoje klimatizovane sobe, sunce je već bilo visoko iznad krovova glavnog grada, a asfalt se, pritiskan gumama automobila i stopalima težih pešaka, pretvarao u meku , deformišuću masu. Užarene čestice teškog i zagušljivog vazduha lebdele su u mestu, bez namere da se pomere sada, niti bilo kada. Baš kao i većina stvari u ovoj našoj predivnoj domovini
Paklene vrućine nisu pokazivale nagoveštaj smirivanja. Sunce se još nije ni propelo iznad krovova glavnog grada, a asfalt se već, pritiskan gumama automobila i stopalima težih pešaka, pretvarao u meku, deformišuću masu. Užarene čestice teškog i zagušljivog vazduha lebdele su u mestu, bez namere da se pomere do ranih večernjih sati. U sobi čoveka koji je na paklene uslove navikao (dobar deo mladosti prošao mu je i u njihovom aktivnom oblikovanju) nije se osećao ni delić nemilosrdne jare koja je stezala i pritiskala sve čega se dohvatila. Unutra, u propisno klimatizovanoj prostoriji, sve je odisalo veseljem, neprikrivenom toržestvenošću. Kad su se oglasila zvona na obližnjoj crkvi, čovek se setio monumentalnosti današnjeg dana i, strašno postiđen što je bio potisnuo tako velik datum, brzo se prekrstio svih hiljadu trista osamdeset devet puta. Zatim je pogledao uramljenu fotografiju na zidu nasuprot sebe, i uz tugaljivu intonaciju, u kojoj su se ipak osećali tragovi osvetoljubivosti, prošaptao:
- E, gazda, gazda, na današnji dan pre jedanaest godina izdajnici te isporučiše onoj sramoti od suda, onom antisrpskom hohštapleraju...
Uz ganut izraz lica, dežmekasti gospodin ustao je iz udobne fotelje. Krenuo je ka muzičkoj liniji koja se nalazila na skupocenom stočiću od orahovine, usput se sabravši i vrativši onu odlučnost i bezbrižnost od pre nekoliko trenutaka. Čim je pristisnuo komandu „play“ iz zvučnika su zatreštali zvuci kojih se ne bi postideli ni razulareni posetioci koncerta zakazanog u slavu zurle i inih treš pomagala radioteheranske provenijencije:
...oba svoja oka kad bi bio slep,
al uzalud, bez duše si leeeeeeep...
„Ko bi očekivao tada da ću ovako dobro proći, jebote! Lepi je za sve bio u pravu, bre! Kako me je samo ubeđivao, a kako sam se ja samo tobož nećkao. Pa je onda krenuo da me obasipa komplimentima, te ja najbolji, te ovakav, te onakav. Prijalo mi je, yeah! Dobih pendrek, jaku poziciju broj dva, silne resore i neograničenu slobodu da za sve psine okrivljujem Lepog. Ko bi se bunio na mom mestu, jebote?! Logično je bilo da ću sada, kada sam svoju poziciju toliko popravio, očekivati malo više od onoga što sam imao. Zašto bih pristajao samo na ono što mi je pripadalo kad sam bio neuporedivo slabiji, bre!? Gde je tu logika? A gde je i ono ogledalo? Aha, tu je. Vidi me sad. Gledaj. Jebote! Velik sam, jak, snažan, mogu da tražim šta hoću, bre!“
Pre nego što je zaustavio pesmu koju je pustio greškom, čovek se nasmejao, izgovorivši naglas još samo:
„Izvini, Lepi, yeah!“
Potom je iz CD plejera izvadio onaj prvi disk i sa gomile pored muzičkog uređaja izabrao jedan koji mu se učinio prikladnim za ovaj poseban trenutak. Užasna galama što je pratila prvi vokalno-instrumentalni uradak zvučala je kao neki umilni rondo u poređenju sa onim što je sada počelo da curi iz zvučnika. Naglašen nesklad armunike pasuljare i neveštog dečjeg glasa njegove zemljakinje bacao ga je u sevdah, jer je tako eksplicitno govorio o sreći koja ga je preplavila ovih dana:
Onoga dana kad smo se sreli,
beše nam jasno ljubav smo hteli
i nikog nismo videli mi,
samo smo bili samo smo bili
jaaaa i tiiiiii....
Čovek je glasno pevao, padajući polako u trans i zaboravljajući na sve oko sebe. Došlo mu je da, poput onog svog partijskog druga i graditelja mostova i saobraćajnica, napravi mali pomor kafanskih čaša, tzv. čašocid, ali je od namere odustao kada se setio da nije u bircuzu. Dok se, uzdignutih ruku, sve više prepuštao taktovima kvazimuzike, na pamet mu je pala jedna neverovatna misao, pa je stao nasred sobe, spustio ruke i zamislio se. U prvi mah je bio zaprepašćen što se nije setio ranije:
„Čoveče, tek sad razumem svrhu one parade što sam je, mimo svoje volje, pre dve godine branio od one nestašne dečice. Strašno je ovo što ću pomisliti, pa ću se potruditi da tu blasfemiju nikada ne izgovorim glasno, jebote. Ja sam sada u položaju pripadnika te populacije. Dok sam bio u savezu sa Lepim, osećao sam se kao LGBT osoba primorana da živi u braku sa osobom suprotnog pola. Tehnički to funkcioniše, svi u komšiluku (međunarodna zajednica) zadovoljni, a gledano očima drugih, ni mi nismo imali razloga da se nešto kurobecamo zbog situacije, yeah. Ali, duboko u sebi, nisam bio srećan i ispunjen. Osećao sam da u toj vezi ima nešto neprirodno, nešto što me sprečava da se do kraja otvorim i uživam u svom životu, bre. Sada znam šta je to bilo. Ako bismo LGBT-ovcima omogućili da budu sa onima koje zaista vole, koje čuvstvuju (Ra-si-ja, Ra-si-ja!) kao deo sebe i svoje prirodne saveznike, oni bi se sigurno osećali kao ja sada. U situaciji sam da izaberem nešto što mi je neuporedivo bliže, od čega neću zazirati i sa čim ću se mnogo lakše slagati. Eta vazmožna!“.
Zvao si me 'mala Liki'
a ja tebe samo 'Miki'
brojali smo poljupce
u minutu sto, sto,
to, Miki, to,
to, Miki, tooooo...
„Pa da, to je to, yeah! Zna se ko je moj Miki, da se ne lažemo, bre! Već smo bili zajedno, nezaboravnih devedesetih. Bila je to prava ljubav, bre! Malo se volimo, pa se onda kao malo džapamo, ali da smo mogli jedni bez drugih - nismo. Jao, šta smo tada radili, kako je to bilo uzbudljivo. Sad su se okolnosti malo promenile, jebote, pa ne možemo baš da započnemo rat protiv celog sveta (i pobedimo!), ali svejedno ne brinem previše. Mi smo tako moćna grupacija da sa nama gluposti i pizdarija nikada neće nedostajati. Još kad nam se pridruži onaj muzikant, onaj što ima najemitovanije pesme na svim radio-stanicama, ima da priredimo zabavu zbog koje će nam građanke i građani Srbije (al' sam politički korektan, yeah!) još godinama govoriti 'спасибо' i 'молодец'!“
To, Miki, tooooooo!
Paklene vrućine nisu pokazivale nagoveštaj smirivanja. Dok je, pomalo umoran od slavlja i džilitanja, čovek izlazio iz svoje klimatizovane sobe, sunce je već bilo visoko iznad krovova glavnog grada, a asfalt se, pritiskan gumama automobila i stopalima težih pešaka, pretvarao u meku , deformišuću masu. Užarene čestice teškog i zagušljivog vazduha lebdele su u mestu, bez namere da se pomere sada, niti bilo kada. Baš kao i većina stvari u ovoj našoj predivnoj domovini.


del.icio.us
Digg
Facebook
