Morate više raditi!

Svi ti mastermajndi politike, ekonomije i kriznog komuniciranja spremni su svakodnevno odvojiti po nekoliko sati svog dragocjenog i produktivnog radnog vremena samo da bi ostatak radno aktivnog stanovništva Hrvatske uvjerili da je lijenost naš osnovni problem, odnosno da – moramo više raditi. Statistički podaci, pak, govore da su hrvatski radnici s prosječno odrađenih 39,2 sata tjedno otprilike u prosjeku koji imaju i zemlje Europske unije

U posljednjih dvadeset godina nisu digli ništa teže od kašike, a o rezultatima njihovog intelektualnog i političkog rada najbolje govori sveprisutno beznađe i prijeteće masovno siromaštvo. Ipak, bez trunke srama građanima Hrvatske gotovo svakodnevno su spremni poručiti: Morate više raditi! 

Nakon što smo doznali rezultate referenduma za pristup Europskoj uniji ovu poruku papagajski je ponovio cijeli niz uglednika i uglednica iz redova moderne hrvatske aristokracije koju kolokvijalno nazivamo političkom elitom. Moramo više raditi, moramo više raditi, moramo više raditi..., ponavljali su kao navijeni. Nije to ništa novo, jer ima evo nekoliko godina kako se s mjerodavnih mjesta, iz medija sklonih manipulacijama i s adresa koje drže u rukama konce države, hrvatskim građanima između redova poručuje da su lijeni i neproduktivni te da će, žele li preživjeti krizu, morati više raditi. 

Isto nam do znanja stavljaju i bivša premijerka Jadranka Kosor i nasljednik joj Zoran Milanović. Bivša je, podsjetimo, za Bloomberg mudrozborila da "u Hrvatskoj moramo više raditi", a nasljednik joj Milanović nije odmaknuo ni pedlja dalje, nego svaku prigodu koristi da bi nas sve skupa upozorio na isto – "Moramo više raditi!" Sličnim mudroslovljem, rekosmo, nakon objavljenih rezultata referenduma poslužio se cijeli niz političkih velikodostojnika, pa se čini da nam predmetnu poruku nije uputio samo onaj kojem novinari nisu stavljali "krušku pod njušku". 

Kad se u javnom prostoru milijun puta s odgovornih adresa pošalje ista poruka – Morate više raditi! – i građani je kao ovce stanu ponavljati na forumima i socijalnim mrežama, sve uvjeravajući jedne druge da smo svi skupa od nikakve koristi, da po cijeli dan sjedimo na kavama i ništa pod milim bogom ne radimo. Osobito agilni u zastupanju te teze profesionalni su prodavači magle, eksperti za krizno komuniciranje, neotkriveni i slave željni geniji koje u medijima časte titulama – investicijski guru, internetski stručnjak, ajatolah političke analitike i tako dalje i tako dalje. 

Svi oni znaju da mi, građani Hrvatske, po 24 sata dnevno ne radimo ništa drugo nego ne radimo, sjedimo s jednom nogom ležerno prebačenom preko druge i čekamo kad će nam viša sila staviti kruha na stol. Svi ti mastermajndi politike, ekonomije i kriznog komuniciranja spremni su svakodnevno odvojiti po nekoliko sati svog dragocjenog i produktivnog radnog vremena samo da bi ostatak radno aktivnog stanovništva Hrvatske uvjerili da je lijenost naš osnovni problem, odnosno da – moramo više raditi. Statistički podaci, pak, govore da su hrvatski radnici s prosječno odrađenih 39,2 sata tjedno otprilike u prosjeku koji imaju i zemlje Europske unije. 

Ostavimo li statistiku po strani i pogledamo li primjere iz života, teško da ćemo doći do zaključka da su hrvatski građani lijeni. Radnice u shoping centrima, recimo, rade kao roblje, a ništa bolje ne prolaze ni radnici u ostatku privatnog sektora. Ako netko iz političke elite misli da kod privatnika radni sati teku provedeni u ljenčarenju, eno mu ih – neka se sam kod njih zaposli, pa neka za promjenu podigne nešto teže od kašike. O javnim poduzećima dalo bi se raspravljati, ali sigurno je da prosječan radnik ni tamo ne čeka kraj radnog vremena zavaljen u naslonjač. 

Ako nitko u ovoj zemlji dovoljno ne radi, tko onda hrani silne umirovljenike, među kojima se nerijetko nalaze ljudi u dobrom zdravlju i najboljim godinama? Na jednog umirovljenika dolaze oko 1,2 radnika, što je porazan podatak. Ako nitko ništa ne radi, od kojeg novca je stizala plaća Jadranki Kosor i odakle se mjesečno namiruje premijer Milanović? Tko hrani i oblači divizije "ratnih zaslužnika", one koji su nezasluženo zgrabili mirovine i lažne invalidnine? Hrane ih i oblače radnici! Gola je laž da su hrvatski radnici lijeni i takve poruke, nerijetko plasirane u dnevnom listu/tabloidu koji zaslužuje ime Glasnik Mordora, čisti su bezobrazluk. Što uopće znači ta poruka, moramo više raditi? Znači li to da ćemo umjesto osmosatnog radnog dana uvesti duplu smjenu, pa na poslu provoditi po 16 sati? 

Hrvatskim političarima, to je odavno poznato, svašta može stati u obraz, a hrvatskim novobogatašima još i više. Zato tako suvereno i stavljaju na znanje laž da su radnici lijeni. Neki to čine otvoreno, a neki uvijeno, u celofanu. Na takvu retoriku ne treba pristajati, a novoj aristokraciji treba jasno staviti na znanje: Ako je netko ovdje lijen i nesposoban, onda ste to vi.

*Tekst prenosimo sa portala Novog lista