Stav
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (47)

Trijumfalni povratak fašizma

Mostar, pokoreni grad

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: www.commandoperationscenter.com

Mostar je srušen, most je srušen. Jure Francetić dobio je svoju ulicu, Mile Budak u znak zahvalnosti za donošenje rasnih zakona, takođe je dobio ulicu na dar. Šantić, Humo, Kulenović, Šimić... protjerani su iz Mostara, grad je dobio svoje Tute, Štele, prave crnce Francetića Jure. Poučeni iskustvom, nesretnim porazom u Drugom svjetskom ratu, okupatori su učinili sve da se to ne ponovi. Izvršeno je etničko čišćenje grada

Prije 67 godina partizanske jedinice oslobodile su Mostar. Bio je to kraj  četverogodišnje okupacije grada. Fašizam je u cijelom svijetu doživio težak poraz i niko nije mogao ni pomisliti da će fašisti bilo kada krenuti u kontra ofanzivu i ponovno zauzeti oslobođenu teritoriju.

Mostar je u ratu dao najviše antifašističkih boraca po broju stanovnika u bivšoj Jugoslaviji. Laca, Balorda, Trbonja i brojni drugi mostarski heroji u peridu od 1941-1945. godine ispisali su najljepšu stranicu u povjesti Mostara. Zato je 14. februar uvijek u Mostaru bio poseban dan, kada se ponos ljudi mogao osjetiti u zraku.

Imena svih narodnih heroja znalo je svako dijete kao i Veležovu prvu jedanaestoricu, a uz pjesme Mostarskih kiša ljudi su plakali kao zaljubljene tinejdžerke uz Balaševićeve balade.

Oslobođenje: Partizani u Mostaru
Photo: desmond.imageshack.us
U Mostar se dolazilo na hodočašće, ali ne samo da bi se vidjelo Stari Most. Redatelj Ivica Buljan mi je pričao da bi putovao vozom 12 sati u jednom i isto toliko u drugom prvcu, kako bi gledao predstave Narodnog pozorišta Mostar, koje je u tom trenutku bilo najbolja suvremena scena u bivšoj državi.

I onda, kao u hororu, mrtvac se vraća, pojavio se Jure Francetić živ i zdrav, dok su ljudi došli sebi od čuđenja zbog povratka mrtvaca, već su ih u koncentracione logore vozili kamioni Francetića Jure.

Mostar je srušen, most je srušen. Jure Francetić dobio je svoju ulicu, Mile Budak u znak zahvalnosti za donošenje rasnih zakona, takođe je dobio ulicu na dar.

Šantić, Humo, Kulenović, Šimić... protjerani su iz Mostara, grad je dobio svoje Tute, Štele, prave crnce Francetića Jure.

Poučeni iskustvom, nesretnim porazom u Drugom svjetskom ratu, okupatori su učinili sve da se to ne ponovi. Izvršeno je etničko čišćenje grada. Mostarci o Mostaru mogu misliti u Norveškoj, Australiji... ali ne u ulici Francetića Jure.

Na dvadesetogodišnjicu okupacije pogledajmo gdje je Mostar danas.

Postoje dva grada – jedan koji je ponosan slavnom prošlošću, Aušvicom, pardon - Heliodromom i Dreteljom, u kojem je moguće naći čak i Židova koji nije protjeran, pardon - Bošnjaka i Srbina.

Photo: Stock
Drugi dio grada, podsjeća na neku kombinaciju vesterna i horora, spaljen kako fizički tako i duhovno.

Teško je ustvrditi čiji je taj dio grada, za njega se navodno brine SDA - stranka za koje su vlasti Islamske Republike Iran ustvrdile da je ta stranka jedino rješenje da se uništi Izrael, treba samo nekako omogućiti da se SDA brine o njemu nekoliko godina.

Pozorište, sjećate se da smo spomenuli negdje da je bilo vrhunsko, danas ne postoji. Istina, na budžetu postoje tri, ali oni naravno nemaju svoj repertoar i neće ga imati ni za narednu godinu.

Nacionalizam i primitivizam prave autentični hercegovački koktel - fašizam. Posljedice su mamurluk od kojeg vam se svašta pričinjava, da vas vaši ne pljačkaju već da se bore da Mostar bude stolni hrvatski grad, odnosno da ne bude stolni, od njega vam vaš svećenik izgleda moralno kreposno biće koje veliča boga na nebesima, a ne stranačkog boga, od njega vam vile vaših prvaka izgledaju kao barake na Rudniku, od njega vam postaje tako dobro da mislite da ste živi, a mrtvi ste davno u ime njihovog boga, u ime njihove ideologije koja je davno izašla na berzu i ima dionice u svim značajnim firmama u svijetu.

A ostali? Ko jebe njih, nema ih u Ustavu, pa zašto bi ih bilo i u tekstu.

Ipak, za njihovu rodbinu u inostrastvu, recimo da su živi, nisu umorni jer nemaju posla, raditi moraju konstitutivni. Zatvoreni negdje na zadnjim spratovima gdje nisu došli etnički čistači, jer im je bilo mrsko penjati se ili su se jednostavno zajebali, jebiga griješili su i Nijemci u Drugom svjetskom ratu, nisu sve Židove pobili, pa mogu i naši da nekoge ostave.

Photo: abrasmedia.info
Oni kao himnu propasti slušaju riječi pjesnika Zorana Kostića „ tu je bio grad  sad je pustinja, tu su živjeli ljudi bezbroj godina“.

A uz pjesmu pjesnika Milana Mladenovića rođenog u Zagrebu, sahranjenog u Beogradu: “kao da  je bilo nekad“ napuštaju grad ne bježeći nigdje jer i Evropa ne prima Židove. Ostalo je jedino nebo koje prima protjerane, nebo ipak nema miljenika. Tamo primaju i one koji ne postoje u Ustavu.

Pokoreni grad, Mostar. 14. februar 2012.

*Tekst preuzet sa portala Tačno uz dozvolu autora


star
Oceni
4.66
Ostali članci iz rubrike Stav
image

Uskokov „Agram“ u Zagrebu: Hapšenje Milana Bandića

Zna li gradonačelnik Hrvatske igrati preferans?

image

Lažljivost srpskog novindžiluka

Ime nije bitno

image

Kosovska sveska: Kraj priče o inferiornim Albancima

Nema više kikirikija, nema više semenki

Tagovi
Nema tagova za ovaj članak