Sarajevo pod snijegom

Taman sam htio napisati kako je Milorad Dodik nespojiv sa bilo kakvim oblikom umjetnosti, i kako je ova muzika svemirski brod koji te može izbaviti iz zbilje u kojoj Dodika mogu vidjeti kao napuhanog žohara s ljudskim licem, ali me YouTube miks za Maxa Richtera opet vraća na stvar koja se zove Sarajevo, a kroz prozor se vide krovovi zgrada u ulici kralja Tomislava, pa drveća u Velikom parku i još dalje u izmaglici Stari Grad i kuće usidrene na obroncima Trebevića. Pogled sa prozora mi je sužen pa ne mogu vidjeti lijevu stranu perspektive, tamo preko Ciglana do groblja Lav, i do stadiona Koševo

Najgora stvar koja se može desiti kolumnisti je da zaboravi o čemu je to htio pisati. Baš to mi se desilo ovih dana. Imao sam nešto jako bitno saopštiti čovječanstvu koje razumije naš jezik, ali mi se otelo, i otišlo u zaborav. Kad dobro promislim: ako sam zaboravio o čemu trebam pisati zar to nije dovoljan dokaz da o tome nisam ni trebao pisati. Jer da je ta ideja za tekst bila toliko jaka valjda bi mi se zabila negdje u memoriju tako jako da je samo tekst o njoj može izbiti iz mozga, izbaciti na dnevno svjetlo i pred čitalačke oči. Kako god, ideja je nestala, a ja sam shvatio kako je lomljivo ljudsko sjećanje, i dok ovo pišem još uvijek se nadam kako će mi ta ideja negdje uskrsnuti u umu, da ne moram vaditi tekst iz petnih žila.

Slušam Maxa Richtera, pijanistu i kompozitora, njegova stvar Sarajevo sa albuma Memoryhouse može vam natjerati suze na oči. Idealan je drug za melanholiju, i sve njene pojavne oblike, samo što ja nisam nikako raspoložen za melanholiju, ali teško mi se oteti njegovoj muzici. Na ekranu se pojavljuju komete, zvijezde, asteroidi, šumski putevi zaraslu u maglu, drvo na horizontu kojem je pozadina duga u sumraku – ono što biti ne može, rekao bi Borges; zatim svjetla što plešu u mraku, to je iz Richterovih spotova, da ne nabrajam dalje sve je tu vrhunski duševni užitak. Treba samo pustiti tonove da ti lagano ulaze kroz grudi tamo gdje je nekad bilo ljudsko šesto čulo, i gdje se sada nalaze njegovi ostaci koje možemo osjetiti kad nas nešto stegne u prsima, bilo dobro ili loše.

Taman sam htio napisati kako je Milorad Dodik nespojiv sa bilo kakvim oblikom umjetnosti, i kako je ova muzika svemirski brod koji te može izbaviti iz zbilje u kojoj Dodika mogu vidjeti kao napuhanog žohara s ljudskim licem, ali me YouTube miks za Maxa Richtera opet vraća na stvar koja se zove Sarajevo, a kroz prozor se vide krovovi zgrada u ulici kralja Tomislava, pa drveća u Velikom parku i još dalje u izmaglici Stari Grad i kuće usidrene na obroncima Trebevića. Pogled sa prozora mi je sužen pa ne mogu vidjeti lijevu stranu perspektive, tamo preko Ciglana do groblja Lav, i do stadiona Koševo.

Prvo što sam osjetio kada sam se u subotu spustio u grad sa svog brežuljka bila je tišina. To je onaj famozni dan kad je u Sarajevu izmjereno 101 cm snijega, a temperatura je preko dana bila oko -12 stepeni celzijusa. Tišina kakva može vladati u raju, kad utihnu ptice u krošnjama drveća, kada se mogu čuti samo vinski klokoti iz flaše koja sipa vino, ova sarajevska subotnja tišina je bila još veća od izmišljene rajske tišine. Čula se škripa snijega pod čizmama. A i ona je bila utišana, jer se zvuk na velikim hladnoćama bitno smanjuje.

Tišina je bila fenomenalna, ljudi su bili rijetki, sve me je neodoljivo podsjećalo na veličanstvene zimske ratne ugođaje kada traje neko nepisano primirje u zraku, dok vlada zimska ljepota posvuda po krajolicima čiste i netaknute divljine kojom bi hodali prema kasarni sakrivenoj duboko u gustoj šumi. Uvijek ću se sjećati tih pustopoljina kojima je brijao veseli i hladni vjetar. Snježne pokorice koja je hrskala pod čizmama kao pečena jufka na plehanom šporetu koju je majka pekla spremajući pečenu jufku za pitu. Hladan vjetar je dirao moje lice koje se žarilo od unutrašnje toplote tijela u pokretu, tijela koje miriše na ulje za čišćenje naoružanja. Ali je miris zime, snijega, zaleđenog drveća, oranica kojima smo hodali bio stostruko jači od mirisa mašinskog ulja. Osjećao bih tada neku čudnu energiju, brojao korake da razbijem monotoniju pod žmirkavim zvijezdama kojima je sigurno bilo hladno i lijepo kao i nama, malim vojnicima začuđenim ljepotom nečega što je bilo veće od nas samih i naše želje da ličimo na iskonske ratnike koje smo vidjeli u holivudskim kostimiranim filmovima. Pitao sam se gdje su sada krtice, zečevi, mravi i crvi kad je zemlja tako tvrda da je ne možeš ni petom odlomiti na ivici kolskog puta kojeg lepršavi snijeg nije zameo. Najviše bih volio kad snijeg počne tako sporo padati da ti se čini kako je u bestežinskom stanju. Snijeg stoji u zraku kao poderan plašt prepun iskričavih kristala, jer odnekud kroz noć, iza brda, možda direktno s neba, dolazila je neka primamljiva svjetlost – predgrađe nekog grada za kojeg sam znao da ne postoji na geografskim kartama, ali kojeg sam zamišljao sa svim njegovim svjetlima, sa svom toplinom njegovih kuća u koje sam htio ući i ugrijati se barem na trenutak. Grad je bio iluzija, njegova svjetlost možda odbljesak svjetlosti nebeskih tijela na zaleđenom snijegu koji je zaoblio svu oštrinu zemaljskog krajolika.

Eto gdje tišina može odvesti čovjeka. Vraćajući se nazad u stan kroz usku stazu gdje se dvije osobe nisu mogle mimoići, na početku uspona vidio sam kako četvorica ljudi vuku neki tovar na najlonu. Nisam mogao vidjeti šta vuku. Sa strane su stajale neke žene i ćutale. Jedan čovjek je istrčao iz zgrade noseći male drvene sanke i krenuo prema ljudima što su vukli teret na najlonu. Učinilo mi se da vuku veš-mašinu ili šporet, ali bilo je previše usko za takav teret. Kad su prišli vidio sam da vuku tabut sa mrtvacem koji je bio pokriven crnim platnom. Žene ispred haustora su oborile poglede prema snijegu. Sklonio sam se s puta da povorka prođe. U prsima sam osjetio zrnce straha, trajalo je kratko, a onda se nastavih probijati kroz snijeg i tišinu, koja je zadobila svoj puni smisao.

*Tekst preuzet iz magazina BH Dani