Marko Vešović, propovednik poezije

Ovogodišnja nagrada Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja, koja nosi ime velikog crnogorskog pjesnika Aleksandra Lesa Ivanovića, pripala je velikom crnogorskom pjesniku Marku Vešoviću, za njegovu “Knjigu žalbi”. Tako je pravo.

Žiri, koji smo činili Aleksandra Nikčević Batrićević, Bogić Rakočević i moja malenkost, smatra da je “'Knjiga žalbi' djelo čudesne pjesničke energije - tematski beskrajno razuđen, stilski gotovo besprijekoran pjesnički tekst. Bogatstvo poetskog jezika i odista rijetka moć versifikacije čine ovu knjigu vjerovatno i najboljim ostvarenjem Marka Vešovića, te potvrđuju da on pripada samom vrhu južnoslovenske poezije. “Knjiga žalbi” je u kreativnom dijalogu sa reprezentativnim evropskim poetskim praksama današnjice”.

Ali... Dozvolite mi da, u najboljoj ovdašnjoj tranzicionoj tradiciji, privatizujem funkciju govornika, pa da noćas, u ovoj prigodnoj besjedi, ni ne pokušam podržavati diskurs književnog kritičara. Najprije zato što Vešovićevu poeziju doživljavam odveć lično da bih sebi mogao dozvoliti lusuz okoštale, sterilne, rutinske retorike kakvom se, obično, ljudi ispraćaju u grob a knjige u spisak obavezne školske lektire.

Ali iznad svega: zato što je teško, odveć teško pred Markom Vešovićem govoriti o poeziji.

Draga, neprežaljena, preminula prijateljica Farah Tahirbegović... za koju Marko Vešović nije bio samo pjesnik kojeg voli i čovjek kojem se divi, nego i profesor koji će pred njom, kao i pred tolikim drugim studentima, secirati književnost, svaki čas pretvoriti u Čas anatomije, naučiti je da više od bilo čega drugog na ovome svijetu zavoli taj splet ideja-kostiju i jezika-mesa, to tijelo, tu knjigu, koju je profesor Vešović otvorio pred studentima.

Photo: Stock

Ta dva sata on kao da nije tu, govorila mi je Farah. On viče, recituje, gestikulira, a ti samo sjediš, slušaš i misliš: Bože, hoće li ovo neko zapisati, hoće li ovo čudo neko od nas zapamtiti?

U izvrsnom eseju “Marko Vešović, tumač poezije”, Miljenko Jergović kaže: “O pjesništvu općenito, o pojedinoj pjesmi ili o jednome jedincatom stihu, govorio je Vešović tako sugestivno, u mimici i gesti, u intonacijama i u naglascima, da bi slušatelj ili gledatelj stjecao dojam kako taj čovjek svojim uvidom proniče kroz svaku riječ, kako na poeziju gleda nekim specijalnim rendgenskim pogledom, u svakoj riječi on osjeti njezin pjesnički potencijal i napon. Za sve druge, najmanja nedjeljiva čestica pjesništva bio je stih. Marko je bio u stanju govoriti o još sitnijoj čestici, o riječi. A ono što bi govorio, djelovalo je uvjerljivo poput propovijedi nekoga darovitog propovjednika”.

Vešović je propovjednik poezije, a ona je njegova religija. Samo neko tako potpuno posvećen poeziji, uvjeren u njenu moć iskupljenja amaterski satkane stvarnosti, moć iskupljenja životâ komičnih kao scena iz filma braće Marks, mogao je napisati djelo poput Knjige žalbi – istovremeno tužno i trijumfalno. Jer Knjiga žalbi je trijumf poezije, a tužna je misao koja se provlači kroz nju: da ništa, pa ni sva ljepota stihova, ne uspijeva izmaći životu, tom neumoljivom mehanizmu koji ne zna za razlike, kojem je, bojati se, sve svejedno, i koji na koncu sve poravna, i nadanja i strahove, i mucanje i pjevanje, poravna ih kao talas zamkove u pijesku.

Neke su stvari pitanje dobrog ukusa.

U romanu Gubitnik Tomas Bernhard piše da je dužnost umjetnika, onda kada sretne najvećeg, kada se suoči sa onim što ne može doseći, da se pokloni i odustane od svoje umjetnosti. Pred Vešovićem odustajem od kandidature za onoga ko piše i tumači poeziju.

Ali ne prije nego kažem sljedeće.

“Razni kritičari su mi učinili tu čast da tumače pjesmu kao kritiku savremenog svijeta, te su je smatrali značajnom društvenom kritikom. Za mene je ona bila tek olakšanje jednog ličnog i posve beznačajnog prigovora životu, tek ritmično gunđanje”, rekao je T.S. Eliot povodom kritičarskih interpretacija Puste zemlje.

Kao što vidimo, i Eliot je svoje remek-djelo smatrao svojevrsnom knjigom žalbi. Nije li beskrajno duhovito smatrati poeziju ritmičkim gunđanjem, tekstom žalbe?

Kakav impresivan spisak žalbi je Vešovićeva poezija! Koju on, bez trunke popusta, ispostavlja pred sebe, svijet i Boga. U uvodnoj pjesmi „Knjige žalbi“, „Dernek“, Vešović se žali na „teški amaterizam s kojim sve ovo sklepano je s neba“.

Gdje presta sprdnja, poče sprdnja, kaže Vešović, koji stoji pred stvoriteljem, dostojnim sprdnje, i čika ga: Ti velik? Ti velemajstor?

Zadirkivanje svemoćnog zbog svijeta koji je za sprdnju i od sprdnje, okončava tužnim stihovima:

Svjetlucalo je zviježđe kao zlatni zubi
Iz usta seoskog harmonikaša.

Tamo gore, dakle, gdje imamo običaj tražiti utjehu, tamo gore, gdje adresiramo svoja najteža pitanja, tamo gore, gdje šaljemo svu svoju nadu, kao djecu u daleki svijet iz kojega se nikada neće vratiti, tamo gore, dakle, sija tek seoski, vašarski kič.

Ponekad mislim kako na svijetu postoje dvije vrste ljudi: oni koji nalaze da je utješno što ipak postoji nešto veće od njih samih, i oni koji nalaze da je nesnošljiva i pomisao da od njih ima nečeg većeg, pa onda ne žale truda da sve što gledaju odozdo oblate, skrate za glavu i svedu na svoju mjeru. Crnogorci, generalno, spadaju u ovu drugu grupu.

To, držim, objašnjava ljubav od koje pucaju kosti, kojom je Crna Gora obasipala Vešovića.

Ali što objašnjava ljubav prema Crnoj Gori koja izbija iz Vešovićeve poezije, čak i tamo, možda i najviše tamo, gdje je Vešović najstrože kudi? Kada kažem “Crna Gora”, ne mislim, naravno, ni na državu, ni na narod, na bilo koji kolektiv koji može stati na bilo koju zemljopisnu mapu ili u ustav.  Ljubav prema naciji i zemlji emocija je trećerazrednih pjesnika. Vešovićeva Crna Gora svijet je satkan od uspomena, svijet okončan, dovršen, svijet nevinosti koja je zauvijek izgubljena.

Od svijeta čijem tvorcu Vešović  upućuje knjigu žalbi, može se pobjeći jedino u svijet izgubljeni, sačuvan jedino u poeziji. Avaj, ni tamo nema mira, jer ničeg strašnijeg od vremena, koje kvari sve što dotakne.

 Umjetničko djelo zbilja „vrijedno troška“ ono je djelo koje zahtijeva stotinjak drugih djela bilo kojeg žanra kako bi ga objasnili, kaže na jednom mjestu Ezra Paund. Knjiga žalbi je takvo umjetničko djelo.

Paund u Pisan Cantos još kaže:

Tako je teška, Jejtse, ljepota je tako teška.

U ime teške ljepote Vešovićeve poezije, koja zahtijeva stotinu knjiga tumačenja, ovdje je kraj riječima. Preostaje još samo duboki naklon majstoru, duboki naklon učitelju.

* Reč na dodeli nagrade "Aleksandar Leso Ivanović" uručene na Cetinju, 21. novembra 2011.