Kako su Vijesti postale Četničke vesti

Prorok, predstavnik i profesor: Željko Ivanović, PR

Photo: europa.eu

U interpretaciji vlasnika "Vijesti" i piskarala u njihovom vlasništvu – prodao sam se režimu. Srećom, nisam jedini: isti ljudi tvrde da se Petar Luković prodao Canetu Subotiću, da je Šeki Radončić agent režima a Marko Vešović, pazite sad ovo, citiram, „prvo udbaško pero Crne Gore“

Kratko objašnjenje za neupućene:

Vijesti – nezavisni dnevnik koji je osnovao Milo Đukanović.

Željko Ivanović – medijski tajkun, direktor Vijesti, jedan od vlasnika medijsko-finansijskog konzorcijuma u usporedbi sa kojim je EPH franjevački red.

Večera u Vili Gorica – Predsjednik Parlamenta Ranko Krivokapić na sastanak je pozvao dvadesetak ljudi do čijeg mišljenja drži. Želio je da čuje što imaju reći o ulasku Crne Gore u NATO i EU i o identitetskim politikama u Crnoj Gori. Takvi su sastanci uobičajeni. Na njima su, prije velikog političkog zaokreta ka četnicima, više puta bili vlasnici Vijesti i njihovi kolumnisti. Koji su, međutim, sada prolili hektolitre pljuvačke po ljudima koji su se odazvali Krivokapićevom pozivu.

Vijesti vs. ja – u trenutku kada su vlasnici Vijesti, Monitora, banaka, investicionih fondova, fabrika vode itd. odlučili da je njihov politički projekt da sruše svog poslovnog partnera Mila Đukanovića i na vlast dovedu Nebojšu Medojevića i četničkog vojvodu Andriju Mandića (situacija u Crnoj Gori je ili-ili, jer ne postoji tzv. Treći blok) - čija je stranka odbila da glasa za skupštinsku Deklaraciju kojom se osuđuje genocid u Srebrenici, osudila hapšenje Ratka Mladića i traži podizanje spomenika četničkom vojvodi Đurišiću - ja sam konstatovao kako mi ne pada na pamet na vlast dovoditi četnike, naprotiv, učiniću sve što mogu da ih u dolasku na vlast spriječim. Napustio sam njihove novine i otišao da radim kao službenik tamo gdje su htjeli da mi daju platu – u Skupštinu Crne Gore. U interpretaciji vlasnika Vijesti i piskarala u njihovom vlasništvu – prodao sam se režimu. Srećom, nisam jedini: isti ljudi tvrde da se Petar Luković prodao Canetu Subotiću, da je Šeki Radončić agent režima a Marko Vešović, pazite sad ovo, citiram, „prvo udbaško pero Crne Gore“.

Tamo gdje je bila moja kolumna, tekstove je objavljivao Miloševićev ambasador u Rimu Miodrag Lekić, sada tu piše supruga Ratka Kneževića. Vijesti su kao kolumniste angažovale sveštenike Srpske pravoslavne crkve i istoričare koji se pitaju „koga su to naši kvislinzi izdali?“. Shodno novousvojenom načelu „sve što je četničko nije mi strano“, u Vijestima nema kritičkih tekstova o vojvodi Mandiću. Ali su zato učestali tekstovi koji upozoravaju na opasnost od „islamskog fundamentalizma“ i stvaranja „Velike Albanije“.   

Nakon godinu i po dana pljuvanja po meni, ovo je prvo reagovanje koje sam im poslao. Nisu ga objavili.

Napomena: tamo gdje koristim formulacije poput „kažu“, „priča se“ i slično, primjenjujem i parodiram retoriku i istraživačku metodologiju Vijesti.

******
 

Prethodnih su dana Vesti, pišući o sastanku u Vili Gorica, demonstrirale novu verziju istraživačkog i nezavisnog novinarstva: istraživačko prenošenje glasina i čaršijskog naklapanja, nezavisno od istine i obzira.

O sastanku, na kojem sam bio, imam reći sljedeće.

Pod jedan, biftek je mogao biti bolji.

Pod dva, malo je, ako išta, od onoga što su Vesti napisale istina.

Pod tri, predložio sam - većina učesnika se složila - da se na sljedeći sastanak pozovu vlasnici Vesti. U istoj, ponavljam istoj, sali u kojoj smo mi večerali, kažu, ti su se ljudi prije petnaest godina sastali sa Milom Đukanovićem, dogovorili osnivanje dnevnika Vijesti i uzeli od njega novac za taj posao. Današnje su Vesti, dakle, upravo u toj sali bezgrešno začete.  

Budući da je tako, predložio sam da se tu, već na sljedećem sastanku, otvori spomen-ploča na kojoj će pisati: dana tog i tog, godine te i te, u ovoj sali je osnovan nezavisni dnevnik Vesti (djevojačko Vijesti). Predložio sam da svečanu vrpcu presječe, sa jedne strane, Milo Đukanović, sa druge doktor Miodrag Perović, a da Željko Ivanović, svečano obučen u svilen jelek i opanke, drži crveno jastuče.

Photo: dreamstime.com

******

Kažu da čitav čovjekov život može stati u jednu riječ. Sva naša nadanja, strahovanja, postignuća i padovi na koncu budu vrjednovani riječju koja se drugome javlja kao prva asocijacija na nas. 

Željka Ivanovića, direktora podgoričkog dnevnog lista Vesti, bolje no ijedna druga, objašnjava kratka, zvučna riječ – PR. Svjedoci kažu da je on prevario prijatelje, u aktu preregistracije i iz osnivačkih dokumenata izbrisao ljude koji su istinski osnivači Vijesti. Njegovim poslovnim pothvatima bavi se tužilaštvo. Mnogi kažu da je Željko lopov, ali zašto bi ga, za ime Božije, to diskvalifikovalo kao dežurnog moralizatora? Osim toga - ko je u današnje vrijeme pošten? Mnogo važnije od toga kako će ga vidjeti zakon (a kako će ga vidjeti, kada je Pravda slijepa, kada Justicija nosi povez preko očiju?), jeste kako se on osjeća, kako sebe vidi, kako sebe doživljava? Vidi on sebe kao uzvišeni niz PR-ova. Njega su pretukli, ali on je prč - nije se prepao, nije presavio tabak i povukao se iz borbe za pravednije društvo, izdržao je presiju, svojim radom i djelom drži javno predavanje mladim naraštajima, koji su u njemu prepoznali figuru istinskog nezavisnog intelektualca, profesora bunta i otpora, proroka pada režima, predstavnika opljačkanih i prevarenih...

Kako ja to vidim? Željko je PR nove, tajkunske Crne Gore. Koja je kroz Željka Ivanovića progovorila iz PRkna cijelog naroda. Zato i današnje Vesti, koja je Željko napokon uredio po svojoj mjeri i obličju, sve manje liče na novinu, a sve više na javni WC. Nekada su Vijesti bile jedan pol crnogorskog novinarstva, Dan drugi. Danas su Vesti toaletoid, u kojem kolumnisti, na mig šefa, uz gromoglasan samozaljubljeni smijeh uriniraju po čestitim ljudima koji stoje na putu njegovim interesima.

Danas, Vesti i Dan su ista novina, sa istom uređivačkom politikom, jedna novina koja izlazi na dva pisma. No to je, kako bi rekli u jednom crtanom filmu, druga priča koju ćemo vam ispričati neki drugi put.

Kad Željko objavi tekst, poveća se količina štetnih gasova u atmosferi. Takva vrsta javnog ogašavanja drugdje bi se tretirala kao incident, no u Crnoj Gori Željkovi korporativni intelektualci javnost pokušavaju uvjeriti kako je to svetkovina kulture i čin intelektualnog otpora. Ništa ne bazdi kao truo tekst. Dok se s gađenjem odmiče od Željkovih tekstualnih uradaka, čovjek jasno vidi urednike Vesti kako aplaudiraju šefovim abortiranim pošalicama i humoru koji vapi za eutanazijom. Aplaudiraju, pa su im zauzete ruke, te ne mogu začepiti nos nad tekstualnim ekskrementima tajkuna koji je umislio da je intelektualac. Urednici pomažu šefu, čovjek tu prepoznaje njihov težak rad. Sugerišu ideje, čiste, zapravo plijeve šefove rečenice. Ali zalud. Iako ih piše u četiri ruke sa svojim omiljenim intelektualcima, Željkovi tekstovi živi su dokaz da nije tačna poslovica koja kaže kako su dvije glave pametnije no jedna.

Photo: ltkcdn.net

Željko je marksista od srca i duše, kako bi rekao Mišo Kovač. Ovaj poznavalac njemačke filozofije autor je rečenice „Kao što je rekao Marks, sve teče, sve se mijenja“. Shodno marksističkom nauku: nakon što je, u samo deset godina, prešao put od drugorazrednog autora fabričkog lista preduzeća „Radoje Dakić" do medijskog tajkuna, udarne propagandne pesnice Mila Đukanovića, nakon što je, dakle, obezbijedio materijalnu bazu, dao se na duhovnu nadgradnju.

Riješen da nadoknadi ono što je propustio dok je pisao o građevinskim mašinama i, docnije, dok je parama, kako je danas opisuje, duvanske mafije, osnivao dnevne novine, Ivanović se bacio na čitanje. Najviše je pozornosti posvetio prevodima petparačkih književnih hitova. Svoju kolumnu u Vestima naslovio je po jednom od takvih: Lovac na zmajeve.  

Pod stare dane postao je ljubitelj klasične muzike. Dok drugi tajkuni, primitivci, uživaju u narodnjacima, intelektualna perjanica tajkunske Crne Gore kontemplira uz operu. U dodatku za kulturu Vesti svojevremeno je objavio nadahnut, dirljiv tekst o svojoj posjeti Berlinskoj operi. Zadivljen drevnim njemačkim gradom identifikovao se sa Kenedijem i ponovio njegove riječi: Ich bin ein Berliner.

Eh, kad bi i ostali naši tajkuni bili tako naklonjeni lijepim umjetnostima, bili tako kosmopolitski nastrojeni, kao Željko Ivanović. On nije samo Berlinac, nego i Bečlija: u Vijeni je - ili su to tek glasine? - smješten jedan od njegovih stanova. Navodno ima lijep pogled na Bečku državnu operu, tako da Željko, kada je u Beču, u noćima nesanice, kada ga obuzme intelektualni nemir, ima vizuelni kontakt sa hramom umjetnosti koju je fatalno zavolio, predavši joj se cio.

Ako iko utemelji operu u Crnoj Gori, biće to Željko Ivanović – ima volju, a ima i okle. Tu me sjecite: neće proći dugo, a raspjevani tajkun će, biće to jednog blistavog božićnog jutra, pred zgradu Vesti dovesti najbolje berlinske pjevače da izvedu Željkovu operu Podgorički Faust, po libretu nekod od njegovih kućnih književnika. Pogađate o čemu se tu radi: provincijski novinar sklapa faustovski ugovor, stiče slavu i bogatstvo. Sustiže ga savjest, pa se on bori da ugovor raskine. U Željkovoj verziji, u tome uspijeva i postaje premijer Crne Gore.  

Padaju prve pahulje snijega; zima stegla zemlju, a duša se topi. Vrijeme kao da je stalo, da iskoristim formulaciju kojom su Vesti opisale dolazak Borisa Tadića u rodnu Pivu.

No svemu, pa i lijepim melodijama, dođe kraj.

Eto, to je kultura, o tome vam govorim, trijumfalno uzvikuje Ivanović, dok se urednici utrkuju ko će prije stegnuti ruku koja ih hrani, ko će gazdi uputiti impresivniji kompliment. Sjajno! Ubjedljivo! Šarmantno! Genijalno!, šište urednici kao čajnik na šporetu u kolibi upravnika logora.

Niste vi, šefe, za ovaj naš primitivizam. Vi ste za Berlin, za Beč. Za Sidnej, viče neko iz pozadine. Sidnej, lupi se po čelu Ivanović, i već sutradan leti za Australiju, jer voljeti operu, a ne posjetiti onu sidnejsku, isto je što i stvoriti materijalnu bazu, a ne oplemeniti je duhovnom nadgradnjom.  

Avaj. Željko Ivanović je trijumf materije nad duhom.