Stav
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (30)

Obračun sa izmišljenim neprijateljima

Oslobođenje od radnih obaveza

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: wordpress.com

“Oslobođenje” i magazin koji izlazi pod imenom “Dana”, u sklopu iste kompanije, na medijskoj sceni BiH rade ono što SDP, kao partija s kojom su u simbiotskoj vezi, radi na političkoj – sahranjuju višegodišnje nade naivnih optimista u mogućnost Drugačijeg. Svodeći alternativu Zlu na tek još jednu njegovu verziju. Nudeći, umjesto potpuno drugačijeg svjetonazora i ponašanja, tek sofisticirane razlike

Položaj novinara u BiH (mada ne sumnjam da je slično svuda na prostoru bivše nam zajedničke države), u mainstream medijima (pa i u dijelu internetske zajednice koji ih imitira), na tragu je one Niemöllerove: „Kad su nacisti došli po komuniste...“. Odstrjeljuje se jednog po jednog, dok ostali to manje-više nijemo posmatraju. Definišući ovdašnji medijski prostor kao skup umišljenih idiota, koji vjeruju da se njima takvo što ne može desiti (jer su „nezamjenjivi“) i moralnih pizdi koje su sigurne(!) da se njima takvo što ne može desiti, jer ne planiraju nikad izaći iz gazdinog ili urednikovog rektuma. Uz nezanemarivu podskupinu pripadnika skupine idiota koji se nadaju da će na vrijeme prepoznati trenutak kad treba postati pizda.

QUOD LICET JOVI, NON LICET BOVI ili ONO ŠTO JE DOPUŠTENO UVEZENOM MANEKENU SLOBODE NIJE DOPUŠTENO DOMAĆOJ TEGLEĆOJ RADNOJ SNAZI
Svega nešto više od mjesec dana nakon skandala sa zabranom teksta Borisa Dežulovića u
Oslobođenju, taman kada su naivni optimisti nastavak objavljivanja Dežulovićevih tekstova u ovoj sarajevskoj dnevnoj novini protumačili kao dokaz da je čitav slučaj sa zabranom plod nečije greške i gluposti koja se više ne može ponoviti, iz iste novine stigao je otkaz Ziji Dizdareviću, kolumnisti i analitičaru sa sedamnaestogodišnjim stažom u toj novini, zbog kršenja Omerte. Odnosno, zbog odbijanja da odćuti zabranu svog teksta u magazinu koji izlazi u okviru iste korporacije kao i Oslobođenje i objavljivanja zabranjenog teksta na jednom od internet portala.

Na udaru korporacije: Zija Dizdarević
Photo: www.radiosarajevo.ba
Tragikomično je i indikativno u kontekstu Niemöllerovog upozorenja, da se čitava stvar desila jednom od onih za koje se to nikad ne bi pretpostavilo da je moguće – odanom „vojniku partije”, koji je bio poznat upravo kao rigidni sprovoditelj zacrtane politike, koji se isticao samo u fanatičnoj dosljednosti i povremenom radikalizmu unutar zacrtanog okvira, a ne po intelektualnom preispitivanju i dovođenju u pitanje bilo čega unutar zidina korporacijskog carstva kome je pripadao i ideološko-političke matrice u simbiotskoj vezi s njim (uzgred, do skandala najvjerovatnije nikad ne bi ni došlo da nastavak Dežulovićevog pisanja za Oslobođenje, nakon zabrane mu teksta, nije pogrešno shvaćen kao otvorena mogućnost).

Dizdarevićevo lamentiranje da postavke iznesene u tekstu s kojim je on polemisao, za razliku od njegovih, u zabranjenom mu tekstu, „ne slijede demokratsku tradiciju i antifašističko opredjeljenje Oslobođenja”, kao da su dio nekog skeča ili feralovska satirična zajebancija na temu staljinističkih procesa. Ako je koja tradicija, naime, u pitanju u ovom slučaju, onda sigurno nije demokratska (demokratija i tradicija su, generalno, nepovezivi pojmovi na prostoru „od Vardara pa do Triglava”), nego – staljinistička. Tradicija surovih obračuna s izmišljenim neprijateljima u svojim redovima. U kojoj tužioci, sudije i egzekutori, vjeruju u ispravnost svojih postupaka iako svjesno lažu i izmišljaju dokaze protiv svojih žrtava, dok se ove, s druge strane, iako odbačene i izložene linču, zaklinju na vjernost Ideologiji (uređivačkoj politici) i Partiji (firmi), koje su ih odbacile, i izvikuju parole u njihovu čast.

ĐURA ĆE TI OPROSTITI ŠTO TE JE TUKAO“
I dok Dizdarević, iako već presuđen i u vozu sa Sibir, uzvikuje „Živeo Drug Staljin! I svetska revolucija! Živeo Informbiro! I njegova Rezolucija!“ i dokazuje da „moja analiza je na liniji onog što je dominantna uređivačka politika Oslobođenja“, urednica i direktor tog lista ga optužuju da se oglušio o postulate profesije, prekršio Kodeks za štampu i „svojim radom narušio ugled dnevnog lista „Oslobođenje“ i na taj način prouzrokovao štetu Oslobođenju d.o.o.“

Kao ni staljinistički tužioci i egzekutori, ni urednica i direktor Oslobođenja ne shvataju da nije njihova žrtva ta koja ruši ugled onoga čijim se braniocem proglašavaju, nego – oni!

To što je javnost ostala nijema na svojevremeni skandal sa kupoprodajom „brenda Dana“, u kome je spletkama, lažima i korporacijskim plaćenicima u ulozi štrajkbrehera, blitzkriegom, slomljen protest zaposlenih u tom magazinu, koji su, naprosto, izbačeni na ulicu; to što je ostala nijema i kad je urednica Oslobođenja imitirajući Dodikove šefove propagandnih odjela, zabranila tekst Borisu Dežuloviću; to što po ko zna koji put dokazuje svoju glupost zauzimajući stav u aktuelnom skandalu oko otkaza Dizdareviću, na osnovu ličnog odnosa prema Dizdareviću i njegovom pisanju, umjesto da vidi neprihvatljivu suštinu čitave priče, koja zahtjeva principijelan odgovor i odlučan obračun s takvom praksom; ne dovodi u pitanje činjenicu da rukovodstvo Oslobođenja permanentno blati ugled te novine stečen u najtežim vremenima, a potom, kupljen za sitne pare, u trenutku finansijskog kolapsa i egzistencijalne agonije zaposlenih u njemu (pri čemu, kao i u slučaju Dana, Kapital vjeruje da se ugled kupuje, a da su ljudi tek nebitan tehnički detalj).

No, „može im se“. Jer im niko ne stoji na putu. Naprotiv.

SVE SU ŽIVOTINJE JEDNAKE, SAMO SU KORPORACIJSKE SVINJE JEDNAKIJE
Sasvim u skladu sa orvelovskom vizijom novinarstva na Životinjskoj farmi, iz lokalnog novinarskog udruženja, umjesto podrške novinaru, stiže podrška korporaciji i egzekutoru, u liku urednice Vildane Selimbegović. Najprije zavijena u unproforovsku filozofiju ekvidistance: „Svako ima pravo na odbranu sebe“ (kao: i Dizdarević i Oslobođenje), koja zanemaruje i suštinu i elementarnu logiku i nesrazmjer moći (i u biti je uobičajeno opravdanje za kršenje ljudskih prava i nasilje siledžija raznih vrsta – to je, recimo, argument vjerskih ekstremista i homofobičnih batinaša, dok premlaćuju mirne posjetioce kulturnih manifestacija ili šire mržnju javnim prostorom: samo se „brane“ od „islamofoba“, „militantnih ateista“ i „agresivnih pedera“, koji samim svojim postojanjem „ugrožavaju njihov način života“). A onda i otvorene osude Dizdarevića, kao nekog ko „krši etički kodeks“, „nije profesionalan“, a „ni moralan“ (sve to, da podsjetimo, samo zato što je pomenuti, objavio na internetu tekst koji mu je magazin koji ga je naručio odbio objaviti).

Photo: ncac.org
Izvrnuta logika predstavnika Udruženja, interes korporacije stavlja i iznad interesa novinara zaposlenog u njoj i iznad interesa javnosti, kao ključnog, a potpuno zanemarenog u totalitarnoj viziji odanosti kolektivu i proklamovanom imperativu slijepe poslušnosti prema onom ko te plaća.

Novinari koji imaju ovakvo Udruženje, ne treba da se brinu za svoju budućnost“, rekao bi drug Tito, ispijajući viski sa Građaninom Kejnom. Treba da se useru od straha.

Zapravo, ovo je novinarsko udruženje, sagledano kroz istup njegovog predstavnika i muk njegovog članstva, ogledalo stanja u ovdašnjem medijskom prostoru. Zato je i moguće da se sve ovo dešava, a da niko ni na šta ne reaguje. Imamo novinarska udruženja koja brane Kapital, novinarska udruženja koja brane Vlast i dio su udruženog zločinačkog pothvata u razvoju. Samo nemamo nikoga ko će braniti samog novinara i ko će se boriti za stvaranje ambijenta u kome će on moći profesionalno da obavlja svoj posao, a da bude siguran da zato neće biti kažnjen i završiti na ulici. Novinarskog udruženja iz koga će pojedinac koji stane na stranu korporacije umjesto na stranu novinara (u situaciji kad korporacija istjeruje na ulicu dugogodišnjeg novinara zbog toga što je odbio prećutati cenzuru), biti poslat u tri korporacijske materine, izbačen iz Udruženja i istaknut na stub srama, da niko više iz branše biciklo na njega ne nasloni.

PS ili APOCALYPSE NOW
Oslobođenje
i magazin koji izlazi pod imenom Dana, u sklopu iste kompanije, na medijskoj sceni BiH rade ono što SDP, kao partija s kojom su u simbiotskoj vezi, radi na političkoj – sahranjuju višegodišnje nade naivnih optimista u mogućnost Drugačijeg. Svodeći alternativu Zlu na tek još jednu njegovu verziju. Nudeći, umjesto potpuno drugačijeg svjetonazora i ponašanja, tek sofisticirane razlike. Odlučivši se za filozofiju „Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se”, sve više se približavaju svojim dojučerašnjim antipodima (dramatično mijenjajući dosadašnju političku i javnu scenu) i dodvoravaju izborno-čitalačkom tijelu protivnika (koji postaju tek konkurenati), ne libeći se ni ekscesa iz repertoara „veći katolik od Pape“. Misleći da će ih dojučerašnji simpatizeri slijediti jer naprosto nemaju alternativu: ne možeš sa Oslobođenja preći na Avaz ili iz SDP-a u nacionalističku stranku. (No, postoji nešto drugo, na što ne računaju, a što je još podavno formulisao Senad Avdić, urednik Slobodne Bosne: Ne pada mi na pamet da ikad više glasam za „manje zlo“. Ili da ga plaćam – dodao bih.).

Bipolarni svijet više ne postoji. Postoji samo propagandno održavanje njegovog privida. Dok SDP, u pohlepnoj želji za vlašću, pravi koalicije sa soft fašistima, i to pristajući na njihova pravila, a Oslobođenje se sa Avazom i Islamskom zajednicom takmiči ko će prije objaviti ramazansku vaktiju.

Photo: Stock
I postoje (zanemarimo li propagandnu mašinu šumskog novog udruženog zločinačkog pothvata u razvoju) dva korporacijska medijska bloka, podjednako sumnjive finansijske pozadine, i, u ovom trenutku, podjednako nedemokratske politike, čija je ključna razlika u moralnom kapitalu Oslobođenja iz prošlosti i amoralnom kapitalu Avaza, te, u nakupljenom gađenju prema podmuklosti, egocentrizmu, lažima i različitim oblicima nasilja sklonom King Kongu, koji se u međuvremenu proglasio i vlasnikom naše bolje budućnosti, i Godzilinom uspješnom sakrivanju od javnosti, s druge strane.

Nakupljeno gađenje građanski orijentisanih pojedinaca prema njihovim protivnicima, polako postaje jedina prednost i SDP-a i Oslobođenja. No, dok je moć njihovih protivnika bila nesrazmjerno veća a oni djelovali gotovo iz ilegale, tek kao slaba nada u mogućnost drugačijeg, to je i moglo funkcionisati. Uloge su se, u međuvremenu, promijenile. I mada je još uvijek mnogo onih koji jedva dočekavši pobjedu „naših“ ne žele priznati da su i oni u međuvremenu postali „njihovi“, SDP-ovo silajdžićevsko vlastoljublje po svaku cijenu i siledžijsko ponašanje Oslobođenja, obiće se o glavu i jednim i drugim. No, nažalost – i svima nama.

No, internet je majka. Samo još da Luković skonta kako se živi od vazduha.

star
Oceni
4.36
Ostali članci iz rubrike Stav
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak