Stav
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (20)

Prekrajanje istorije Banjaluke

Laktašenkov tamni vilajet

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: cache.virtualtourist.com

Kada se drevna tvrđava Kastel (ne treba ni nagovještavati da je period kada je sagrađena, dograđivana und so weiter takođe prešućen kao Ništa!) samoobruši u Vrbas podno njenih zidina, a sudeći prema stanju na terenu, na dobrom je putu, vrli građevinci zvani La Cosa Nostra napraviće utvrdu u renesansnom stilu. Tek da se zna! Nakanu je prije koju godinu već započeo uvezeni prekodrinski umjetnički patriota koji je jedne godine došao na ideju da se stara staza na tvrđavi asfaltira. Tako je Kastel bezmalo dobio auto-put po kojem su ekstatično poskakivali posjetioci u žurbi da zauzmu mjesto za još jedno ćeranje sa svojim dragim Matijom Bećkovićem. Baš tom prigodom je i nastala čuvena pjesma Ćeram te još kao prije

Nakon što je u Banjaluci ukinuta najpoznatija banjalučka nezvanična himna S vrha Šehitluka, ako se izuzmu konkurentske sevdalinke Put putuje Latifaga i Od kako je Banjaluka postala, te, shodno navedenom, ista nije ni mogla biti izvedena prigodom, dani u vezi sa oslobođenjem grada, 22. aprila protiču u opštoj sreći i veselju. A kako kažu vrli oci, obilježavaće se punih deset dana. Tako je istoričar Goran Latinović u svojoj besjedi o Banjaluci kazao da je ista najveći procvat doživjela pod upravom bana Milosavljevića (Svetislav Tisa Milosavljević, prvi ban Vrbaske banovine od 8.11.1929. – 18.04.1934), te nakon 1998. godine. I ništa više!

Latinovićeva priča podsjeti na vesela druženja kod pokojnog banjalučkog slikara i kipara Slobe Dragaša, kad njegov prijatelj iz Pančeva Joca jednom ispriča kako su njegovog dedu koji se sa 60 ljeta oženio mlađahnom ljepoticom i pričao samo o njoj, pitali šta je bilo prije mlade babe. A on mrtav-ladan, kao da nije bila javna tajna da je imao buran ljubavni život, odgovarao nevino sliježući ramenima: „ Ništa!“

Ne umanjujući značaj bana Milosavljevića, koji stoji iza izgradnje Banske palate (danas Gradske uprave), Banskog dvora, Pozorišta, Higijenskog zavoda, objekata Učiteljske i Poljoprivredne škole i osnivanja banovinskog Muzeja, udruženja za turizam, Obrtničke i Trgovačke komore itd, nećemo reći da prije njega nije bilo Ništa! Tačnije, bilo je svašta, od kada se Banjaluka 6. februara 1494. pominje kao utvrda u nekom rukopisu ugarsko-hrvatskog kralja Vladislava II, a u kojoj se Juraj Mikulašić navodi kao kaštelan Banjaluke. Banjaluka se tada nalazila na području Gornjeg šehera, a ispod se nalazila varoš sa franjevačkim samostanom. Godine 1528. Turci su zauzeli ovo banjalučko utvrđenje. Hroničari bilježe da je sjajan procvat i ubrzan razvoj grad doživio za vrijeme Ferhad paše Sokolovića, prvog bosanskog begler-bega (1580-1584.) Ferhadija, Arnaudija (izgrađena 1595), Sahat-kula, hamam s posebnim vodovodom, karavan-saraj, bezistan, kaldrmisan put od Gornjeg Šehera do potoka Crkvena, podizanje drvene ćuprije preko Vrbasa, neki su od 216 javnih objekata iz tog perioda. A prvu kafanu, grad je dobio prije tadašnjih evropskih prijestonica, tačnije 1617. Nakon aneksije BiH od strane Austro-Ugarske, Banjaluka je već 1883. željezničkim putem bila povezana sa Evropom. Na samom početku osamdesetih godina XIX vijeka, u Banjaluci se bilježe začeci njenih nadaleko poznatih raskošnih aleja kestena, platana, lipa i slično, a „krivicu“ za to snosi izvjesni austrijski divizni general Jelzon. Izgradnja samostana „Marija Zvijezda“ 1871-72. u Delibašinom selu, sadašnjim Trapistima, imaće ogroman uticaj na ekonomski razvoj grada. Uporedo sa samostanom, trapisti grade banjalučku pivaru, čiji se prvi proizvod zvan „Banjalučko“, kao preteča potonjeg „Nektar“ piva registruje 1894. u Okružnom sudu u Banjaluci. A 1872. u rad puštaju prvi parni mlin, tada jedini u BiH. Samostan, čuven i po proizvodnji poznatog trapiskog sira, izgradnjom hidrocentrale na Vrbasu dobiva električno osvjetljenje 1889. a Banjaluka 1902. Hidrocentrala je izgrađena prije one na Nijagarinim vodopadima. Nemoj nam samo reći da prije babe nije bilo Ništa!

Tako je i prije Banj brda, što ukinu onu pjesmu s početka teksta, bilo neko brdo zvano Šehitluci. A na tim Šehitlucima koji se protežu iznad Banjaluke, juna 1941. održan je sastanak o pripremama i početku narodnooslobodilačke borbe u Bosanskoj krajini.

A tu je i čuvena i hrabra Rezolucija banjalučkih Muslimana od 12. novembra 1941. Nakon uspostavljanja NDH 10. aprila 1941. i progona srpskog stanovništva u Banjaluci, najugledniji banjalučki građani, Muslimani s punim imenom i prezimenom potpisali su rezoluciju protiv zločina i progona ljudi po nacionalnoj i vjerskoj osnovi i uputili je ustaškom poglavniku Anti Paveliću. Za vrijeme ovog rata, potomci tih istih Muslimana, kao i ini banjalučki Muslimani i Hrvati protjerani su iz Banjaluke. Osim ove vrste urbicida, isti je zapečaćen i rušenjem dvije najljepše džamije pod zaštitom UNESCO-a, Ferhadije i Arnaudije. Shodno onoj da se dobro dobrim vraća.

Nakon oslobođenja grada, 22. Aprila 1945. slijedi, sudeći po novokomponovanim istroričarima opet Ništa! Vjerovatno najveće i najmrže ništa jer je povezano s mrskim socijalizmom, lažnom ljubavi među njenim građanima, bijedom i siromaštvom. Misli se na duhovno svakako, shodno onoj, svaka ovca svom stadu trči. Ili popu, što dođe na isto! J.B. Tito je persona non grata, još samo pojedini znaju gdje je u Banjaluci birvaktile bio Titov drum. Nakon što su porušene biste narodnih heroja koje su se nalazile na Kastelu, iščašene biste su nekoliko godina poslije postavljene pored izmještenog Partizanskog spomenika kod hotela „Bosna.“

Photomontage: E Che
No, da se vratimo na veselu zbilju i sadašnjost povodom Dana oslobođenja Banjaluke. Tako je građanima iz Administrativne službe grada čilo saopšteno da je Banjaluka sredina u kojoj stanovništvo i posjetioci imaju jednake mogućnosti da aktivno učestvuju u njegovom životu i u kojem mladi imaju istaknuto mjesto. Prilikom čitanja, neko je vrlom administrativcu pružio fotos Laktašenka jr. gdje se ovaj mladac veselo smije nakon što je dobio tri miliona kredita. Jer, kako je tata, Laktašenko sr. rekao, nije on nekakav drogeraški nikogović, već čovjek od biznisa. Umalo da nastane tuča među novinarima ko će dobiti ekskluzivno pravo da prvi objave fotografiju u prilog navedenom. Ne obazirući se na graju, a i svikli na fotografije juniorčića nakon seniorskih zalaganja za kredite, administrativci iz gradske skupštine postali su još čiliji kada su jednoglasno zapojali kako je grad bezbjedno, humano i urbano mjesto zdravog života sa bogatim kulturnim i sportskim sadržajima, kojima se prepoznaju i valorizuju preduzetništvo, znanje, sposobnosti i rezultati. Eto!

Moguće je, kao što je moguće i period nakon 1998. nazvati procvatom urbanizma i renesanse i svakolikog drugog života u Banjaluci. Kada se drevna tvrđava Kastel (ne treba ni nagovještavati da je period kada je sagrađena, dograđivana und so weiter takođe prešućen kao Ništa!) samoobruši u Vrbas podno njenih zidina, a sudeći prema stanju na terenu, na dobrom je putu, vrli građevinci zvani La Cosa Nostra napraviće utvrdu u renesansnom stilu. Tek da se zna! Nakanu je prije koju godinu već započeo uvezeni prekodrinski umjetnički patriota koji je jedne godine došao na ideju da se stara staza na tvrđavi asfaltira. Tako je Kastel bezmalo dobio auto-put po kojem su ekstatično poskakivali posjetioci u žurbi da zauzmu mjesto za još jedno ćeranje sa svojim dragim Matijom Bećkovićem. Baš tom prigodom je i nastala čuvena pjesma Ćeram te još kao prije.

S druge strane, za obrušene tvornice niko još nije pokazao interesovanje. Izvođači radova, podržani s političkog vrha jednoglasni su u ocjeni da niko više ne želi da se sjeća mrskog socijalizma, niti njegovih oznaka, te da se u skladu s tim sva socijalistička obilježja, naročito tvornice, uključujući i manufakturice za proizvodnju bilo čega izuzev najlonskih vreća, ukinu.

Kako lumpenproleterijat ne piše istoriju, podobni mediji u blentitetu, (čitaj: svi) su objavili, a oni koji još nisu, upravo su se spremali da plasiraju info, kako je notorni fakat da Banjaluka nikad nije tako procvjetala kao od 1998. A onda, snijeg pade na behar, na voće. Niko ne zna kad se tačno pojavio, ali jest i to u najsvečanijem momentu proslave procvata Grada. I to baš u momentu kada su administrativci skupštine opštine Banjaluka počeli da igraju kolo. Glamočko, gluho, mada se svi mogu zakleti da su čuli i neko podvriskivanje. Naime, od kada je Komunalna prije dvije godine na onom istom Kastelu tačno u ponoć prekinula koncert grupe Uriah Heep, shodno odlukama gradskih otaca o javnom redu i miru, u statut grada u rascvjetalom periodu dopisano je da će se iza ponoći tolerisati samo gluho glamočko. Tu naredbu je tu i tamo kršio samo vrač Laktašenko, gosteći Arkanovu ljubu i đipajući za njom kao vilen na gradskom stadionu. Koji se uzgred takođe u dogledno vrijeme ruši, jer se pravi stariji i ljepši za još ljepšu i mlađu ljubu.

Dakle, obuzeti gluhim, administrativci su prekasno vidjeli. Sutradan su neprijateljski mediji bili puni te greške u procvatu. Zalud su se ovi poslije kleli da je to bilo Ništa, ali neprijatelj vidi ono što hoće, a ne ono što jest. Naime, u vidno rascvjetalo banjalučko polje ušetao je kadar sa starijim čovjekom kako gura bicikl pored sebe s vrećom krompira i crvenog luka privezanih špagom. Ispred čovjeka, kao s opruge iskočio je policajac. Istreniran je, vidi se, skok mu se nastavlja na korak gluhog glamočkog.

Photo: Momir Kostić
Curiiiiik. Ajde nazad. I jope, i jope...“
Nisam ti ja konj, halo papak.“
I jope... i jope... Gdje ti je kaciga, stari? Ne možeš takav u Evropu.“
Kakvu Evropu, ja ne mogu ni do kuće, vidiš da vučem krompir. I šta mi tu poskakuješ ko mahnit.“
E ne može bez kacige. I jope... i jope...“
Šta će mi kaciga, da plašim krompir.“
Novi zakon. Svi biciklisti nose kacige ili plaćaju kazne. I jope... uh, što je dobro... i jope... Ne možemo se mi razlikovati od svijeta.“
Inače smo kao isti. Nisi ti dobar. Divi budale, tebe starac ko da je ugrizla muha CC. Latinična. Uzgred, gdje ti ovdje vidiš biciklističku stazu, kad smo već kod toga. Nekad je čovjek u ovom gradu mogao kao dingospo voziti bicikl. Čak i ušikan. Sad od ovih što se laktašaju ne možeš ni da hodaš. Vidiš li ti da ja bicikl guram pored sebe?“
Gurao ili vozio, bicikl je tu, znači, mora biti i kaciga, uzgred, vidim da je i guvernal iskrivljen, nemaš signalizaciju. I jopeeeee...“
Slušaj ti mene, ovaj bicikl je iz 1959, ćaća je njim još za onog vakta išo na poso. I to je sve što imam iza njega, sve ostalo oduvano. A luđak si, matere mi, šta mi tu đipaš. “
Šta je oduvano. Jopeee...“
Nije jope, ljakso, već opet. Pa tvornica gdje je radio on, gdje sam radio ja, sve, kažem ti. I grad je oduvan. Ovo ti je sad jedna obična selendra.“
Šta ih oduva. Razvigorac. I jope....“
E, razvikurac, papak.“
Ajmo, kazna je 150 markica. I jope....“
Ma kakva kazna...“
I jope... Velim ti, ne možeš bez kacige u naš procvjetali period. Ajd požuri, ode mi kolo.“
Nemam ja para, sad ti kažem, oduvalo tvornice, oduvalo posao, oduvalo pare. Još malo, pa će oduvati i mene.“
I jope... Nemoj me tu zamajavati. Nema tako gurati bicikl. Ili kaciga ili pare.“
Šta ili, da nosim ovaj krompir na mom, je li?“
Ma nećeš ti mene zajebavati, stoko jedna, fukaro.“
Zamahnu palicom.
Administrativci načas zastadoše u kolu, pa kad čuše kako jadničak s biciklom zapomaga Samo nemoj po glavi, druže plavi, zatrupkaše nogama još jače. I jope.



star
Oceni
4.13
Ostali članci iz rubrike Stav
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak