Što su Dalmatinci tražili u Egiptu?

Photo: wikimedia.org

Uzalud vam trud povjesničari, sve ono što sam znao o izbjegličkom logoru El Shatt do sada, u samo par rečenica srušio je Slaven Letica. Nakon prvobitnog šoka, kad sam bolje promislio, upitao sam se, pa zašto ne bih vjerovao Slavenu Letici? Ipak je to osoba neprijepornog moralnog autoriteta. Bio je savjetnik (1990/91) predsjednika RH Franje Tuđmana, koji je bio povjesničar, pa moguće da je savjetovanje išlo dvosmjerno...

U petak navečer 4. 2. sam imao taj peh da sam neobjašnjivom neopreznošću, nakon završetka “Inspektora Montalbana” prebacio na HRT1, gdje je u toku bila emisija “Peti dan”. Gosti - Letica, Visković, Zidić, Maković - su razgovarali o događanjima u Egiptu, spominjao se i Obama, kad je odjednom ničim izazvan Slaven Letica ispalio: “Nikad, recimo, nije istražen ratni zločin vođenja 30000 Dalmatinaca u pustinju na Sinaju. To je uvijek interpretirano povijesno iz pozicije titoističkog, antifašističkog herojstva.” Na reakciju Velimira Viskovića, kako je njegova majka bila tamo i da to ne smatra zločinom, Letica je uzvratio da je zločin “dovesti Dalmatince tamo zato što su bili sposobni preživjeti tamo, ali ako si razgovarao sa djedom, bakom, mamom, onda će ti oni kazati da su Englezi sa ogromnom šibama tukli nesretne Arape kao stoku, kao deve.” I još je dodao: “Naravno da je to za njih bilo zanimljivo povijesno iskustvo, ali razloga za tu evakuaciju nije bilo.” Ove izjave su na mene imale učinak šoka, jer je to tema o kojoj ponešto znam, a to što znam je totalno suprotno onome što je Letica izgovorio.

Photo: hismus.hr

Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. Dalmacija je većim dijelom bila pod kontrolom partizana. Nakon toga (krajem 1943. i početkom 1944.) Nijemci pokreću ofenzivu i okupiraju cijelu Dalmaciju. Preko 30.000 civila se u strahu od njemačke odmazde sklonilo na Vis. Tamo se već nalazio Glavni štab partizana, kao i britanska vojska. Zbrinjavanje tako velikog broja izbjeglica nije bilo moguće, te je donesena odluka o njihovoj evakuaciju u južni dio Italije. Pošto su tada u Italiji vođene žestoke bitke između Nijemaca i saveznika, donesena je odlika o prebacivanju civila u pustinju Sinaja, u Egipat, na teritorij pod kontrolom Britanaca. Najveći dio njih je bio smješten u logor El Shatt. U tom logoru se i umiralo (preko 800 umrlih, uglavnom djece) zbog loših uvjeta u logoru, ali i rađalo (oko 500 rođene djece). Neka od njih su dobila imena Sinajka, Elšatka, Zbjegan. O uvjetima u logoru dosta govori i podatak da su njegovi stanovnici morali sami proizvoditi sapun.

U Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu 2008. godine se mogla pogledati izložba “El Shatt – zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944.-1946.)”. Osnivanje logora, organizacija života u njemu, kulturne djelatnosti (čak je i jazz orkestar djelovao u El Shattu) i ostali aspekti života u logoru su prezentirani na izložbi, sve do zatvaranja logora i povratka izbjeglica u Dalmaciju.

Photo: unizd.hr

Autorica izložbe Nataša Mataušić je napisala u katalogu izložbe: „Izbjeglički logor El Shatt po svojoj organizaciji bio je potpuno autonoman. Nalazio se u stranoj državi, ali je cijelo vrijeme svoga postojanja predstavljao stvarni djelić zemlje iz koje je došao. Nevjerojatnom upornošću ljudi svladane su sve prepreke, nadvladane nemilosrdne klimatske prilike i stvoren je u doslovnom smislu riječi pravi grad koji je umjesto kuća imao šatore. Grad s preko 26.000 stanovnika. Grad s ulicama, 'kućnim brojevima', školama, bolnicama, ambulantama, poštanskim uredima, kazalištima, pjevačkim zborovima, nogometnim i sportskim klubovima, grobljem i crkvama. Grad s javnim kupaonicama, kuhinjama, svakodnevnim i tjednim tiskom... I to je sve izgrađeno bez novaca, bez prave zakonodavne i izvršne vlasti, bez policije, bez prisile. No, to nije bio nimalo lagan zadatak. Zahtijevao je velike organizacijske i diplomatske sposobnosti ljudi koji su ga vodili, a od samih izbjeglica izuzetnu izdržljivost i samodisciplinu.”

Ali uzalud vam trud povjesničari, sve ono što sam znao o izbjegličkom logoru El Shatt do sada, u samo par rečenica srušio je Slaven Letica. Nakon prvobitnog šoka, kad sam bolje promislio, upitao sam se, pa zašto ne bih vjerovao Slavenu Letici? Ipak je to osoba neprijepornog moralnog autoriteta. Bio je savjetnik (1990/91) predsjednika RH Franje Tuđmana, koji je bio povjesničar, pa moguće da je savjetovanje išlo dvosmjerno? Za saborskog zastupnika izabran je 2003. na listi HSP-a, stranke koja se uvijek principijelno ponašala, malo će hvaliti i biti nostalgični za NDH, malo će se ograđivati od samih sebe, malo ćemo ih slušati kako ih prošlost ne zanima, već da su okrenuti budućnosti. Pa kome bi trebali vjerovati, ako ne Slavenu Letici?

I nekoliko dana nakon pomenute emisije mi se vraćaju riječi Slavena Letice: “Nikad recimo nije istražen ratni zločin vođenja 30000 Dalmatinaca u pustinju na Sinaju. To je uvijek interpretirano povijesno iz pozicije titoističkog, antifašistickog herojstva.”

“Naravno da je to za njih bilo zanimljivo povijesno iskustvo, ali razloga za tu evakuaciju nije bilo.”

Valjda je po Letici zbjeg trebao biti prepušten na milost i nemilost Nijemcima? Da li su civili pobjegli na Vis jer su bojali odmazde ili su došli iz turističkih razloga? Izgleda da je turizam četrdesetih na Visu cvjetao punom parom. Ne znam što je fascinantnije, glupost izrečenoga ili lakoća kojom je to izrečeno.

Nedavno smo svi bili zgroženi rezultatima GONG-ove ankete provedene među srednjoškolcima u Hrvatskoj. Dobar dio zasluga za to ide javnoj televiziji koja već godinama pripušta Leticu i njemu slične “eksperte opće prakse” u svoj program. Na normalnoj javnoj televiziji Letica bi se mogao jedino pojaviti eventualno u emisiji o kućnim ljubimcima, ili u “Potrošačkom kodu”, ako bi dobio preveliki račun za struju ili vodu.

* Detaljnije o izložbi “El Shatt – zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944.-1946.)