Porez na život

Kada je neoliberalni kapitalizam dospio u tešku krizu i počeo gristi vlastiti rep, zapadnoevropske zemlje odlučuju se za ubrzano vraćanje vlastitoj industrijskoj proizvodnji; Njemačka će recimo ponovo doživjeti ekonomski uzlet upravo povratkom industriji i velikom izvozu svojih proizvoda. Ali sav taj nagli obrat mala Hrvatska samo promatra, nemoćna za prilagodbu, dok razvijenim zemljama baš dobro dođe još jedna sirotica koja će uvoziti njihove bofl proizvode, dok će one iz te onemoćale Hrvatske uredno crpiti novac iz „svojih“ banaka koje su odavno premrežile državu i diktiraju život ovdašnjim građanima

Unatoč svakoj logici dobrog gospodarenja, hrvatska je vlada odlučila najnovijim rebalansom proračuna, inače petnaestim po redu u samo 10 godina, opet povećati državne rashode.

Posljedica toga neozbiljnog i opasnog pretakanja novca iz šupljega u prazno, jest svrstavanje Hrvatske u društvo „sumnjivih“ država, uz bok Zimbabvea, Kenije, Sudana, Nigerije, Haitija, Rumunjske, Bugarske, Makedonije, Srbije... Usporedbe radi, Irska, na koju se Hrvatska voli pozivati, u posljednjih je 15 godina imala samo jedan rebalans proračuna. I to u kriznoj, prošloj godini.

No kako je ovdje uobičajena praksa da se svako ludilo naziva pametnim strateškim potezom, to se i najnovije nakaradno planiranja državnih financija prikazuje velikim uspjehom vlade Jadranke Kosor. Koja da je, eto, tako humana i socijalno osvještena, odlučila opet povećati rashode i dodatno zadužiti već opasno prezaduženu državu samo da ne bi ugrozila standard svojih građana. Umjesto dakle da je taj glavni financijski dokument države donio drastične rezove u javnoj potrošnji, dogodilo se upravo suprotno, to jest državni rashodi povećani su za novih 125 milijuna eura.

U uređenim bi državama zbog takvog tretiranja državne kase sasvim prirodno pala vlada ili bi ostavku podnio barem ministar financija. Ali ne i u Hrvatskoj u kojoj stanje sve više podsjeća na zadnju dekadu Jugoslavije, kada su se na vrhu države samo rotirale podobne partijske face, a ova tonula sve dublje u neimaštinu. Tada smo živjeli uz ona sumanuta „par–nepar“ korištenja automobila jer nije bilo benzina, kavu se moglo nabaviti samo u švercera, itd., itd. Da bi na koncu upravo to isključivo partitokratsko vođenje države Jugoslaviju onesposobilo kao funkcionalnu državu, pa je i skoro divljanje surovog nacionalizma došlo kao prirodna posljedica.

Hrvatskom danas vladaju vrlo slični partijski kadrovi, potpuno nesposobni za viziju prosperiteta, a kamoli izvlačenje države iz krize, ali zato ozbiljno zainteresirani za još jedan mandat na vlasti. Tu ekonomija ne funkcionira niti toliko da pokriva osnovne životne potrebe stanovništva, zato jer je svaka proizvodnja uništena, pa je po rastu društvenog brutto proizvoda Hrvatska na samom dnu ljestvice od 25 tranzicijskih zemalja. Sve su to dakako posljedice goleme prevare iz devedesetih, kada su državom vladali primitivni gangsteri i kada je obavljena ne samo ogromna pljačka državnih dobara, nego i razorna deindustrijalizacija. Naravno, bio je to samo na prvi pogled stihijni proces, ali u svojoj suštini duboko ideološki.

Jer brodograđevna, metaloprerađivačka, drvna, tekstilna... čitava hrvatska industrija koja je devedesetih još bila na koliko-toliko konkurentnim nogama, Tuđmanovim je bivšim komunističkim kadrovima izgledala baš onako zlokobno, posve marksistički, komunistički nepoćudna, pa je uspostavljena lagodna, tobože suvremena ideologija turizma i uslužnih djelatnosti, uz enorman uvoz ama baš svih proizvoda, uključujući i hranu. Rezultat je destruirana, ekonomski nemoćna država, nastala na ideološkom valu kopiranja razvijenih zapadnih zemalja koje su u jednom trenutku također olako odustale od vlastite industrijske proizvodnje, prepuštajući te prljave djelatnosti novoj velesili Kini i tamošnjoj jeftinoj radnoj snazi.

Kada je međutim neoliberalni kapitalizam dospio u tešku krizu i počeo gristi vlastiti rep, zapadnoevropske zemlje odlučuju se za ubrzano vraćanje vlastitoj industrijskoj proizvodnji; Njemačka će recimo ponovo doživjeti ekonomski uzlet upravo povratkom industriji i velikom izvozu svojih proizvoda. Ali sav taj nagli obrat mala Hrvatska samo promatra, nemoćna za prilagodbu, dok razvijenim zemljama baš dobro dođe još jedna sirotica koja će uvoziti njihove bofl proizvode, dok će one iz te onemoćale Hrvatske uredno crpiti novac iz „svojih“ banaka koje su odavno premrežile državu i diktiraju život ovdašnjim građanima.

Previše je, međutim, to složena situacija za administraciju Jadranke Kosor. Koja svoju nekompetentnost i uskogrudnost nadoknađuju birokratskom lukavošću neophodnom da se zadrži vlast i sve one brojne beneficije koje uz nju idu. Stoga je dugoročno pogubna, ali za dnevno političku upotrebu svakako kreativna odluka da se napravi rebalans proračuna bez ijednog ozbiljnog reza u javnu potrošnju, to jest da se ni njima, državnim i vladinim činovnicima, ni velikoj masi građana koji žive na državnim jaslama, ne dirne u prava i plaće, a zauzvrat se na narednim izborima očekuje honoririranje toga grotesknog humanizma vladajuće stranke. Utoliko su novim rebalansom proračuna zadovoljni i sindikati državnih i javnih službi, nacionalne manjine, velike i skupe braniteljske skupine... svi oni s kojima je Kosoričina vlada, eto, našla zajednički jezik i sebi rezervirala mogućnost ponovnog dobijanja njihovih izbornih glasova.

Naravno, jasno je da će svi Hrvati desetljećima morati vraćati ogromna državna zaduženja, podrazumijeva se da će grcati pod teretom povećanih poreznih davanja na sve i sva, pa se evo upravo predlaže i porez na kućne ljubimce, pse, jer da sličan porez imaju Poljska i Nizozemska. Nakon toga stići će i porez na zrak, na djecu, biljke... Na sam život. Jedino na što je cinično, poput neke monarhističke vladarice, kriknula hrvatska premijerka jest najava poskupljenja kruha! I priznala da je njenom plebsu upravo stanovita količina jeftinog kruha temeljno i jedino preostalo mjerilo standarda.

*Tekst objavljen u Mladini prenosimo uz dozvolu autorke