Svi smo mi iščupane klupe

Možda i jesam neki glavati Pronek. Ili Brik. U vakuumu nedorečenosti. Prepoznajem se i oživim svaki put kad se knjige otvore. Fragmenti kao podsjećanje na suštinu neprilagođenosti. I par trenutaka prepoznatljivosti u močvari kušnje. Kao kad Belmondo puca u sunce a meni dvadeset godina. Kad Isak Borg napokon nađe svoje divlje jagode i star i onemoćao svjedoči svom djetinjstvu. Kad se godine neprimjetno nižu u jednom novogodišnjem plesu uramljenom u statičnom kadru, a rumunjska tajna policija odvodi članove familije

Prije neku noć mi, sasvim nedužno i usput, drugarica Šveđanka reče da je podsjećam na Brika iz Projekta Lazarus. U prvi mah ostadoh zatečen pa je moju tišinu valjda protumačila kao omanju ljutnju te pođe objašnjavati da je tek počela čitati, da nije došla dalje od šezdeset strana, da je moja žena doktorica kao i Brikova u knjizi sa obe noge čvrsto na zemlji, dok sam ja onaj koji misli da sebe mora tražiti negdje drugo. Njeno objašnjavanje je samo pogoršavalo situaciju. Pokušao sam joj nekako dati do znanja da ja sebe definitivno negdje vidim u tim riječima, ali da je možda malo prenagljeno gledati me kroz lik Brika. U pozadini je išla ”Englishman in New York”, i mislio sam o jebenoj patetici momenta.

Čudno mi je sve to. Indentificiranja kroz polupostojeća alter ega pisca i svih ljudi koje je on sreo i zamislio, a gdje se ja pojavljujem i ulazim na zadnja vrata kao doppelgänger pokupljen iz njemačke literature. Kao somnambulist Dr Caligarija, koji se budi i trza čim čuje dobro poznate riječi, podsjećam potencijalne čitaoce željne znanja o Bosni na lik izgubljenog karaktera koji tražeći samog sebe ne shvata da za to ne treba prevaliti milione kilometara… I dok je Englishman u New Yorku hodao sa svojim štapom pomislih i o totalno neukusnom i jeftinom poređenju koje mi ipak leži na dlanu, isto kao što je moja ulica ležala onom snajperisti na dlanu i bila mu podatni izvor razonode nekoliko mjeseci. Da li sam legal alien u zemlji gdje me evo već preko pola života? Radije bih naravno u zvučnicima čuo Born to run nego Stingove žalopojke o pijenju čaja umjesto kafe i kvazirazličitostima, kvaziizmještenosti i kvazisamosažaljenju.

Kad je umro Bekim Fehmiu, preko Iphone-a sam u hotelskoj sobi u Seoulu, drhtav od alkohola i jet-laga, pogledao čitave Skupljače perja na You tube-u ili nekoj sličnoj strani. Cimer, Turčin koji doktorira u New Yorku, u tom trenutku preludo zaljubljen u koreanskog bartendera, blaženo je hrkao. U pet ujutru sam nalazio komadiće samosvjesti, milionima milja udaljen od najbližeg komšije. Nakon Brika, patetičnog Stinga i sjenki koje idu svojim putem, sjeo sam na klupu – duboko usađenu u geteborški beton – i ponovo listao Iphone u potrazi. Kiš me uvijek smiri. Kaže da nije zadnjih godina patio od nostalgije. Kad god otvori prozor mogao je čuti harmonike u desetom arondismanu. Jedne kasne geteborške noći, ili ranog geteborškog jutra – vraćajući se kući – na Järntorget-u sam vidio zemljaka, u bijeloj majici kratkih rukava i na minus deset kako svira harmoniku i dere se “come on come on”. Mladi Švedi, njih tridesetak, plesali su oko njega, pušili travu, pili votku iz flaša. Ne udara ni mene nostalgija, mislim se. Od harmonika nema bijega.

Izmještenost mi je više pubertetsko-fatalistička. Mislim da me niko živ ne razumije a ljudi me čitaju kao otvorenu knjigu, na šta ja naravno poludim i branim se da to uopšte nije tako kao što se čini. Da je nastavila diskusija o mojoj sličnosti s karakterima Hemonovih knjiga, ustao bih i glasno zapjevao švedsku himnu, samo da pokažem da ću uvijek i u svakom trenutku učiniti ono što se od mene najmanje očekuje. Veoma predvidljivo.

Nisam ipak, u tom momentu mogao prenebregnuti činjenicu da sam slično pitanje, puno nijansiranije i ljepše, dobio nekoliko godina prije ovoga. Glasilo je: “Jesi li i ti jedan čovjek bez prošlosti? Danas sam cijelo vrijeme razmišljala o tebi.” Na to sam odgovorio “Eh, draga lijo, svi smo mi Jozefi Proneci sa četvrtastim glavama...” ne znajući da palatalizacija u prezimenu Pronek ne važi. Par godina je prošlo od toga, ipak se smrznem kad me ljudi prepoznaju kao sjenku koja izlazi iz tuđih riječi. Vječna sudbina izmještenosti je možda da se čovjek na trenutke i kroz sretne stotinke uzvišenosti može prepoznati u riječi, slici i dijelu tuđeg iskustva. Jer moji doživljaji više nisu samo moji, dijelim ih sa po planete.

Ustao sam s klupe i krenuo. Svjetlost s dvije bandere – jedne ispred a jedne iza mene – se prelamala, pa sam u jednom ternutku imao dvije sjenke. Koje su se kretale jedna pored druge. Jeftina simbolika opet. Jedna sjenka je drugoj uvijek iza leđa. I zavisno od mojih koraka, jedna drugoj se mogu približiti ili udaljiti, ali ne i preklopiti.

Pred oči mi dođe Kertészov oblak koji samo što se nije sudario sa ogromnom zgradom. Nakon života u Budimpešti i Parizu, André je pred najezdom nacista sa ženom otišao u Ameriku. Nakon Evrope, roma izvan Budimpešte, Pariškog avangardizma, eksperimentisanja, Amerika ga je dočekala sa učtivošću i hladnoćom. Duša mu se kao izgubljeni oblak sudarila sa čeličnom konstrukcijom.

Ove pisanije ostavih na stranu par dana. Riječi me nisu vodile nikud. Sve je već oglabano. Ipak, ne dade mi jedan stih mira. Otvorih, pročitah. Nešto pobacah, nešto ostavih. A stih? Naime, pjevač spominje da smo iščupane klupe. Odlučih da ako ništa, zapišem taj stih. Sjećam se da je jednom komšija preko puta došao i nedjeljom ujutru iskopao onu štangu koja je ispred zgrade stajala, za lakše klofanje tepiha. Nervirala su ga naime djeca koja su igrala lopte i koristila štangu kao gol. Uzelo mu je to koji sat. Komšije su ga gledale u čuđenju, a on je kopao i kopao. Na kraju je štangla pala uz zveket, mačke koje su stajale na rubu narandžastog kontejnera su se prepale. Djeca su ostala bez gola, a žene bez klofodroma. Dugo poslije toga smo u mraku kakanjskog zabavišta, moji roditelji i ja zajedno s istim mušičavim komšijom i njegovom ženom slušali komandanta Galića koji je pobjedonosno preko Radija Republike Srpske oslobađao drevni srpski grad Jajce i drevne klupe. Pamtim sliku u kojoj smo svi umotani u deke i slušamo pobjedonosnost glasova s druge strane. Eto, otišla je štanga i prije klupe, ali opet su me te povađene klupe više dirnule. Razmišljah o ljudima koji su sjedili na njima a koje je moj tata polijevao čas hladnom, čas vrućom vodom s našeg balkona. Najra s lenonkama, Mito s gitarom. Ili Teino mlako ljubljenje u mraku, koje je nama, raji s okolnih balkona budilo osjećaj da im taj trenutak trebamo začiniti žumancima i bjelancima, trulim paradajzima – a kad bi ponestalo municije – čak i štipaljkama. Glas iz mraka, malkice promukao od ljepote fatanja, onda bi dreknuo: ”Kad vas dohvatim, letićete ko Boeing 747!”. Tad nam je riječ Boeing zvučala kao loše sastavljena onomatopeja iz nekog Zagorovog ili Blekovog stripa, a do današnjih dana smo već stigli upoznati svakojake vrste i modele.

Možda i jesam neki glavati Pronek. Ili Brik. U vakuumu nedorečenosti. Prepoznajem se i oživim svaki put kad se knjige otvore. Fragmenti kao podsjećanje na suštinu neprilagođenosti. I par trenutaka prepoznatljivosti u močvari kušnje. Kao kad Belmondo puca u sunce a meni dvadeset godina. Kad Isak Borg napokon nađe svoje divlje jagode i star i onemoćao svjedoči svom djetinjstvu. Kad se godine neprimjetno nižu u jednom novogodišnjem plesu uramljenom u statičnom kadru, a rumunjska tajna policija odvodi članove familije. Kad se onaj Kertészov oblak sručava prema zgradi od milijarde tona čelika. Milesova prva tri ili četiri tona u So What, nakon dugog intro-a. Kad teta Giulietta Messina stane pred bezobraznog mađioničara koji će je poniziti pred surovim gledateljstvom, a kamera joj zađe iza leđa dok snop svjetlosti neumorno udara u nju. Valjda, patetike radi, i kao ruski klaun koji vozi taksi u New Yorku. Eto, to je meni Hemon. Između svega drugoga.

A jednom je neko napisao i ovo, gledajući moju sliku iz djetinjstva i proučavajući bosansku književnost na fakultetu: “Poželim povikati - svi ste budale! Ne možete pričati o njemu! Ja ne želim slušati vaša konformistička naklapanja, ja imam svog Hemona daleko na sjeveru Europe i ne želim da o njemu pričate vi! Ne želim da u toploj predavaoni pričate o njemu jer niste vidjeli fotografiju stariju od mene! Na njoj su moj Hemon i njegov brat i još netko, prijatelj ili komšija, slika je tako serijski smećkasto-oker boje, slika je tako bolna, iz nje miriše ulica i drveće i hladna, debela odjeća koja će isparavati studen još neko vrijeme nakon svlačenja kod kuće, niste vidjeli te male kreature koje nemaju pojma kako će i kada odrasti i zato se smiju. Zato se smiju jer su tako maleni da ih svijet ne želi dotaći, još ih štedi jer su tako maleni i šareni u tim kapama i skafanderima i jaknama. Nisu vidjeli fotografiju koja je iz povijesti iščupala jedan trenutak koji je možda odredio da se moj Hemon i ja nikada nećemo sresti...”

Svi smo mi klupe.