Stav
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (2)

Dugo putovanje do "Oluje"

Brijunski Antibarbarus

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: ulysses.hr

Shodno sebi i svom nepresušnom optimizmu, želim da homo barbarusi ne likuju nad nama bh. melezima. Unatoč tome što su nas skoro izbrisali sa lica zemlje. Što ratovima, što crtanjem onih karata pored jezera gdje plutaju patkice. Ako je za utjehu, crtači su blago u gospodu preminuli. Ali ne i aveti koje su ih tvorile. U svemu tome ima još nešto, melezi su opstali. U duboko podijeljenoj i raščerečenoj tvorevini koja se zove Bosna i Hercegovina, koju mnogi zovu ovako, onako i svakako. Kako koji plemenski vrač smatra shodnim

Photo: Dinko Gruhonjić
Dok trajekt sječe talase od Fažane ploveći lagano ka Malim Brionima, čujem Krležine riječi Kud plovi ovaj brod. Otplovio je u pizdu materinu jer te niko nije „čitao“ mada si sve napisao, jer te niko nije slušao dok si govorio, mada su sva znana pera polomljena tumačeći tvoj Obračun i Antibarbarus, a malo koja shvatila koliko si opasnim držao mediokritetstvo. Koje će te umalo koštati glave, koje će te saplitati cijelog ovozemaljskog života i poigravati se sa tvojom sjeni nakon istog, koje će razarati u ime nečega, što bi se najprostije moglo nazvati ljudskom glupošću. Dragi Krleža, uvijek je na djelu neki „Svileni“ ili „Mrtvac“ (nadimci Vladimira Bakarića), tačnije, neki posvemašnji ideološki zaluđenik kojem kad ogole ideološku kožu ne ostaje ništa više do puke potrebe da nišani na sve što je izvan njegove moći poimanja. Skidanjem mete takav ili takvi opstaju na stolici. Prosto rečeno, najebali smo od političkih aparatčika. Da parafriziram dragog, nažalost pokojnog Bogdana Bogdanovića, „i izvrnuta rukavica ostaje rukavica“, kada se obazreo na dva kraja iste priče, komunističke aparatčike tobož iznenađujuće preko noći transformisane u nacionaliste. E ta „rukavica“ ovakva ili onakva, najviše je razjebavala moju Bosnu, odgovorno tvrdim.

Od kada sam nogom stala na Brione, stalno verglam sa Krležom, mada je tu i drug Stari, simbol Briona, čijem Liku i Djelu nikad nisam robovala, ali sam ga volila. Zbog petokrake na kapi tokom onog rata. Zbog borbe sa partizanima po bosanskim gudurama. Jer je progurao obruč na Sutjesci. Volio pse. Zbog toga što nije dao ostaviti nijednog ranjenika. Što je bio antifašista. Jer je insistirao na tome da BiH ne može biti ni srpska, ni muslimanska, ni hrvatska, već i muslimanska i hrvatska i srpska. Što je volio žene, dobru kapljicu, bio kozer... A zamjeram mu što... Zapravo, melez u meni mu zamjera što nije slušao pametne, pa je ovaj moj embrio zbog uzroka, a ne tobožnjih posljedica upakovanih u stereotipe poslužio za potkusurivanje, tek neko koga treba abortirati, sasjeći u korijenu. Taj melez ima svoj Obračun, u novijoj istoriji ne samo prema vrlim susjedima najprije sa jedne, pa sa druge strane Rijeke, već i naspram domaćih izdajnika, tobožnjih multietničara. Posljedičnog stanja, čisto da podsjetim.

Obračun s ljudskom glupošću: Miroslav Krleža
Photo: Stock
Trajekt na radnom zadatku sječe talase, palubom kruži rakijica razasuta po uščupernim plastičnim čašicama. Bosno moja. Glupost nas je razorila. Dragi Krleža, ništa zato, bilo bi isto i da se tvoj genij dao multiplicirati u prošlosti i još više usta pričalo isto.

Evo me, bjesnim kao i ti u Pijanoj novembarskoj noći 1918. Decenije tamo, decenije ovamo, šta mari. Ne možeš promjeniti ljudsku glupost kao trajnu kategoriju. Sve si ti ovo znao i izuzeo si se od nje samim sobom. Druže Stari, šta se moglo učiniti da rata ne bude.

Tako čantam u sebi dok u sumraku koji se navlači stavljam sunčane naočale jer me oči peku od slanog reskog vazduha i tjeraju mi suze niz lice. U posvemašnjoj omaglici ne vidim nikog oko sebe, mada je trajekt krcat. Obladale me sjeni, dok stežem torbu u kojoj se crvene korice moje nove knjige Kad utihnu melezi. Jedno izdanje, upakovano u crvene korice, u boju koje je najviše bilo u zastavi moje nekadašnje Republike, što je nažalost i boja krvi koje je najviše opet bilo u Bosni. I onda i nedavno. Tako je rezonovao Ismar Mujezinović kada je ilustrovao korice. Rekli su mi neki koji su čitali da ne razumiju. Od neće da razumiju do ne razumiju proteže se granica. Ne potcjenjujem nimalo sapetost ogradama u tim glavama proizašlu iz polupismenosti, robovanju mitovima i nerazumjevanju onog, kako bi Krleža rekao, „ni ko smo, ni šta smo.“ Takođe ne potcjenjujem ni savršene licemjere koji i dalje profitiraju na konto izvitoperivanja. Kakva SANU! Šta bi bilo tek da sam pratila kompletnu istorijsku genezu, pa objašnjavala kobnost politike Pašićevih radikala sa kraja XIX stoljeća nauštrb liberala, kako bih pokazala zamke te njihove populističke politike koja će se odraziti na obe potonje Jugoslavije i na nas meleze u BiH. Za sada dosta. Ipak, ne idući toliko daleko u prošlost, već je svodeći, bar u svom romanu na bliži period, preduprijeđujem zamke, mislim, tako što navodim bezbroj fusnota, tek da ne bude totalnih upitnika nad glavama. Na primjer, ko su bili partizani. Ili antifašisti. Za homo barbaruse izgleda još ne postoje odgovarajuće fusnote. Njih tako očigledne mnogi ne prepoznaju. Amnezija na djelu, poduga. Kako debilkan sebi da prizna da je debilkan. Kada je on prototip homo sapiensa. Aha.

Romanom pokušavam staviti tačku (mada slutim da će proizvesti trotačku) da mi ini sa obe strane Rijeke, na službenoj dužnosti u Bosni posredno ili neposredno stalno objašnjavaju preko mojih leđa kako je započeo rat na mom otoku. I čineći tako naopako izvrnutu neku drugu rukavicu. Jesam usljed rata u mojoj avliji ostala pomalo retardirana, ali nisam izgubila svu pamet.

Shodno sebi i svom nepresušnom optimizmu, želim da homo barbarusi ne likuju nad nama bh. melezima. Unatoč tome što su nas skoro izbrisali sa lica zemlje. Što ratovima, što crtanjem onih karata pored jezera gdje plutaju patkice. Ako je za utjehu, crtači su blago u gospodu preminuli. Ali ne i aveti koje su ih tvorile. U svemu tome ima još nešto, melezi su opstali. U duboko podijeljenoj i raščerečenoj tvorevini koja se zove Bosna i Hercegovina, koju mnogi zovu ovako, onako i svakako. Kako koji plemenski vrač smatra shodnim. Ipak, tu sam, od krvi i mesa, stoprocentna vilajetska meleskinja, koja stoji na jednom trajektu i sa ostalima se vozi u istom pravcu. Ka Oluji. Mada je moja već počela. Ili se nikad nije ni završila.

Photo: jutarnji.hr
Nakon iskrcavanja na Male Brione bazamo kroz šumu posutu borovim iglicama do tvrđave Minor. Da bismo odgledali Oluju u režiji Lenke Udovički sa ekipom vrsnih glumaca sa Šerbedžijom na čelu i debitantkinjom, njegovom i Lenkinom kćerkom, Ninom, te između ostalih imena i Nebojšom Glogovcem kojeg će hrvatski mediji proglasiti za nenadmašnog.

Uoči predstave, nalakćujem se na nogu sjedeći u amfiteatru negdje visoko, postajući odjednom svjesna da sam se tu obrela gomilom nekih nepredvidivih okolnosti, suludo poredanih gotovo mimo moje volje. Premijera i ja, nemoguća kombinacija, jer bih najradije sjedila nalakćena na neki sto sa kockastim stolnjakom u nekoj kafani, otresajući pepeo u limenu pepeljaru, ako takve još žive. I pričala sa osobljem. Čija je volja onda u pitanju i koji se to „duhovi“ poigravaju sa mnom, ili ih ja sama privlačim da bih se suočila, dokučujem dok se radnja predstave odmotava, takođe obuzeta raznim demonima i duhovima, praćena scenskim efektima oluje. Skoncentrisana energija gotovo je opipljiva, a nagovještaj stvarne oluje koju najavljuju crni oblaci uskovitlani iznad naših glava u meni naglo podižu svaki pokrov koji je pao preko ove iskasapljene bosanske duše, koju pri promjeni vremena ožiljci bole do vraga toliko da mi odjednom dolazi da ustanem i odem daleko odatle, gazeći preko glava uvaženih gostiju. I po mojoj se dosta gazilo. U vidokrug mi ulaze munje koje paraju nebom kao nagovještaj groma koji se već desio i sudaraju se sa grmljavinom u meni samoj. Sljedećeg momenta osjećam kapi po licu i oluja se potom obrušava na nas. Uprkos hladnim kapima, kiša kao da spira, spira i spira, stvarajući gotovo katarzično osjećanje.

Prospero kojeg igra Šerbedžija u komadu Williama Shakespearea Oluja, kojom je pozorište Ulysses započelo svoju desetu pozorišnu sezonu, prognani milanski vojvoda je čovjek koji godinama, živeći na pustom otoku s kćeri, duhovima, vilama i vješticama, sa sobom nosi traumu nepravde koja je nad njim počinjena. To što gledam, ovako uobličeno, pročitaću poslije. Tad, posmatram tog prognanika, koji stoji okupan kišom kao i svi mi. Niko se ne miče, dok se zrakom osim oluje širi olakšanje. Unaprijed. Poslije ću dočitati Tenu Štivičić koja veli da se u ovom „najkompleksnijem komadu Williama Shakespeara, milanski vojvoda posvećuje istraživanju znanosti i magije, te ovladavši prvo elementima u prirodi, uspijeva ovladati i vlastitim demonima i dospjeti do onog istinski naprednog stanja svijesti u kojem je moguće sagledati prošlost i velikodušno je otpustiti kako ne bi zatrovala budućnost i živote djece koja tek započinju svoj put.“

Šta ću ja otpustiti još ne znam, dok oluja ne posustaje, i mi se kao kišne izbjeglice susrećemo po katakombama gdje nas usmjerava neki otresiti muški glas. Dok nalet oluje ne prođe, potpuno nepoznati jedni drugima (izuzev bljeska nekog poznatog oka) osmjehujemo se. Stvara se uobičajena prisnost kod ljudi koje je zadesila oluja i želja da se ona zajednički pregrmi. Povratak nazad i predstava se igra sa svima nama kao ljudima koji se bore sa previranjima oluja u sopstvenim dušama. Mirna sam kao bubica dok posmatram scenu. I čekam da se sve skupa na meni sa uzgred i mokrim gaćama prosuši na prohladnom vjetru koji valjda kani da unese malo pneumonije među nas. Ali, sve se već posložilo u mojoj nutrini gonjeno nedokučivim zakonima koji imaju odjek tek kad ste svikli da se na vas obruše sve oluje ovog svijeta i znate unaprijed da ćete ih pregrmiti. Sa mokrim ili suhim gaćama, kako god.

Photo: vecernji.hr
Poslije premijere, nakon običnog, odvlače me do VIP astala. Malo crnog i premještanje s noge na nogu. Šta ću ja tu. Ah, evo jednog od razloga. Smjerno slušam simpatičnog čiku iz Pule koji se jada. Ne fali mu novaca (meni hronično fali, ali odlučujem da tu notornu činjenicu s dozom prkosa zadržim za sebe), ali fali mu onaj zajednički prostor. I kaže simpatični čiko da ne može da bude sretan kad su ljudi oko njega nesretni. A ima sve, i kuću i novce i jahtu... Hvatam sebe kako ga tješim, retard iz Bosne koji samo od pogleda na plavo more hoće da padne u nesvijest. Čiko priča, ja ponovo ćutim. Za promjenu, ćutanje je zlato, a ja ne znam ni šta bih rekla. Razmišljam da sam moj očigledni „talenat“ da mi se ljudi povjeravaju ma gdje se zadesila, jer eto „ima nešto u meni“, svakako mogla iskoristiti baveći se slušanjem ljudi za šuštave novčanice. Jedan posvemašnji psiholog. Hvala za markice ili euriće. Dođite opet. Pa, pa. Ali nisam, pa me moje razumjevanje dovelo do toga da ništa pod bogom milim ne mogu tu gdje sam, do da razumijem na svoju štetu. A od razumjevanja do Mog obračuna s njima nema granice, pa šta sad. Hoće li izdržati maska s kisikom. Dišem li ja uopšte više. Još malo pa nazad u rezervat. Ka pogledu na toranj raspjevanog apsoluta i ogledne primjerke gladnih u metaliziranim staklima zdanja nad zdanjima, kao materijalnog dokaza da smo pokopani decenijama unaprijed. Nema para, nema bezviznog režima, ima gladnih, korupcije i pripreme starta za predizbornu kampanju. Ne dajmo je, jer ko bi nas više mogao tlačiti. Niko. A naučili smo na tlačenje, pa red je da to opet nastave „naši.“ Nećemo valjda žrtvovati blentitet da bi nas tlačio inovjerac. Taman posla. Čiko iz Pule se izvinjava ako je bio naporan. Ja se smješkam i odmahujem glavom. Urođena bosanska tolerancija.

Tek kasnije, krasna bašta uokvirena oleanderima i Krležin sto. Slučajno otkriven ispred hotela „Karmen“ na Brionima dok konobar Josip, glagoljivi Slavonac, opisuje lucidne retoričke uzlete druga Fritza. Nedaleko odatle, trajekt „Perojka“ odvozi putnike ka Fažani. U kojoj drugu Engelsu ostavljam Meleze sa posvetom. Za čijeg mi oca kažu da je prvi postavio zastavu sa petokrakom na oslobođenu istarsku teritoriju za onog rata.

Slavi se Šerbedžijin rođendan. Moja Banjalučanka, dio tehničke ekipe Ulyssesa, već dugo nastanjena u Zagrebu, donosi mi presavijen stolnjak „inkognito“ da dodatno ne prehladim jaja, pardon jajnike na hladnoj stolici. Muškima revnosno odgovara da oni svoja mogu držati u ruci. Dolce vita.

Rade je dobio Zlatnu arenu na Pulskom festivalu. „Ličanin sam i zato mi je lako“, kaže u jednom momentu u sinovljevom filmu, koji te večeri sjedi do njega. Mislim na majčin miljuški lički gen i kontam da je s Radom i dražesnom Lenkom te večeri sve lako. S ljudima koji su pregrmili oluje osjećam da nisam usamljena luđakinja. Puno nas je sličnih tu. „Duhovi“ iz predstave imaju svoj sto na velikoj terasi, opominje simpatična djevojka, gotovo djevojčica. Moji duhovi privremeno krstare po mirnom plavom moru.

Kud plovi ovaj brod, dragi Krleža. Plovi i ploviće uvijek. Večeras, rekla bih od čovjeka ka čovjeku. Zvjerinjak je prikladno utamničen i zakatančen. Za sada.

Nastaviće se. Priča o drugu Josipu, papagaju Kokou i Brionima

*Autorka je dugogodišnja novinarka. Septembra prošle godine u javnosti se pojavljuje njen prvi roman „Četvorolisna djetelina“, a u junu ove godine iz štampe je izašao i drugi roman „Kad utihnu melezi.“ Živi u Banjaluci.

star
Oceni
3.72
Ostali članci iz rubrike Stav
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak