Po šumama i gorama, evo Jure i Bobana

Čitava je suvremena povijest slavnog SDP-a stala u taj groteskni prizor na asfaltu mrtve Varšavske ulice, na koji su demonstrativno posjeli socijaldemokratski šminkeri Boris Šprem i Davor Bernardić u hadezeovskim odijelima, upisujući se tog vrelog srpanjskog 8. svibnja natrag u partizane, spremno čekajući krvožedne Karamarkove žandare da ih potrpaju u crnu maricu. Smoje, Držić i Nušić zajedno da pišu scenarij, ne bi takvu scenu napisali

Normalan i srazmjerno zdrav čovjek pomoću svojih političkih veza na općini promijenio bi identitet, a pomoću svojih političkih veza na plastičnoj kirurgiji klinike Rebro i fizički izgled. Onda bi gospodin recimo Ivan Šmit, sve se tako skrivajući pokriven silikonskim ušima, pobjegao izvan grada, negdje daleko, tamo gdje nitko nije čuo ni za Varšavu, a kamoli za Varšavsku ulicu, i gdje ga nitko nije poznavao ni dok se zvao Boris Šprem, ili, štajaznam, Davor Bernardić.

U politici, međutim - napose u SDP-u - ne primaju normalne i srazmjerno zdrave ljude. Umjesto da tako promijene imena, uši i spol, pa da kao drug i drugarica Šmit pobjegnu na nekakav pučinski Tjetvrtjitj, predsjednik zagrebačke Gradske skupštine Boris Šprem i šef gradskog SDP-a Davor Bernardić, nanjušivši političku krv, spremno su pohitali s Iblerova trga ravno put Varšavske. Gradski čelnik izravno suodgovoran za devastaciju urbanog srca Zagreba i čelnik stranke izravno suodgovorne za istu stvar čuli su naime da policija hapsi demonstrante, i požurili da se upišu među žrtve hadezeovske žandarmerije i liberalne ekonomije.

Niti malo da se zacrvene, bez kapi krvi u debelim obrazima - jer sva im je krv bila na rukama, koje žurivši u Varšavsku nisu stigli oprati – pojavio se beskrvni i besramni dvojac u Varšavskoj na samom kraju priče, kad je nesretna ulica od stida već propala u zemlju. Otprilike kao kad bi Arjen Robben i Mark Van Bommel u sudačkoj nadoknadi drugog produžetka finala Svjetskog prvenstva zatražili španjolsko državljanstvo. Ili – dobro, ta se prispodoba očito ne može izbjeći - kao dvojica bijednih ustaških činovnika što se ujutro 8. svibnja 1945. neprimjetno ubacuju u kolonu partizana na Maksimirskoj i upisuju u oslobodioce, pa iz svega glasa pjevaju “Po šumama i gorama, evo Jure i B... naše zemlje ponosne”.

Čitava je suvremena povijest slavnog SDP-a stala u taj groteskni prizor na asfaltu mrtve Varšavske ulice, na koji su demonstrativno posjeli socijaldemokratski šminkeri u hadezeovskim odijelima, upisujući se tog vrelog srpanjskog 8. svibnja natrag u partizane, spremno čekajući krvožedne Karamarkove žandare da ih potrpaju u crnu maricu. Smoje, Držić i Nušić zajedno da pišu scenarij, ne bi takvu scenu napisali.

- Neubedljivo mi je malo – skeptično bi odmahnuo rukom Nušić, pročitavši satirični komad o dvojici sivih politokrata što su se umiješali među demonstrante priželjkujući lisice na rukama, uznički staž i pobjedu na sljedećim izborima. - Niko na svetu nije takvo đubre. A u dobrom tekstu ljudi moraju da se identifikuju.
- Jedino da se možda maškaraju u socijaldemokratske vile ili tako nešto – predložio bi dundo Držić nekakvu Novelu od Zagrepčanca.

Samo bi Miljenko Smoje šutio. Davno prije nego što je napisao onu nezaboravnu epizodu o komuništima Brici i Postolaru, što mole Načelnika da ih zatvori u pržun i upiše u revolucionarne uznike, znao je Smoje da nikad neće biti ozbiljan književnik.

U jednoj od najgenijalnijih scena svojih amaterskih, satiričnih života sjede tako Boris Šprem Brico i Davor Bernardić Postolar na prljavom zagrebačkom asfaltu, ulijepile im se rastopljene žvakaće gume za dupe, džabe će sjebati nova odijela ako im dragi Bog i mrska policija ne usliše molbe i ne potrpaju ih u maricu, zajedno s ovim prljavim hipijima koje žandari utovaruju u policijski kombi kao vreće krumpira.

- Uaaaa, uaaaa, dolje hadezeovska policija! – viče Šprem orno, opkoljen prezirnim pogledima što mu ne dopiru niti do sljepoočnice. – Bando lopovska!
- Ne damo Vlašku! – dodaje Bernardić piskutavim glasom. - Živjela Vlaška ulica!
- Varšavska – pažljivo ga ispravlja stariji kolega.
- Živjela Varšavska ulica! – glasno se ispravlja mladi kolega.
- Idi-te-na-Ko-so-vo! Idi-te-na-Ko-so-vo!!! – skandira beskompromisni SDP-ov dvojac u lice zbunjenim ninja-kornjačama s oznakama hrvatske policije.

Do tog trenutka scena je bila idiotska, ali ne i istinski groteskna. Istinski groteskna postala je kad se na kraju zaista pred Špremom i Bernardićem pojavio policijski komandir.
- Dobar dan – uljudno je pozdravio žandar. – Mogu li vam kako pomoći, jel vas maltretira ova rulja?
- Ne, ne, mi smo s njima! – požurio je objasniti Bernardić. – Mi smo gnjevni građani Zagreba!
- Ups, ja se ispričavam, nisam vas odmah prepoznao – pravdao se žandar. – Možemo li kako pomoći, gospodo?
- Najprije, mi nismo gospoda, nego drugovi! – uzviknuo je sad prkosno drug Šprem, pa se okrenuo onim prezirnim pogledima građana. – Smrt korporacijskoj policiji! Smrt kapitalizmu!
- Tako je! Smrt buržoaskoj reakciji! – doviknuo je i drug Bernardić provjeravajući krajičkom oka snima li Nova TV, a onda se nagnuo Karamarkovu schwarzeneggeru i unio mu se u vizir, ljutito šapćući. – Hoćete li vi hapsiti, ili da se sami hapsimo?
- Ne smijemo – nemoćno je policajac slegnuo štitnicima za ramena. – Javili su nam iz postaje da imate zastupnički imunitet.
- Zastupnički šta?!?
- Imunitet – strpljivo je objasnio policjot. - Na temelju članka 75. Ustava Republike Hrvatske i članka 23. saborskog Poslovnika, bez odluke Hrvatskog sabora protiv vas se ne može pokrenuti niti voditi kazneni postupak. Ukratko, ne smijemo vas hapsiti, žao nam je.
- Ali... to je nesporazum! – panično je stao objašnjavati kamarad Šprem. – Ja ne želim imunitet, dolje zastupnički imunitet, uaaaa, buuu, dolje privilegirana buržoazija, živio bratski Sovjetski Savez, živjela Sovjetska Hrvatska!
- Gospodine... gospodine! – krupni je policijski specijalac za to vrijeme krajnje obzirno pokušavao s kombija skinuti Davora Bernardića, koji se očajnički držao za rešetke. – Gospodine, ne možete unutra, to je za uhićene, ako vam treba prijevoz, zvat ću ja Bandića.
- Uaaaa, policijska brutalnost, policijska brutalnost!!! – uaaaao je Bernardić, dok ga je nježni div pažljivo u naručju nosio do njegova crnog audija, a okupljeni građani povraćali po sporednim ulicama: samo su dva starija gospodina netremice odozgo gledala patetičan SDP-ov teatar.
- Gospon Smoje, alal vam vera! – otelo se na kraju starijemu.

Tako je neslavno završio pokušaj SDP-ova dvojca da se ugura među uhapšene demonstrante i upiše u žrtve korporativnog kapitalizma, u vjerojatno najtužnijoj sceni cjelokupne, gotovo stogodišnje slavne povijesti stranke. Vrte se u grobu Đuka Špoljarić, Marko Orešković, Josip Kraš i ostali davni drugovi koje u Karađorđevićeve kazamate nisu ispraćale kamere Nove TV, RTL-a, In-magazina i Red Carpeta, cijeli se Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske iz tridesetih godina prošlog stoljeća vrti u spomen-grobnici kao vašarski ringišpil, gledajući kako stotinjak godina kasnije peta generacija hrvatskih komunističkih revolucionara igra golf sa debelim kapitalistima, pa pred izbore moli policiju da ih hapsi. A policajci se nemušto pravdaju da ne smiju.
- Gospodo draga, lijepo smo vam objasnili da imate saborski imunitet – s vidljivom dosadom objašnjavat će sutra inspektor ilegalcima Špremu i Bernardiću, dok mu sa spakiranim dekicama i laptopima, spremni za zatvor, budu pokazivali fotografije na kojima se jasno vidi kako ispisuju grafite “Ne damo Varšavsku” i “Poljska u mom srcu”.

A naraštaji studenata političkih znanosti diljem svijeta gledat će bizaran prizor dvojice političkih štrebera kako se natopljeni pljuvačkom kiselo smješkaju prezirnim zvižducima, sjedeći na vrelom asfaltu Varšavske, službeno najdubljoj točki do koje se ikad spustilo neko političko biće. Ispod njihova dupeta, tvrde geolozi, nalazi se još samo užarena magma Zemljine jezgre i u njoj podzemne garaže luksuznog stambeno-poslovnog centra “Cvjetni trg”.

*Tekst objavljen u Globusu prenosimo uz dozvolu autora