Stav
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (38)

Pozdrav zastavi

Poslovnik hrvatskog fašizma

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: Dragan Kujundžić

Poslovnik hrvatskog fašizma, na snazi od početka devedesetih, propisuje da visoke političke ličnosti imaju slobodu obilježiti nepoželjne ljude, uprijeti prstom u izmišljene “izdajnike”, “kosovce” i “udbaše”, zatim motivirati njihove ubojice, zatim kvalitetnom sudskom presudom krvnike proglasiti nevinima, zatim opravdati zločin pozivanjem na iste izmišljene “kosovsko-udbaške” krimene

Photo: Leo Nikolić
Dobro da je Milorad Pupovac toga dana izvukao živu glavu iz Sabora. Usudio se, naime, s govornice hrvatskoga parlamenta kazati koju riječ o političkome legitimiranju ubojstava. Iz okolnoga žbunja odmah je iskočio čopor bijesnih hadezeovaca, pa je počelo neviđeno zavijanje i režanje, a kao prvo grlo nametnuo se propali predsjednički kandidat Andrija Hebrang, optuživši drskog zastupnika za “nedopustivu zloupotrebu saborskog Poslovnika”. Srećom, Hebrang pri ruci nije imao ni revolver ni skupinu vojnika iz pričuvnog sastava koja bi na licu mjesta obavila neugodan posao umjesto njega.

Priča je poučna, jer govori o suodnosu politike i smrti, to jest o politici smrti, pa ćemo ovdje kratko iznijeti njenu kronologiju. Prije nekoliko tjedana u emisiji Nedjeljom u dva Hrvatske televizije gostovao je bivši predsjednik Sabora Žarko Domljan, uglađeni zagrebački gospodin, danas blago distanciran prema vladajućoj stranci, vlasnik povlaštene mirovine i autor knjige sladunjavih sjećanja o “začecima hrvatskog parlamentarizma”. Na pitanje voditelja Aleksandra Stankovića zbog čega je 1990. godine otpustio tadašnjega šefa saborskog restorana Milana Škorića, Srbina po nacionalnosti, Domljan je, pomalo se čudeći, odgovorio tonom koji je gledateljima trebao dati do znanja da je takav ishod bio samorazumljiv: Milan Škorić, Srbin po nacionalnosti, otpušten je jer je meso za saborski restoran nabavljao od mesara Mihajla Zeca, Srbina po nacionalnosti, a njegova je mesnica, veli Domljan, “bila poznato okupljalište kosovaca i udbaša”, te je postojala realna opasnost da se preko te zločinačke mreže otruju saborski zastupnici!

Zbunjeni (ili možda zgađeni?) Aleksandar Stanković zaboravio je sugovorniku pripomenuti kako su malo nakon opisanog otkaza – kojim je Domljan spasio stotinjak pionira hrvatskog parlamentarizma od smrti trovanjem – tročlanu obitelj Mihajla Zeca, Srbina po nacionalnosti, mučki ubili pripadnici Merčepova eskadrona smrti, uključujući 12-godišnju kćerku Aleksandru, i njihova tijela bacili na smetlište u podnožju zagrebačkog Sljemena. Gledatelji su tako ostali zakinuti za neizbježno potpitanje: Što bi u tom kontekstu – u kontekstu okrutnog zločina nad obitelji Zec – trebala značiti ničim argumentirana tvrdnja ražalovanog političara i uvaženog gosta emisije da je mesnica Mihajla Zeca “bila poznato okupljalište kosovaca i udbaša”?

Nakon emisije reagirala je udovica Milana Škorića, Srbina po nacionalnosti, obavijestivši javnost da je njezin suprug bio hrvatski branitelj, dakle ni kosovac ni udbaš, da je poslije otpuštanja bio izložen intenzivnom šikaniranju, te da – ako je taj podatak od ikakvoga značaja – meso uopće nije nabavljao kod mesara Mihajla Zeca, Srbina po nacionalnosti. Od strane obitelji Zec izostala je reakcija, pošto veći broj članova porodice nije među živima.

Ponukan time, u Saboru je istupio Milorad Pupovac, ocijenivši Domljanove televizijske izjave “nedopustivim govorom mržnje”. Kazao je da je bivši predsjednik Sabora svojim javnim nastupom “sugerirao da je obitelj Zec bila s pravom likvidirana”, kao i da je Škorić “s pravom bio otpušten zbog srpske nacionalnosti”. “Je li moguće da takvo što danas možemo čuti?” – upitao je Pupovac nazočne kolege.

Uslijedilo je ono čoporativno iskakanje hadezeovaca iz žbunja, rika i zavijanje, drvlje i kamenje, pa je Andrija Hebrang kriknuo na Pupovca zbog “nedopustive zloupotrebe saborskog Poslovnika”: Sabor nije mjesto za takve diskusije, urlao je, tim više što “Žarko Domljan više nije zastupnik ni član HDZ-a, već obični građanin, koji ima punu slobodu govoriti u medijima”. Zbog čega Milorad Pupovac – po uzoru na Domljanovu slobodu istupa u medijima – ne bi imao punu slobodu govoriti u Saboru, nego se to ima smatrati “nedopustivom zloupotrebom Poslovnika”, Hebrang nije precizirao, ali je ipak našao za shodno naglasiti da je “Hrvatska odavno osudila zločin nad obitelji Zec”, odnosno da su “sudovi donijeli presude”.

Zaboravio je dodati kako su sudovi u navedenom predmetu donijeli oslobađajuće presude, što će reći da je “Hrvatska odavno osudila zločin nad obitelji Zec” tako što je ubojice razriješila krivnje a njihove nalogodavce ostavila na miru, i to ponajprije zaslugom današnjeg potpredsjednika Sabora i šefa Kluba zastupnika HDZ-a, Vladimira Šeksa, koji je u davna herojska doba obnašao dužnost državnoga tužitelja. Njegovom rukom ispisani nalog – o čemu je svjedočio njegov tadašnji pomoćnik Tihomir Rubeša, koji nakon toga napušta državno tužilaštvo – bio je dovoljan da se žalbeni postupak obustavi i slučaj ubojstva obitelji Zec definitivno stavi ad acta.

Odbrana državnog terorizma: Andrija Hebrang
Photo: www.advance.hr
Blasfemičnim postupkom Milorada Pupovca “slučaj Zec” vraćen je tamo gdje mu je oduvijek bilo mjesto: u vrh hrvatske državne politike. Neposlušni zastupnik u tom je smislu doista prekršio “saborski Poslovnik” i Hebrang se s pravom uzrujao, ali akt s kojim je potonji verbalno zamahao nije na snazi zato da regulira problem demokratske procedure, nego služi prikrivanju odurne političke suštine.

Što je uopće taj Hebrangov “saborski Poslovnik”? Riječ je o nepisanom skupu normi i pravila ponašanja kojim se osiguravaju čiste ruke i umiveno lice hrvatskog fašizma. Njime su regulirani delikatni odnosi u carstvu vladajuće mimikrije. Temelj mu je jezik s dvostrukim diskursom: pozivaš se na Sabor, a imaš u vidu neformalni štab Gestapoa; ustaješ u zaštitu parlamentarne procedure, a zapravo braniš državni terorizam; predstavljaš se kao Andrija Hebrang, a ustvari si nasilni bolesnik...

Poslovnikom hrvatskog fašizma, elem, predviđeno je da “Hrvatska osudi zločin nad obitelji Zec” tako što će ubojice osloboditi krivnje. Poslovnik hrvatskog fašizma kaže da je o političkom legitimiranju zločina nelegitimno govoriti u instituciji gdje se politički legitimiraju zločini. Sve je vrlo logično i razložno. Poslovnik hrvatskog fašizma, na snazi od početka devedesetih, propisuje da visoke političke ličnosti imaju slobodu obilježiti nepoželjne ljude, uprijeti prstom u izmišljene “izdajnike”, “kosovce” i “udbaše”, zatim motivirati njihove ubojice, zatim kvalitetnom sudskom presudom krvnike proglasiti nevinima, zatim opravdati zločin pozivanjem na iste izmišljene “kosovsko-udbaške” krimene... ali nije dopuštena politička rasprava o toj političkoj proceduri pred najvišim političkim tijelom u zemlji, jerbo bi se time “zloupotrijebio Poslovnik”.

Cinizam je eksplicitan kao prije dvadesetak godina, i vrijedi se prisjetiti toga epskog prizora: predsjedavajući hrvatskoga parlamenta stavlja na dnevni red listu sudaca koje treba pod hitno razriješiti dužnosti, uglavnom zbog nepoželjne nacionalnosti, za govornicu tada izlazi zastupnik Nikola Visković i upozorava uvažene kolege kako je na ponuđenoj listi i ime Đure Pavlice, suca Okružnog suda u Gospiću, mada se zna da je Đuro Pavlica mučki ubijen, da je tokom noći odveden iz stana i likvidiran na nepoznatom mjestu, zajedno s drugim uglednim gospićkim Srbima, ali predsjedavajući energično prekida njegovu diskusiju, konstatira da je “vijest o pogibiji irelevantna”, to jest da zastupnik Visković stvara nered i zloupotrebljava Poslovnik, pa slavni Hrvatski sabor u svečanoj tišini i radnoj atmosferi izglasava smjenjivanje s funkcije mrtvoga gospićkog suca...

Tradicija se, kao što vidimo, sačuvala do danas. Suvremeni hrvatski fašizam rođen je kao spoj parlamentarne demokracije i noćnih racija. Imajući u vidu nekažnjeno ubojstvo obitelji Zec, nekažnjeno ubojstvo Đure Pavlice, nekažnjeno ubojstvo Đorđa Kalanja, nekažnjeno ubojstvo Milana Krivokuće, nekažnjeno ubojstvo Ante Paradžika, nekažnjeno ubojstvo Milana Levara... a pogotovo stanje duha nakon što su ti leševi demokratski apsolvirani, ovaj je potpisnik mišljenja da bi Sabor na Markovu trgu, radi zaštite njegova digniteta, vrijedilo opasati žutom trakom kao (znamen na) centralno mjesto zločina.

Tamo, međutim, njeguju drugačiji smisao za dekoraciju. Umjetnički portret Žarka Domljana s pozlaćenim okvirom, zajedno s poprsjima drugih saborskih dostojanstvenika, ponosno visi u predvorju, rad našeg poznatog akademskog slikara, tehnika: svastika na platnu.

*Tekst objavljen u BH Danima prenosimo uz dozvolu autora

star
Oceni
4.77
Ostali članci iz rubrike Stav
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak