Stav
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (12)

Zdravko Mamić, nogometni prorok

Otkrovenije Velike Srbije

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Tijelom protiv velikosrpskih nogometaša: Zdravko Mamić, striptizeta
Tijelom protiv velikosrpskih nogometaša: Zdravko Mamić, striptizeta
Photo: index.hr

Velikosrpska paranoja u Hrvatskoj ne prestaje tako ni stotinu i šezdeset pet godina nakon Garašaninova programatskog Načertanija i Vukova Kovčežića za Srbe sve i svuda, ni dvadeset godina nakon osamostaljenja Hrvatske, ni petnaest godina nakon što je posljednji četnik viđen na tlu Hrvatske. Kriptozoolozi ga i dalje traže, skrivenog među sportskim novinarima, nogometnim sucima, poslovođama dućana, estradnim menadžerima ili financijskim inspektorima. Ništa nas ne smije iznenaditi – moto je hrvatskih velikosrbologa, koji ustrajno stražare nad hrvatskom slobodom i revno prijavljuju svaki, i najmanji slučaj Velike Srbije

Photo: Dragan Kujundžić

„Blažen i svet onaj tko je dionik prvog uskrsnuća! Nad njim druga smrt nema vlasti: oni će biti svećenici Božji i Kristovi i s njime će kraljevati tisuću godina“, piše prije gotovo dvije hiljade godina biblijski prorok u Knjizi otkrivenja, posljednjoj knjizi Novog zavjeta i cijelog Svetog pisma.

„A kad se navrši tisuću godina, Sotona će iz svoga zatvora biti pušten“, nastavlja prorok. „Izići će zavesti narode sa četiri kraja zemlje, Goga i Magoga, i skupiti ih u boj. Bit će ih kao pijeska morskoga, skupit će se na prostrano polje zemlje i opkoliti tabor svetih, ljubljeni grad i svetinju njegovu najsvetiju, Dinamo klub nogometni. Hrvatskom čovjeku ukinut će Sotona i regres za godišnji odmor, i uskrsnicu, i božićnicu, i prava na naknade porodiljne, i prava na oplodnju, i sve Dinamove sponzore najveće, izbacit će Sotona Zdravka Mamića iz njihove svetinje Dinama i bacit će hrvatskog čovjeka na koljena!“

Tako piše u Knjizi otkrivenja, u kojoj prorok prilično precizno naviješta posljednji Đavlov pokušaj da razori zagrebački Dinamo, pa tako i hrvatskog čovjeka samog, da dokine slobodnu i samostalnu Hrvatsku i pošalje opet Izabrani Narod u tisućljetno jugoegipatsko ropstvo. I tko zna kako bi završila ta priča, kako bi završio Novi zavjet i cijelo Sveto pismo - nitko u naoko pobožnoj, nauho kršćanskoj i navrat-nanos katoličkoj Hrvatskoj ništa slutio nije - da Sotonin perfidni plan svibnja 2010. godine nije prozreo prorok Zdravko Mamić, pa sazvao konferenciju za novinare i obznanio svijetu svoje Otkrivenje:

Vidim sve sotone svijeta kako su se nadvile nad ovaj sveti klub. I to je jedini razlog zašto ja odavde ne bježim glavom bez obzira. Previše mi ova zagrebačka i hrvatska svetinja znači da bih je ostavio sotonama. Pa moji radnici svake godine dobiju božićnicu i uskrsnicu! A ta sotona je hrvatskom čovjeku ukinula i regres za godišnji odmor, i uskrsnicu, i božićnicu, i prava na porodiljne naknade, i prava na oplodnju! Te sotone ne bi guzicu očešale da Mamić ode iz Dinama. Pa te sotone rade to, to je njihov cilj: hrvatskog čovjeka, hrvatsku svetinju Dinamo baciti na koljena. To je njihov mračni plan, baciti hrvatskog čovjeka na koljena, to je njihov plan stvaranja Velike Srbije!

Da, gospodo, i Velika Srbija.

„Čerta je i temelj srpske politike, da se ona ne ograničava na sadašnje njene granice, no da teži sebi priljubiti sve narode srpske koji ju okružavaju.“ Ne piše to u Knjizi otkrivenja, niti uopće u Novom zavjetu, već u čuvenom Načertaniju Ilije Garašanina, Obrenovićevog ministra unutrašnjih dela i oca srpske policije i birokracije.

„Da bi se narod katoličeskog ispovedanija od Austrije i njenog upliva odvraćali i Srbiji većma priljubili, nužno je na to osobito vnimanije obraćati“, piše Garašanin prije gotovo stotinu i sedamdeset godina u poglavlju o politici Srbije u smotreniju „naroda srpskih koji ju okružavaju“.

„Ovo bi se najbolje postići moglo posredstvom novinara ondašnjih, između kojih najglavnije trebalo bi za ideju sojedinjenja Hrvatske sa Srbijom zadobiti. U ovoj celji nužno bi bilo urediti da se Hrvatima dokinu i regres za godišnje odmorenije, i vaskrsna pripomoć, i pripomoć božićna, i pravo na porodiljesko nadoknadjenije, i pravo na oplodjenije, a kao drugi stepen i narediti da se po gdi koji članak sprotiv udruženija fudbaličeskog Dinama i izvršnujščujega podpredsedatelja njegova Zdravka Mamića sočini i štampa; posle toga moglo bi se kao treći stepen odvratiti dobročinitelje najmoćnije od podpore i podstrekanija Mamićevom udruženiju; črez štampanja ovih i ovim podobnih patriotičeskih i sprotudinamovskih djela, kao i črez ostala nužna djejstvija, koja bi trebalo razumno opredjeliti i nabljudavati, bacila bi se na koljena ponajveća svetinja katoličeska, oslobodila bi se Hrvatska od upliva rimskog i austriskog, i obratila bi se ova zemlja više k Velikoj Srbiji.“

Gotovo istovremeno, savršeno svjestan da je sotonski projekt Velike Srbije neostvariv bez lomljenja zagrebačkog Dinama kao kičme hrvatskog nacionalnog identiteta, Vuk Stefanović Karadžić piše u svom glasovitom djelu „Srbi svi i svuda“, s podnaslovom „Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona“:

PHOTO: Stock

„Od onijeh pak Srba rimskoga zakona ne može se još ni iskati da misle što o svome srpskijem srodstvu, ali kako se među njima novinske redakcije ustanove, makar i na ‘hrvatskome’ jeziku, pa se putem štampe udari u samo srdce zagrepsko i svetinju hrvatskijeh ljudi, na Dinamo i njegovoga gospodara Zdravka Mamića, pa kako Mamić ode iz Dinama panut će hrvatski čovjek na koljena, i oni će odmah doznati i priznati da nijesu Hrvati nego Srbi.”

Tako su polovicom devetnaestog stoljeća, sluteći raspad turskog imperija i novu kartu Europe kao povijesnu šansu Obrenovićeve sretenjske Srbije, Garašanin i Karadžić kao proroci biblijske Apokalipse pisali srpski državotovorni program, i gradili temelje velike južnoslavenske države pod srpskim vodstvom, ono što će kasnije postati historijski projekt Velike Srbije.

Sve će sljedećih stotinu i šezdeset godina ići glatko kao po teflonu – izmijenjivat će se na tronu Obrenovići i Karađorđevići, stabilizirat će se država, svijet će joj na Berlinskom kongresu 1878. priznati nezavisnost, u Prvom i Drugom balkanskom ratu proširit će se prema jugu, nakon Prvog svjetskog rata i prema istoku, stvorit će se najprije Karađorđevićeva, a nakon Drugog svjetskog rata i Titova Velika Srbija, pardon Jugoslavija.

Konačno, u posljednjoj fazi – sve po preciznom srbisvudskom načertaniju Vuka Stefanovića i Ilije Garašanina – Velika će se Srbija geometrijskom progresijom širiti prema Beogradu, padat će redom Slovenija, Hrvatska i Makedonija, pa Bosna i Hercegovina, pa Crna Gora i naposljetku Kosovo – nikad Uža i nikad Veća Velika Srbija biti neće – i preostat će samo posljednje uporište velikih svetskih sila, onaj biblijski „tabor svetih, ljubljeni grad i svetinja njegova najsvetija“, austrougarski Alamo i hrvatski Dinamo, maksimirska tvrđava koju drži Božji vojnik Zdravko Mamić i njegovih jedanaest stamenih vitezova, pet godina zaredom prvaci Hrvatske.

I tko zna kako bi cijela priča završila i kojim bi putem kotač historije krenuo - nitko u naoko slobodnoj, nauho samostalnoj i navrat-nanos nezavisnoj Hrvatskoj ništa slutio nije - da svibnja 2010. godine izvršnom dopredsjedniku Dinama, boga zna kako i zašto, pod ruku nisu dopali Garašaninovo Načertanije i Vukovi „Srbi svi i svuda“, pa je sazvao konferenciju za novinare.

Propao je tako još jedan pokušaj Gospodara Tame da baci na koljena hrvatskog čovjeka i na razvalinama Titove imperije sagradi Veliku Srbiju. Morat će Sotona čekati sljedeću priliku da makne Zdravka Mamića iz Dinama, ili da objavi knjigu nekog srpskog autora u Hrvatskoj, da podvali u hrvatske dućane neki srpski proizvod, da dovede srpsku gataru na hrvatsku televiziju, da na nekom atletskom mitingu Blanku Vlašić predstavi kao Beograđanku, da na zgradi nekakve zabačene općinice hrvatsku trobojku postavi naopako, da na Eurosongu sredi dvanaest bodova hrvatskog žirija za srpsku pjesmu, da uvede srpski kapital u Hrvatsku, da organizira koncert Đorđa Balaševića usred Hrvatske, ili regionalnu nogometnu ligu, ili avionsku liniju Beograd-Split, ili Čilićevu dvostruku servis grešku na meč loptu Srbije u Davis cupu, ili kako se već - sve po preciznim uputama Sotoninih slugu Ilije Garašanina i Vuka Stefanovića Karadžića – pravi ta, kako se zove, Velika Srbija.

Posljednji očajnički pokušaj Sotone bio je tako upravo neviđeno jadan, čitali ste možda o tome, kad je ovih dana u dalekoj Kini, na istočnim granicama Velike Srbije, proizvođač suvenira za Svjetsko nogometno prvenstvo u Južnoafričkoj Republici izbacio nogometne lopte sa oznakama svih sudionica Mundijala, pa na „srpskoj“ lopti, uz natpis „Serbia“, otisnuo – hrvatski grb! Pouzdani je to znak da Lucifer gubi živce, ali i da Garašaninu i Karadžiću već pomalo nedostaje ideja.

Velikosrpska paranoja u Hrvatskoj ne prestaje tako ni stotinu i šezdeset pet godina nakon Garašaninova programatskog Načertanija i Vukova Kovčežića za Srbe sve i svuda, ni dvadeset godina nakon osamostaljenja Hrvatske, ni petnaest godina nakon što je posljednji četnik viđen na tlu Hrvatske. Kriptozoolozi ga i dalje traže, skrivenog među sportskim novinarima, nogometnim sucima, poslovođama dućana, estradnim menadžerima ili financijskim inspektorima. Ništa nas ne smije iznenaditi – moto je hrvatskih velikosrbologa, koji ustrajno stražare nad hrvatskom slobodom i revno prijavljuju svaki, i najmanji slučaj Velike Srbije.

- Dobar dan, jel se kod vas prijavljuje pokušaj stvaranja Velike Srbije?

- Gospodine, ovo je 94. Hitna pomoć.

- E, to. Ja bih prijavio jedan slučaj ovdje kod nas.

- Gdje kod vas, kakav slučaj?

- Ma Mandžukića pokupio Hajdukov bek, mamu mu jebem, odnio i njega i loptu, pao Mandža na koljena kao pokošen, eno mi ga još tamo kraj aut-linije.

- Kakve su ozljede, jel slomio što?!

- Ma ne zovem ja zbog Mandžukića, nego zbog Velike Srbije i Ilije Garašanina, to je njihov plan.

- Kakav plan?

- To je njihov mračni plan, baciti hrvatskog čovjeka na koljena, shvaćate, to je njihov plan stvaranja Velike Srbije!

* Tekst objavljen na sajtu Peščanika

star
Oceni
4.82
Ostali članci iz rubrike Stav
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak