Klizava kolumna

Bio je to dan kao i svaki drugi. Splitski gradonačelnik Željko Kerum parkirao je svoj ferrari ispred zgrade Poglavarstva. Sjednica Gradskog vijeća samo što nije počela. Pred ulazom, kao i uvijek, čekala ga je grupa novinara s isukanim diktafonima. Kiselo se osmjehnuo toj stoci i za svaki slučaj popravio frizuru...

"Je li istina da ste Tonyju Cetinskom ponudili mjesto intendanta Hrvatskog narodnog kazališta?" upitao ga je jedan.
"A što bi tu bilo čudno?" obrecnuo se gradonačelnik.
"Čudno je to što je Tony Cetinski estradna zvijezda i nema nikakve veze s teatrom", inzistirao je novinar.
"Tony Cetinski je među pet najjačih pjevača u Hrvatskoj, ima uspješnu karijeru. Nisam mu nudio posao. To bi bilo degradiranje čovjeka", kategorično je izjavio Željko Kerum i odjurio na sastanak.
Sjednica Gradskog vijeća također je tekla uobičajeno. Jedna je vijećnica pitala gradonačelnika zbog čega su gradske prometnice u katastrofalnom stanju. Ovaj je za svaki slučaj popravio frizuru i dobacio:
"Možete misliti kako je meni voziti ferrari po tim cestama, puno gore nego vama!"

U nastavku zasjedanja ista je vijećnica priupitala zašto je gradonačelnik prebacio novac iz gradskoga budžeta u banku koja kreditira njegovu privatnu firmu, a Željko Kerum joj je smirenim glasom i biranim riječima kazao da začepi gubicu. Polemika i povišeni tonovi izbjegnuti su zahvaljujući predsjednici Gradskog vijeća Nevenki Bečić, gradonačelnikovoj sestri, koja je nadopunila prethodnika i rekla vijećnici da začepi prljavu gubicu, nakon čega je ova u pratnji stranačkih kolega napustila sastanak.

Po okončanju sjednice Gradskog vijeća gradonačelnik je sa svojim zamjenikom Jurom Šundovom sjeo u ferrari i odjezdio. Kroz marjanski tunel ferrari je jurio brzinom od stotinu i osamdeset kilometara na sat, a na susjednoj raskrsnici - križanju Matoševe i Ulice Slobode - naletio na rupu u cesti zbog koje je vozač izgubio kontrolu nad vozilom. Ferrari je pri punoj brzini najprije udario u semafor, zatim visoko odskočio, triput se okrenuo u zraku, polomio dva stoljetna čempresa i naposljetku se zabio prednjim dijelom u obližnju trafostanicu, uz užasan tresak i lomljavu.

Jure Šundov ostao je na mjestu mrtav. Budući da nije bio vezan sigurnosnim pojasom, prilikom udarca u prednji naslon od mahagonija smrskan mu je grudni koš, pluća su pretvorena u bezobličnu ružičastu kašu, a rad srca bio je u sekundi zaustavljen. Kasnije će se ustanoviti da je nesretnik imao i frakturu kralježnice, zadobivenu vjerojatno kod prevrtanja vozila, mada ta ozljeda nije bila smrtonosna.

Gradonačelniku Željku Kerumu prednji je trap ferrarija prignječio obje noge do bedrenih kostiju. Oštri čelični lim prošao je kroz trbušnu šupljinu i iskasapio mu slezenu, a veliki odlomljeni komad prozorskoga stakla zabio mu se u lijevo oko i prodro duboko u mozak. Dvojica šokiranih smetlara, zaposlenika gradskog komunalnog poduzeća, koji su se zatekli na licu mjesta i uz pomoć dviju lopata ga izvukli iz vozila, tvrde da je još davao znake života, ali ne mogu biti sasvim sigurni, jer mu je iz usta tekao obilan mlaz krvi.

Vozilo hitne pomoći pojavilo se na mjestu udesa razmjerno brzo. Sve službe Poglavarstva uskomešale su se na vijest o teškome ranjavanju i mogućoj pogibiji gradonačelnika. Predsjednica Gradskog vijeća, grcajući u suzama, proglasila je izvanredno stanje. U Kliničkom centru na Firulama užurbano su obavljane pripreme za prihvat i sanaciju ranjenika. Privatni helikopter tvrtke Joker već je prevozio ka Splitu specijalni kirurški tim iz Rijeke, obučen za djelovanje u kriznim situacijama i praktički beznadnim slučajevima.

Vijest o nesreći brzo se proširila gradom. Konsternirani građani spontano se okupljaju u kafićima i sa zebnjom komentiraju nemili događaj. Život kao da je stao, pazar i ribarnica potmulo bruje od zgražanja i nevjerice. Nitko u skupini sredovječnih nezaposlenih muškaraca na Pjaci ne skriva zabrinutost, a neki od nervoze češkaju jaja.
- Ne mogu shvatit da je mogao tako najebat, čovječe - progovara prvi lik. - Ipak je to ferrari!
- Kada s neprilagođenom brzinom naletiš na klizavu kolumnu, onda ne pomaže ni ferrari ni božja mater! - reče drugi.
- Ali ipak je još živ - ubacuje se treći. - Liječnici mu se navodno bore za život.
- Navodno - sumnjičavo će drugi. - U jednom sarajevskom tjedniku pišu da je već mrtav.
- Mrtav? - čudi se prvi. - Kako to mogu pisati ako još nije sigurno?
- Pa znaš kakve su današnje novine - mrzovoljno dodaje treći. - Nema tu morala. Naseru svašta o čovjeku, pokopaju ga, a poslije se ti peri.

Uto se pojavljuje četvrti lik s najnovijim vijestima:
- Evo su sad, bogami, i na našem radiju javili da je mrtav!
- Što su točno javili? - pita prvi.
- Kažu, splitski gradonačelnik Željko Kerum brutalno ubijen u sarajevskom magazinu Dani.
- Dobro, pa to je isti kurac! - širi ruke treći.
- Točno, isti je kurac je li živ ili mrtav - primjećuje drugi.
- Nisam to rekao - buni se treći. - Nego kažem da novine nonstop nešto izmišljaju. Nema tu morala.
- A što ako je stvarno mrtav? - dramatskim tonom pita prvi, nakon čega nastaje znakovita skupna šutnja.
- Pa ništa - prekida tišinu četvrti. - Imat ćemo nove izbore za gradonačelnika i to je to.
- A što će nam novi izbori? - žustro ulijeće drugi. - Ja ne vidim mogućnost da itko živ bude bolji od mrtvog Keruma.
- I to je točno - slaže se četvrti. - Čak je i živi Kerum lošiji od onog mrtvog.
- Ali ne može to baš tako - podvikuje treći. - Moraju biti izbori. Mora se osigurati funkcioniranje sustava.
- Pa i ovako sustav sasvim normalno funkcionira - kaže drugi. - Izabereš najbogatijeg guzonju u gradu, čovjeka s ferrarijem, podmetneš mu klizavu kolumnu da pogine u vožnji i nakon smrti ga ostaviš na vlasti. Meni to sliči na diktaturu proletarijata.

Kroz to vrijeme u Kliničkome centru na Firulama traje nadljudska borba liječnika za gradonačelnikov život. U čekaonici pred kirurškom salom traje drama iščekivanja. Predvođena sestrom Nevenkom, tamo je okupljena mnogobrojna rodbina Željka Keruma: braća, nećaci, supruga, ljubavnica, pekinezer i drugi članovi Gradskog vijeća. Naizmjenično mole krunicu i unose izmjene u stavke gradskoga budžeta.

Par sati kasnije iz sale izlazi glavni kirurg s grašcima znoja na čelu. Njegova svjetlozelena medicinska kuta prekrivena je golemim krvavim mrljama. Pogled mu je umoran i pomalo prazan. U dva koraka pred njim se stvori gradonačelnikova sestra:
- Kakvo je stanje, doktore?
- Još je dosta rizično - znalački objašnjava kirurg. - Slezenu smo nekako zakrpali. Uzeli smo komad bubrega i nadomjestili ono što fali. Sad treba sačekati da se vidi hoće li tkivo slezene prihvatiti tkivo bubrega.
- A ako ne prihvati?
- Ako ne bude išlo, možemo mu na to mjesto prišiti komad gušterače, debelog crijeva ili prostate.
- To se može?
- Ima slučajeva da uspije. Treba biti inovativan i nadati se.
- A onaj komad stakla što mu je uletio u mozak?
- To nismo mogli kirurški odstraniti jer je postojala opasnost da oštetimo nervni sustav. Zato smo se odlučili da izvadimo cijeli mozak.
- Cijeli mozak? Pa može li biti živ čovjek bez mozga?
- Ima takvih slučajeva. Treba biti inovativan i nadati se. Meni je poznat jedan što je čak postao gradonačelnik.
- Joj, hvala vam, ohrabrili ste nas - kroz suze govori gospođa Nevenka. - A i inače ste mi odnekud jako poznati.
Kirurg se smiješi i pruža ruku:
- Doktor Cetinski, drago mi je.

* Tekst objavljen u BH Danima prenosimo uz dozvolu autora