Stav
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (153)

Tamni vilajet i neispravni prekidači za svjetlo

Ja sam mali balija, moj je Tito Alija

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: boboland-cronicas.us

U principu, ne postoji separatni problem sa religijom u BiH. On je samo fragment problema sa nacionalizmima, koji su religije (zahvaljujući izdaji tih religija, od strane vjerskih zajednica, koje su, u tihom puču, svrgnule izvornog Boga i na njegovo mjesto postavile Naciju) zloupotrijebili i ugradili u svoje projekte.

Put do pakla popločan je dobrim namjerama, kažu. Ništa nije tako negativno uticalo na političku pluralizaciju i demokratizaciju kod Bošnjaka (a time, posljedično, i na ukupne društvene odnose u BiH), u prvim poratnim godinama, kao česti panegirici njihovom nacionalnom vođi, sa uglednih svjetskih adresa.

Nagrade za demokratu, mislioca, bravara, fotografa, vodoinstalatera i sakupljača markica godine ili stoljeća i tapšanje po ramenu od strane svjetskih uglednika, nisu samo masu fašiziranih vođinih domaćih slijepih obožavalaca uljuljkivale u lažnu sliku stvarnosti, nego su i, u njihovim očima rijetke poratne kritičare njegovog lika i djela, pretvarale u poremećene spodobe, otrovne zlobnike i lažove, kojima je, uz obaveznu etiketu izdajnika, plaćenika, prostitutki i saradnika četnika, u opasnost dovođen i sam život.

Neprikosnovene moralne veličine zapadne civilizacije koristili su pohvalu bošnjačkom lideru, kao priliku za valjanje po blatu svjetskih političkih moćnika i njihove licemjerne i nemoralne politike, koja se u ekstremnim slučajevima mogla karakterisati i kao saučesništvo u zločinu. U istoj je ravni bilo i reagovanje pojedinaca iz susjedstva, koji su zarad potrebe da se ograde od svojih nacifikovanih sredina i jasno osude zločin i pruže bilo kakvu satisfakciju žrtvi, „pomalo“ simplificirali stvari i ignorisali političku dimenziju aktuelnog trenutka.

Nus-proizvod tog neupitno moralnog čina bio je davanje municije kleronacionalističkoj, već krajnje kriminaliziranoj desnici, u javnom obračunu sa prvim zamecima pravne, sekularne, demokratske države.

Naprosto je, kao što to biva u takvim situacijama, došlo do miješanja različitih nivoa stvarnosti. Iz makro i mikro plana stvari su izgledale sasvim drugačije. Dok su na makro planu moralni pojedinci okajavali grijehe svojih vlastodržaca, iz nedavne prošlosti, na mikro planu su se već pojavili radikalni kritičari trulog sistema koji su žurili u budućnost. Na putu na kojem su stajale, između ostalog, i nekritičke pohvale lideru, stranci i vjerskoj zajednici koji su fašizirali i kriminalizirali politički prostor pod svojom efektivnom kontrolom.

ZAR I TI, SINE BRUTE: U istoj ravni je i aktuelno izražavanje nekritičkih simpatija za islam i one koji se njime zaogrću, potaknuto licemjerjem i fobijom „zapadne demokratije“, a možda i odsustvom savjesti i vulgarnim negiranjem počinjenih zlodjela, unutar same BiH, koje, ignorišući kompleksnost naših domaćih političkih problema, u islamu, takoreći, vidi spas. Insinuirajući, pritom, bosanskohercegovačkoj građanskoj ljevici da islam smatra problemom Bosne i instruirajući da: Ako postoji ljevica u Bosni, i ako postoji nešto što je njen zadatak, onda je to pokušaj odgovora na pitanje: kako islam ne tretirati kao problem, nego kao dio rješenja bosanskog problema”. Pa joj još, na izvjestan način, talibane nudeći kao uzor socijalne brige i osjetljivosti.

Photo: lutherproductions.com
Ne dovodeći u pitanje dobronamjernost autora ovih misli, očito je da su (ako nije u pitanju „konstruktivna provokacija“, u najboljoj mandićevskoj tradiciji?) one izrečene pod uticajem zaglušujuće propagande Islamske zajednice i ovdašnjeg medijsko-građevinskog moćnika, koji se odlučio kandidirati za novog bošnjačkog führera, o tobožnjoj islamofobiji dijela ovdašnjih medija, intelektualaca i najjače opozicione partije.

No, niti postoji ikakva islamofobija (prije bi se moglo reći da postoji fobija od islamofobije) niti postoji ikakav sukob građanski orijentisanih medija, intelektualaca i političara sa islamom (kao ni sa bilo kojom drugom religijom). Postoji samo principijelna kritika kriminaliziranih, nemoralnih, sa vladajućim nacionalističkim politikama sraslih pojedinaca i krugova unutar vjerskih zajednica, kao institucija (kritika koja je, uzgred, tek osavremenjeni oblik oštre kritike uleme, koju su muslimanski intelektualci javno iznosili još od austrougarskog perioda). To što ti pojedinci, i institucije koje oni kontrolišu, tu kritiku proglašavaju napadom na vjeru i vjernike, više govori o njima i njihovom moralnom profilu, nego o optuženima. Ono što, naime, jeste dio bosanskog problema je agresivnost vrha Islamske zajednice, koji pokušava za sebe obezbijediti poziciju nedodirljivih tabuiziranih subjekata. I s pozicije osoba krajnje upitne moralnosti (branitelja pedofila, vlasnika sumnjivo stečene imovine, ljubitelja raskoši i statusnih simbola, intimusa kriminalaca...) dijeliti moralne lekcije, te se upuštati u društveno štetne ekskurzije u politiku. I ono što jeste ozbiljan problem je - ignorisanje opasnosti od narastajućeg vjerskog ekstremizma.

Islam, naprosto, nije ovdašnja verzija talibana, na platnom spisku Saudijske Arabije, niti amoralna kriminalizirana klika koja trenutno drži pod kontrolom Islamsku zajednicu, da bi se suprotstavljajući njihovom nasilju (fizičkom, pravnom, duhovnom, mentalnom...) bilo u sukobu sa samom religijom. (Uostalom, ako upozoravate na kršenje 10 Božijih zapovijedi, od strane čelnika neke vjerske zajednice, valjda je jasno ko je, u takvoj situaciji, bliži Bogu i načelima religije).

BOG JE MRTAV: U principu, ne postoji separatni problem sa religijom u BiH. On je samo fragment problema sa nacionalizmima, koji su religije (zahvaljujući izdaji tih religija od strane vjerskih zajednica koje ih predstavljaju, a koje su, u tihom puču, svrgnule izvornog Boga i na njegovo mjesto postavile Naciju) zloupotrijebili i ugradili u svoje projekte. I samo su specifičan izraz tog problema.

Međureligijski problemi u BiH, pa i problemi između vjernika i nevjernika (ili između vjerskih zajednica i građanske javnosti), u svojoj su biti problemi između nacionalizama, kao i između nacionalizma i antinacionalizma.

Photo: wordpress.com
Sama religija, u ovom kontekstu, značajna je tek kao oblik okupljanja koji oštro dijeli pripadnike različitih (nacionalnih) skupina, te pruža priliku za nacionalističku manipulaciju (od fudbalskih navijačkih skupina značajnija je samo zbog veće masovnosti i čvršće kontrole nad svojim pripadnicima).

Da su religije u BiH, naime, multietničke, a ne „državotvorni“ elementi nacionalnih torova, one bi zauzimale sasvim suprotnu poziciju u političkim razračunavanjima u zemlji. Ne bi bile oružje u rukama desničarskih nacionalista, nego lijeve građanske opcije. Ili bi se (što je mnogo vjerovatnije) raspale po nacionalnim šavovima (kao pravoslavna crkva u Crnoj Gori?).

No, to, zapravo, govori da je religija sama po sebi, u toj priči, nebitna. Da se radi samo o zloupotrebi određenog efikasnog mehanizma okupljanja ljudi. I da je, u postkomunističkom vremenu u BiH, politički bitna samo u toj mjeri u kojoj omogućava manipulaciju ljudima.

Apsurd sa tretiranjem religije kao (nečijeg) problema je i u činjenici da je u BiH na djelu masovna pojava lažne religioznosti, kojoj korijen nije u iznenada probuđenoj pobožnosti, nego, s jedne strane, u nacionalističkoj samoidentifikaciji i konfrontaciji (religija se tretira u svjetlu nacionalnog ekskluziviteta, bez veze sa svojom suštinom), a s druge je izraz podaničkog mentaliteta mase koja samo slijedi nove ideološke obrasce poželjnog ponašanja.

TEOLOGIJA OSLOBOĐENJA I TEOLOGIJA DNEVNOG AVAZA: Religija je dio problema u BiH tačno (i isključivo) u onoj mjeri u kojoj su je vjerske zajednice isprostituisale, dozvoljavajući nacionalistima da se iživljavaju na njoj.

Iz istog razloga, ali i nekih drugih, potpuno je nerealno očekivati da ona bude dio rješenja. I da još to rješenje, u koje će religija biti uklopljena, dođe od političke ljevice.

Veza između religije i ljevice je moguća samo kao samoniklo tkivo unutar vjerskih zajednica (poput „teologije oslobođenja“ u Latinskoj Americi, s kojom je apsurdno upoređivati bliskoistočne naoružane ostatke jednog ludačkog zločinačkog režima), a nikako kao rezultat sračunate aktivnosti političke ljevice. Jer bi ta „sračunata aktivnost“ podrazumijevala manipulaciju, odnosno bila samo ljevičarska varijanta aktuelne zloupotrebe religije od strane desničarskog nacionalističkog smeća.

Cilj opravdava sredstvo? Možda (to je vječna dilema). Ali nas istorija uči da se primjenom tog pravila, često dolazi do pobjede koja to, zapravo, na kraju, i nije. Jer je primjena „svih sredstava“ u međuvremenu promijenila, a nerijetko i obesmislila, i sam prvobitni cilj. A i one koji su prema cilju išli.

Ljevica koja bi posegnula za tom manipulacijom ne bi više bila ljevica (kao što ni Dodikovi socijaldemokrati, nakon što su naciju počeli tretirati „ne kao dio problema nego kao dio rješenja“, više nisu socijaldemokrati, nego nacionalsocijalisti).

Marksizmom obojenateologija oslobođenjakoja se razvila sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća i koja je od Crkve, osobito u Latinskoj Americi, tražila da brani sirotinju i koja je izrodila masovnu pojavu pridruživanja sveštenika ljevičarskim pokretima u borbi protiv diktatorskih režima u zemljama poput Argentine, Brazila, Čilea, Nikaragve i El Salvadora, i to i pored otvorenog protivljenja Vatikana koji ih je smjenjivao i javno napadao, jedan je od najsvjetlijih momenata u istoriji monoteističkih religija. Na isti način na koji su talibani i „islamski teroristi“, u mrakom inače neokudjevajućoj istoriji, jedan od najmračnijih. (U kontekstu „teologije oslobođenja“ oni su prije nalik ostacima poraženih zločinačkih vojnih hunti, nego sveštenicima koji su vjeru u Boga povezali sa idejama političke ljevice i pomoći sirotinji i obespravljenima.) I to, naravno, nema veze sa religijama, nego sa ljudima i društvenim kontekstom. Sa upotrebom i zloupotrebom. I poređenjem neuporedivog.

Photo: blogspot.com
Nema nikakve sumnje da bi preuzimanje kontrole nad vjerskim zajednicama od strane ovdašnje verzije ljevici sklonih teologa oslobođenja (čemu su najbliži bosanski Franjevci) bilo put za ozdravljenje bh društva i države (uzgred, i istinskog jačanja vjere, nasuprot aktuelnom licemjerju). No, nema ni ikakve sumnje da je to utopija u usporedbi s kojom i komunizam izgleda manje nerealan. A, čak i da je takva mogućnost realna, ona je dugoročno štetna, jer predstavlja povratak u političku praistoriju. Odvajanje religije od politike civilizacijsko je dostignuće, i od njega se ne odustaje zbog bosanske gluposti i nesposobnosti da se izađe na kraj sa svojim problemima.

NO FUTURE. SO WHAT: Ljevica, takva kakva jeste, možda nije sposobna da donese rješenje ovdašnjih problema (ili da se nametne kao Spasitelj, na raspisanom konkursu mase nesposobne da se brine o sebi, te im uvijek trebaju bića nadnaravne moći da rješavaju njihove probleme). Ali rješenje svakako nije ni u ljevici koja bi se okrenula religiji, pogotovo jednoj. Osim ako pod rješenjima ne podrazumijevamo i ona „konačna“. Kao što je „rješenje“ o definitivnoj podjeli zemlje, kojoj upravo ta nacionalno i religijski ambivalentna ljevica, i takva jadna kakva jeste, predstavlja još jedinu branu.

Očaj i beznađe s kojim se suočavamo, tjera neke od nas (hajde da tu malobrojnu grupu nezavisnih kritičkih entiteta tretiram kao fluidnu zajednicu), koji ne žele priznati poraz i predati se, na radikalne korake i pokušaje nalaženja rješenja na neočekivanim, pa i apsurdnim mjestima (kao u onom grunfovskom stihu „Bijeg, izdaju spremam – sve je bolje od predaje!“).

No, stvar je u tome da rješenje možda i ne postoji. Ili ga mi ne možemo naći. Ali se i ne traži po svaku cijenu. Rađe se pomiriti sa bezizlazom, vječnom zarobljenošću u užas, nego rješenjem i izlazom nazivati nove slijepe ulice ili nove, još dublje, provalije. Izlaz nije prelazak iz jednog očaja u drugi. Iz jednog bezizlaza u drugi. (A bogami ni iz jedne patetike u drugu. No za ovo bar postoji efikasno rješenje – prestanak kucanja. Evo, samo sekund.)

Izlaz je u pokušavanju da ostanemo normalni ljudi i u borbi, koja neće zahtjevati pobjedu, nego će biti shvaćena kao sama sebi svrha. Borbi koja će značiti da smo još živi. A ne dio zombizirane mase. Lijeve, desne, centralne...? Koga briga. Matrica jeste vječna i neuništiva. Ali ja ne želim biti priključen na nju. A iskreno se nadam da rob i grob nisu jedine alternative.

star
Oceni
4.45
Ostali članci iz rubrike Stav
Tagovi