Stav
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (35)

Uvrede & podmetanja

Povratak Superhika

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: Zelena akcija

Ideološka podloga "Jutarnjeg lista" identična je onoj što motivira Superhika, junaka iz stripa koji otima siromašnima da bi dijelio bogatima, računajući da će tako popraviti svijet. Samo što, za razliku od "Alana Forda", "Jutarnji" nije opremljen ironijskom aparaturom i namjerama, nego je prokleto doslovan i zagovara istinski debilitet. Tamo gdje Superhik pršti komikom, "Jutarnji" emitira čisto nasilje

Photo: Leo Nikolić
Komentator Jutarnjeg lista Ž. Žutelija u svome je subotnjem tekstu prosvjednike sa zagrebačkog Cvjetnog trga nazvao smećem. Bila je to baš jedna originalna metafora. Aktivisti Zelene akcije i Prava na grad svojim su tijelima privremeno spriječili čupanje stabala i devastaciju Varšavske ulice - gdje se, na dosadašnjoj javnoj pješačkoj površini, počinje graditi ulaz u podzemnu garažu za luksuzni stambeno-trgovački kompleks koji gradi "Hoto grupa" multimilijunaša Tomislava Horvatinčića - pa ih je razbješnjeli Ž. Žutelija svrstao u kategoriju društvenog (a valjda i građevinskog) otpada. Takve "razgraditelje", veli on, jednokratno upotrijebiš "i potom baciš u košaru za otpatke". "Kao što i zaslužuju."

Aktivisti su počašćeni i nizom drugih epiteta: oni su "urbani bleferi", "samoreklameri iz folklornih udruga", "samozvani zaštitnici gradskih interesa", "talibanski diverzanti", "manipulatori", "besposličari"... Multimilijunaš Horvatinčić - koji je uz pomoć gradskih vlasti već sravnio sa zemljom pola Cvjetnoga trga, uključujući spomeničku baštinu, da bi tamo podigao luksuzne "penthouse" za bogatu klijentelu, s krovnim terasama i travnjacima - i dalje mora trošiti novac i živce na borbu "s anonimnom urbanistkinjom, vječnim studentom, ridikuloznim 'zelembaćem' i njihovim suborcima na barikadama destrukcije". A sve zato jer dotičnim "talibanima" smeta "suvremeni projekt Cvjetni prolaz na mjestu bivših štakornjaka".

Zlokobna figura "štakora" ponovljena je valjda već stoti put u Jutarnjem listu za slične namjene, a nije isključeno da joj je prvobitni tvorac upravo Ž. Žutelija. Izgleda da se došlo do zaključka kako će odvratni i opaki glodavac, koji prijeti širenjem zaraze, naročito ako se množi u skupnim staništima ("štakornjaci"), bolje od ičega drugog predočiti bolest siromaštva koju valja izgnati iz središta metropole, da bi se uspostavili nužni higijenski standardi i oslobodio skupocjeni prostor za miljenike kapitala i tranzicijskoga mešetarenja.

Nekad se koriste i drugi modeli slikovitosti - kao kad je reporterka M. Vuković-Runjić pohodila Filozofski fakultet u vrijeme dok su ga blokirali studenti (tražeći pravo na besplatno školovanje), pa je ustvrdila kako hodnici nepodnošljivo zaudaraju po alkoholu, Marxu i Jugoslaviji - ali je generalna tendencija da se "štakori" i njihovi vjerni pratitelji, tj. vlasnici nerentabilnih egzistencija, tj. siromašni, tj. ljudski otpad, tj. širitelji zaraze, odstrane iz sfera gdje će se pravila života i društvenoga napretka regulirati po mjeri bogatih i moćnih; dobro ih je protjerati barem na periferiju, ako su već rezervati i konclogori postali tako zazorni.

Kao što je (rano)komunistička štampa prokazivala zaostalu buržoaziju koja se mimikrirala i uvukla u redove naprednoga proletarijata, pa svojim starim navikama tupila njegovu borbenu oštricu i usporavala budućnost, tako Jutarnji danas napada proletarijat koji se nezasluženo želi kititi atributima i navikama buržoazijeU istome broju Jutarnjeg lista pojavili su se i šišmiši. "Bacila sam se na pod, Tereza se nasmijala, 'ah, to su samo šišmiši, ne brinite'." Reporterka S. Bolanča objašnjava da su šišmiši izletjeli iz zapuštenog kamina, jer stara gospođa Tereza živi u stanu od 140 kvadrata u strogom centru Zagreba, i premda ima minimalnu penziju pa jedva vezuje kraj s krajem - ne želi ga prodati. Stan tako propada, kao i vlasnica. Profitiraju samo šišmiši, štakori i žohari. A posve nalik Terezinom je i primjer gospođe Marije, pa gospođe Zdenke... Agentica za nekretnine procjenjuje da "takvi slučajevi zauzimaju oko 15 posto tržišta". Naslov pogoleme reportaže pjesnički je efektan: "Samo ih smrt iseliti može". Podnaslov je još ljepši: "Imaju mizernu penziju i stan od 300.000 eura. Zašto ga ne žele prodati?"

Reporterka veli da je na djelu "spori, netržišni, zadružni mentalitet". Konstatira da je to nerazumno ponašanje "jedno od nasljeđa socijalizma", pošast kakvu je "kapitalistički nastrojena zapadna Europa potpuno eliminirala". Agentica za nekretnine je nadopunjuje: "U jednom Frankfurtu ili Milanu teško da ćete naletjeti na bakicu koja sa šišmišima životari u najužem centru grada samo zato što voli svoj stan." Zatim obje nude recept: bakice će "u red dovesti", tj. iz stanova protjerati, jedino drakonski porez na nekretnine, a onda će "tržište živnuti", šišmiši će odlepršati, živnut će i država uz pomoć "življe ekonomije koja bi trebala useliti u te stare, divne stanove".

Sljedećega dana Jutarnji list preko dvije stranice donosi "razgovor uz ručak" s Tomislavom Horvatinčićem, iz pera novinarke N. Mirković, gdje se graditelj "penthousea" za elitu na Cvjetnome trgu predstavlja kao vizionar i nesalomljivi borac protiv "iracionalnih mrzitelja" iz svijeta socijalno neostvarenih, pasionirani tamanitelj štakora sa svojstvima mesije, "zagrebački Donald Trump", čovjek koji "nije odustao pred nevjerojatnim izrazima mržnje prema kapitalu i poduzetništvu". "Gospodin Horvatinčić se protiv propadanja, zapuštenosti, urbanog odumiranja, rekla bih, bori instinktivno kao Batman koji raščišćava Gotham", piše novinarka. Najupečatljiviji dio njezina članka (naslov: "Nakon projekta Cvjetni Zagreb će biti kao Milano!") glasi ovako:

"Za svoj blagi rižoto sa škampima i mišancom gospodin Horvatinčić preporučio je friulansko, nenametljivo, slađe bijelo vino Ribolla Gialla, koje Slovenci zovu Zlata rebula, s etiketom RJ Gialla: La Tunella. Vino se odlično slagalo i s delikatesnim desertom restorana Gallo, varijacijom na millefoglie s kremom chantilly i peruvijanskom jagodom..."

Čitatelji nisu saznali je li itko od sudionika ručka nakon konzumiranih delicija prdnuo (makar to bilo štogod "nenametljivo", ili "slađe bijelo", ili "varijacija na millefoglie s kremom chantilly"). Vjerojatno nije, nego su to činili neotesani prosvjednici s Cvjetnog, oni "besposličari" na "barikadama destrukcije", prije nego ih je Ž. Žutelija s primjerenom građanskom indignacijom odbacio u kantu za smeće. "Kao što i zaslužuju".

Možda će u sljedećem naletu zagrebački dnevnik nekom nagradnom igrom potaknuti pasivno čitateljstvo da se angažira u izbacivanju bakica iz stanova u centru grada - uz mogućnost korištenja suzavca, plinskog pištolja i befela porezne uprave - a onima koji uspiju udijelit će se knjiga, DVD ili ručak s novinarom u nekom od slow food restorana na glasu. Tko neku od bakica preplaši nasmrt - jer "samo ih smrt iseliti može" - dobiva polugodišnju pretplatu na glasilo i zidni kalendar partnerske agencije za nekretnine. Nagradno putovanje u Lurd za vozača koji će bakicu neoprezno zgaziti kamionom na pješačkome prelazu.

Photo: Zelena akcija
Imajući u vidu višemjesečno širenje moralne panike zbog toga što Hrvati premalo rade a previše su plaćeni, što imaju predugačke godišnje odmore i previsoke penzije, što su nezahvalni prema poslodavcima koji ih zbog zastarjele legislative ne mogu jednostavno otpuštati, što se drsko ne odriču stečenih socijalnih prava, što jeftino ljetuju u dva-tri preostala radnička odmarališta, što su opterećeni "socijalističkim mentalitetom"... - a sve je to bilo praćeno masnim prijetećim parolama na naslovnim stranicama - očigledno je da se susrećemo s dosad nezabilježenim primjerom vulgarne osionosti u promicanju tzv. kapitalističkog sustava vrijednosti. Na nivou medijskoga koncepta, stvar je odavno prerasla u prvorazrednu grotesku.

Ideološka podloga Jutarnjeg lista, naime, identična je onoj što motivira Superhika, junaka iz stripa koji otima siromašnima da bi dijelio bogatima, računajući da će tako popraviti svijet. Samo što, za razliku od "Alana Forda", Jutarnji nije opremljen ironijskom aparaturom i namjerama, nego je prokleto doslovan i zagovara istinski debilitet. Tamo gdje Superhik pršti komikom, Jutarnji emitira čisto nasilje.

Agitprop udarnički djeluje, štanca manifeste u formi novinskih reportaža, tjeralice u formi komentara, i krči put prema zadanome cilju: hiperkapitalizmu u svojem brutalnom izdanju, gdje se podređena klasa ima tretirati kao niža vrsta, ili u najboljem slučaju kao socijalni otpad. Jutarnji list nastoji razviti svijest kod onih koji imaju manje od dosta da će tek daljnjim samoodricanjem omogućiti opći društveni boljitak. Ne ponašaju li se tako, slijede salve uvreda, moralne osude i prijetnje kaznenim jedinicama.

Paradoksalno je što se radi o populističkome - a ne "elitnome", niti "specijaliziranom" - mediju, koji time na zanimljiv način inovira zakone žanra: umjesto da kod onih kojima se obraća stimulira žudnju, kao što se to uobičajeno čini, on servira redovite i obilne porcije argumenata za samoprezir (što je vjerojatni razlog strmoglavoga pada naklade). Dok Glorija, primjerice, nudi revijalni uvid u svijet bogatih i uspješnih, mobilizirajući tajne snove svojih konzumenata, Jutarnji bez prestanka podsjeća čitatelje da socijalnim "izvoljevanjima" i sklonošću da žive iznad svojih mogućnosti koče bogatu vladajuću klasu da ostvari prosperitet za jedan promil populacije.

Zagrebački dnevnik u tom je smislu prava medijska avangarda, nešto poput "Komunista" liberalnog kapitalizma, s udarnim perima koja raspolažu refleksom ideoloških batinaša i nemilosrdno žigošu one što su "zastranili": one čiji su stanovi po kvadraturi i lokaciji iznad razine njihovih primanja, recimo, ili one koji javni prostor doživljavaju kao javno dobro, a ne kao privatni resurs.

Photo: Zelena akcija
Kao što je (rano)komunistička štampa prokazivala zaostalu buržoaziju koja se mimikrirala i uvukla u redove naprednoga proletarijata, pa svojim starim navikama tupila njegovu borbenu oštricu i usporavala budućnost, tako Jutarnji danas napada proletarijat koji se nezasluženo želi kititi atributima i navikama buržoazije. Neodgovorni pojedinci idu toliko daleko da bi čak neobavezno šetali gradskim trgom, kao da im je ćaćin, a nisu u stanju uložiti koji milijun eura za njegovo postmodernističko ostakljivanje. Ili izdvojiti znatno manje, potkupiti jednu do dvije novinarske bojne i osigurati duhovne temelje za veličanstveni graditeljski pothvat.

Batman umjesto šišmiša, bogati guzonje umjesto penzionerki, poduzetnici umjesto pacova, moje umjesto naše, roveri umjesto žohara, travnjaci umjesto krovova, chantilly umjesto prdeca, elitni bunkeri umjesto štakornjaka, Milano umjesto Zagreba... to je vizija s kojom Superhik svakoga jutra izlazi iz rotacije i kreće u nesebičnu bitku za bolje društvo, odlučan da zapuštenoj masi utjeruje kapitalizam u kosti. Nevolja s njim, kao i sa svim superherojima iz malograđanske orbite, u tome je što se doživljava previše ozbiljno. Zaokupljen misijom, ne vidi da su njegovi bojni pokliči, kao i cjelokupan njegov borbeni profil, odavno poprimili obrise karikature. A možda mu taktika uspije? Možda će klasa koju namjerava ubiti u pojam na kraju ipak crknuti od smijeha?

Kada već javno glasilo njeguje tragični manjak smisla za ironiju, preporuka je da inicijativa krene od publike i da se, protivno intencijama uredničkog komesarijata, čita u satiričnom ključu. Tada će biti lakše razumljivo zbog čega tipovi poput Ž. Žutelije u pravilu ne završavaju u korpi za otpatke, nego u Jutarnjem listu.

*Tekst objavljen u tjedniku Novosti preuzimamo uz dozvolu autora

star
Oceni
4.74
Ostali članci iz rubrike Stav