Stav
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (6)

Pismo iz Australije

U ime žrtava

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Hariz Halilović ispred imena svoje rodbine u Memorijalnom centru Potočari
Hariz Halilović ispred imena svoje rodbine u Memorijalnom centru Potočari
Photo: pescanik.net

Dinin zeleni lijes (tabut), numeriran brojem 362, je bio lagan kao pero, jer dječije kosti - to nisam ni ja znao, Ljubo - nakon dvanaest godina pod zemljom, ne vagaju skoro ništa. Bilo mi je krivo što je ovaj dječak iz sjećanja i uzdaha moje preživjele rodbine uguran u odrasle kategorije i statistike i što su svi lijesovi bili iste veličine, jer Dino je još bio dijete kad su ga ubili i njegove kosti su trebale biti položene u odgovarajući, dječiji lijes. Nek se jasno vidi da je bio dijete i da nije mogao posthumno odrasti. Nišandžija koji je pucao u Dinu („višestruki prostrijeli grudi“) je morao oboriti puščanu cijev puno niže od ostalih kolega-ubica, jer bi ga inače bar „za glavu“ promašio

Dragi Ljubomire,

Zahvaljujem ti se na rođendanskom poklonu, tekstu koji si baš na moj rođendan, 15. 1. 2010. godine, objavio na Peščaniku! Tvoj tekst mi je pomogao da lakše prihvatim činjenicu da ne samo da sam napunio četrdeset ljeta (zima nešto manje, jer ovamo gdje živim zima baš i nema), nego i da sam dočekao još petnaest rođendana „viška“ - punih petnaest godina mimo onih koliko mi je zbog geografije, etnije, vjere, generacije i nacije bilo presuđeno od Karadžića, Mladića, Ćosića i inih „tvojih“ oko tebe, protiv kojih si se ti, kažeš (a ja znam da jesi), uzaludno bunio (ali ništa nije zalud, dragi Ljubo!).

Znaš, Ljubomire (imao sam nekad davno jednog učitelja koji se tako zvao), nije lako dočekati četrdeseti rođendan, na kraju svijeta, u Australiji, znajući da mnogi ljudi koji su mi bili bliski nisu dočekali ni petnaesti - poput mog malog rođaka Dine (na rukama mi prohodao), koji je 11. jula 1995. otet iz majčinih ruku u Potočarima, odveden u koloni bošnjačkih civila i strijeljan od strane Srpske vojske Republike Srpke i raznih specijalaca za ubijanje iz sastava MUP-a Republike Srbije, a sve isključivo u ime Srpstva i srpskih država, srpskih šuma i ko-zna-čega-sve srpskog. Dino je pronađen 2006. u masovnoj grobnici kod Zvornika, pa smo ga ja i još jedan mi preživjeli rođak 11. jula 2007. pokopali u Potočarima. Rođak je za tu priliku došao iz Njemačke, a ja iz Australije. Dinin zeleni lijes (tabut), numeriran brojem 362, je bio lagan kao pero, jer dječije kosti - to nisam ni ja znao, Ljubo - nakon dvanaest godina pod zemljom, ne vagaju skoro ništa. Bilo mi je krivo što je ovaj dječak iz sjećanja i uzdaha moje preživjele rodbine uguran u odrasle kategorije i statistike i što su svi lijesovi bili iste veličine, jer Dino je još bio dijete kad su ga ubili i njegove kosti su trebale biti položene u odgovarajući, dječiji lijes. Nek se jasno vidi da je bio dijete i da nije mogao posthumno odrasti. Nišandžija koji je pucao u Dinu („višestruki prostrijeli grudi“) je morao oboriti puščanu cijev puno niže od ostalih kolega-ubica, jer bi ga inače bar „za glavu“ promašio. I sam znaš, Ljubo, da si s četrnaest godina ipak još podobro manji od svih odraslih.

U zadnjih nekoliko godina, pored Dine, u Potočarima je pokopano još nekih pedesetak članova moje rodbine, a ubijeno nas je preko stotinu - uz to još stotinjak mojih školskih drugova, stotinjak komšija, stotinjak ljudi koje sam redovno sretao u prolazu, stotinjak onih koji su znali čiji sam ja „mali“... Evo ti slike naših imena iz Potočara, a ima nas i mimo prezimena Halilović; vidi pod Sulejmanović, Zukanović, Mustafić, Bečić, Salihović... Mnogi od ovih na listi bi ti sve ovo mogli opisati puno bolje od mene, jer je među njima bilo i pisaca i pjesnika i boema, onih koji su za života još ponešto stigli postići, i onih koji su o tome tek stigli sniti. Sad je na meni da i u njihovo ime govorim, da se i u njihovo ime zahvalim ljudima kao što si ti, Ljubo. Zahvaljujem ti što si, prije svega, čovjek u onom najhumanijem smislu, što razumiješ i suosjećaš. I što ne šutiš. I što nisi šutio!

Znam da ni tebi, s pravom, moji mrtvi ne daju mira, a ja na takav mir i nemam pravo. A reći ću ti i ovo: skroz je čudan osjećaj stajati u Potočarima, nijemo iščitavati uklesana imena, stotine imena, svoje skoro cijele rodbine, i nesvjesno, a uporno, tražiti svoje ime među njima. Znaš da bi „logično“ i ti tu negdje trebao biti, negdje odmah između Hamdije i Hasana, po abecednom redu. I onda te obuzme neka sramota što si živ, stid te što si nadživio neke svoje starije rođake i što oni mlađi nikad nisu stigli skupiti ni pola od tvojih godina. Zastidiš se zbog i-poda u džepu i nekih obaveza, termina i neplaćenih računa koji te čekaju negdje u tuđem svijetu gdje imaš adresu. I onda osjetiš da si jedino ovdje među svojima, skroz svoj.

Photomontage: Instruktor

I još ću ti reći, Ljubo, da sam jedino preživio zbog toga što sam se, kao jedan od rijetkih iz moje šire familije, u vrijeme ubijanja Srebrenice zatekao daleko od našeg podrinjskog zavičaja u istočnoj Bosni (tik uz zapadnu Srbiju). A nakon što mi je jula 1995. ubijen zavičaj, nisam se više imao gdje (a pogotovo kome) ni vratiti, pa sam zato i otišao što dalje od istočne Bosne i zapadne Srbije, do onih „ničijih“, koji s tim „našim“ ratom nisu imali ništa, onih Aboridžana koje pominješ u svom tekstu. Sad s njima, a i s raznim drugim „narodima“ i „narodnostima“, dijelim avlijske ograde; jest da je sve bez bratstva i jedinstva, ali zato uz međusobno poštovanje i civilizirano odstojanje: good morning za good morning.

A kad se jutrima, gledajući u nedogled okeana, sjetim rodnog Podrinja (a Podrinje je vazda bilo s obje strane Drine), sjetim se i VBR-ova, onih „ognjeva“ i „orkana“, na koje smo nekad bili ponosni i u njima gledali oličenje našeg bratsva i jedinstva, dok se „naša JNA“ kurčila na razno-raznim vojnim paradama svih onih davnih dvadeset-i-drugih decembara i dvadeset-i-petih majeva. E, ti su isti VBR-ovi, Ljubo, još pod istim oznakama, postavljeni na platou planine Tare, iz tvoje države, s tvoje strane Drine, palili i žarili moj zavičaj i ubijali moju rodbinu u mojoj zemlji. Ti „ognjevi“ i „orkani“ su do temelja (i mimo temelja) srušili i spržili i moju rodnu kuću. Sve se ovo dešavalo „legalno“, iz pozicije tvoje države, u po bijela dana - danima, sedmicama, mjesecima i godinama - i o tome znaju svi oni s tvoje strane Drine koji nemaju selektivnu amneziju zbog razloga raznoraznih. Ja znam da im ti pokušavaš probuditi potisnuta sjećanja.

Ti i tvoje kolege s Peščanika (i ostali miroljupci) ste kolektivna savjest i obraz države i naroda s te strane Drine, ono ljudsko što još valja i što je uvijek valjalo tamo. Zato ja, Ljubo, prihvaćam tvoju kolektivnu odgovornost. I zato te iz cuga, Ljubo, oslobađam svake krivice za moju spaljenu kuću i pobijenu rodbinu, jer je ti garant nisi zapalio, niti si koga ubio - ali, kao što i ti reče, jeste tvoja država, tj. vrlo konkretni ljudi u vrlo konkretnim uniformama, s jasnim naređenjima i izvršenjima. Kamo sreće da je bilo više ljubomira, ne samo po imenu nego i po ubjeđenju, poput tebe, tamo „kod tebe“; ja ti onda ne bih nikad imao potrebe sve ovo ni pisati i puno bi ljudi bilo sretnije, pogotovo s moje strane Drine.

I još nešto Ljubo, zemljače bivši, poruči tim svojima tamo oko sebe, tim što su čvrsto odlučili „nevjerovati u Srebrenicu“, da u toj Srebrenici nije ubijen niti jedan jedini Turčin (što ne bi mijenjalo zločin), ali jesu mnogi srpski zetovi, beogradski i novosadski studenti, radnici onih građevinskih firmi što su gradile Beograd i Srbiju. Jedan takav ubijeni je muž moje snahe Nade, Nesim (Sejdalija) Halilović, veteran studentskih domova iz Beograda, sociolog. Rođen kasnih pedesetih, Nesib je bio poput izmišljenih junaka Mome Kapora (dok je Kapor još bio pisac), a kad se, nakon desetak godina „studiranja po Beogradu“, odlučio vratiti u svoju srebrenu provinciju, Nesib je sa sobom poveo i Nadu, svoju beogradsku ljubav iz Studenjaka. Oboje „Beograđani“, radili su kao sociolozi i referenti u Općini, skućili se brzo i zajedno zavoljeli Srebrenicu. Nekoliko godina pred rat su dobili i sina Omera. Pred rat je Nada otišla s malim Omerom u Beograd, dok se „situacija ne smiri“, a Nesib je ostao u Srebrenici. Jula 1995, Nesib je, zajedno sa svojim mlađim (i jedinim) bratom Sabitom i ocem Mehmedom, strijeljan. Nadin Omer je jedini preživjeli muškarac iz tog dijela moje rodbine.

Ne znam gdje li su danas, ni Omer, ni snaha Nada. Nažalost, puno nas je lakše nabrojati žive nego pobijene, a i ovo što nas je živo razbacani smo diljem ove nesretne planete, često više i ne znajući jedni za druge. Tako, Ljubo, slobodno potvrdi tim svojima oko sebe koji „nisu sigurni“: genocid u Srebrenici je ama baš odrađen k'o po knjizi. Valjda i zato što je u njemu, od početka do kraja, učestvovao najškolovaniji srpski kadar, od onih u SANU, preko generala, doktora i ostalih stručnjaka za razvalačenje pameti i „sve pobiti“-politike. Povedi jednom te svoje što još „ne vjeruju u Srebrenicu“ u Potočare! Slobodno im reci da ih vodiš kod rodbine jednog svoga prijatelja, prijatelju. Jer, moji mrtvi neće (p)ostati nikakva berza smrti za nacionalno i međudržavno potkusurivanje, niti izgovor za planiranje kako da vam što brže i temeljitije vratimo milo za drago. Međutim, dok je mene živog, neće ih se ni negirati, niti ignorirati kao da ih nije ni bilo, bez obzira na (ne)postojanje neke nazor rezolucije o Srebrenici, (ne)izglasane od strane onih koji legitimno predstavljaju tvoju državu ! Ja za svoje žrtve genocida samo tražim poštovanje, da se ne zaboravi ko su bili - ne brojevima, nego imenima, datumima rođenja, zanimanjima, vrlinama i manama i svemu onome što ih je činilo ljudima - i da tvoja država nađe sve one logističare, nišandžije i specijalce (za ubijanje) i procesuira ih za ono sto su radili 1990-tih. Za početak, neka krenu odozgo i nađu Mladića!

Sve im ovo, Ljubo, tamo prenesi!

Srdačno te pozdravljam!

(Hariz Halilović je socijalni antropolog pri School of Philosophy, Anthropology and Social Inquiry, The University of Melbourne)

 

* Tekst prenosimo sa prijateljskog Peščanika

star
Oceni
3.73
Ostali članci iz rubrike Stav