Stav
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (34)

Janjičarsko silovanje maloljetnika

Pionirska kletva

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Pioniri maleni, mi smo vojska prava: Tito je bio bolji
Pioniri maleni, mi smo vojska prava: Tito je bio bolji
Photo: Stock

Jugoslavija je sravnjena sa zemljom, socijalizam je samljeven u prah i pepeo, a nekadašnjim nositeljima crvenih marama i smiješnih kapica s petokrakom bratstvo i jedinstvo ukazivalo se kao "zjenica" tek ako su najbližim susjedima mogli iskopati oči. "Marljivo učenje i rad" zamijenjeni su korupcijom i mahnitom željom za sjecanjem, "dobri i vjerni drugovi" postali su subjekti koje, zbog vlastitog probitka, valja izdati i prevariti... Novo doba, ukratko, niknulo je iz energije destrukcije ostarjelih i frustriranih pionira

Photo: Leo Nikolić
Prema jednoj teoriji, koja mi je prije minutu-dvije pala na pamet, socijalizam i Jugoslavija raspali su se zbog silovanja maloljetnika. Prizori masovnih orgija, gdje su sedmogodišnjaci u velikim školskim salama bili prisiljavani da polažu "pionirsku zakletvu" i tako se regrutiraju u vjernike vladajućeg poretka, obilježili su najranije mladosti generacija ljudi iz naših krajeva.

Do jučer bezbrižni balavci i balavice odjednom su, ritualnim činom mentalne torture, inicirani u odgovorne članove zajednice koji će štititi sustav od svake vrste neprijatelja: skrušeno ponavljajući riječi odrasloga zapovjednog lica, prvoškolci su se kolektivno zaklinjali da će marljivo učiti i raditi, biti dobri i vjerni drugovi - što su još mogli donekle razumjeti, pa dakle i držati fige u džepu - ali i da će uzgajati tekovine socijalističke revolucije, voljeti svoju samoupravnu domovinu, te "razvijati bratstvo i jedinstvo i ideje za koje se borio Tito". Prema nekim verzijama prisege, bratstvo & jedinstvo se imalo čuvati i "kao zjenicu oka svog".

Bio je to trenutak kada je malodobnim pregaocima brižna država nametala nove, važnije roditelje, uzore prema kojima su dužni uspostaviti odnos ispunjen strahom i obožavanjem, nakon čega je eventualni izbor između tate i Tita uvijek uključivao kobnu mogućnost pogrešnoga odgovora.

Ako stvari ležernije promotrimo, čitav je taj bivši život munjevitom brzinom otišao u vražju mater točno po (izvrnutom) sinopsisu "pionirske zakletve". Tko zna koliko bi se dugo vrijednosti međunacionalnog bratstva i socijalističkog morala uspjele očuvati da su se nametale prirodnim a ne nasilnim putem. Ovako, svaki je pojedini vjernik poretka u isto vrijeme bio i nositelj traume; uz zavjet lojalnosti, iznuđen u nježnim godinama, u njega je usađena podsvjesna želja da uništi autoritet i sustav koji ga je izložio dresuri i dolično kastrirao. Moguće je da je baš "pionirska zakletva", nostalgični biljeg prvobitnog silovanja, funkcionirala kao mehanizam tempirane hereze.

Prema ovoj teoriji, elem, početak devedesetih nije bio ništa drugo nego euforija masovnoga gaženja "pionirske zakletve". Jugoslavija je sravnjena sa zemljom, socijalizam je samljeven u prah i pepeo, a nekadašnjim nositeljima crvenih marama i smiješnih kapica s petokrakom bratstvo i jedinstvo ukazivalo se kao "zjenica" tek ako su najbližim susjedima mogli iskopati oči. "Marljivo učenje i rad" zamijenjeni su korupcijom i mahnitom željom za sjecanjem, "dobri i vjerni drugovi" postali su subjekti koje, zbog vlastitog probitka, valja izdati i prevariti... Novo doba, ukratko, niknulo je iz energije destrukcije ostarjelih i frustriranih pionira.

Ova me razmišljanja krijepe dok svjedočim početku nove školske godine u Hrvatskoj. U većini splitskih osnovnih škola obred inicijacije prvašića bio je isti: djeca i roditelji najprije su bombardirani potresnim tonovima nacionalne himne, potom je ravnatelj obrazovne ustanove kazao nešto prigodno, a onda je lokalni svećenik novopečene đake blagoslovio, podsjetio ih na postojanje Vrhovnoga Autoriteta i pozvao da zajedno izmole "Oče naš". I djeca su, horski, molila ("Otpusti nam, Gospodine, duge naše..."), ne samo mali katolici, nego i pripadnici drugih vjeroispovijesti, a bogme i oni koji u Gospodina, zasad, ne vjeruju.

Sve je nalikovalo seansama grupnog bludila kakvima su davno bivale izložene njihove mame i bake, tate i djedovi, polažući "pionirsku zakletvu". Nije se zaboravilo ni preuzeti primat nad roditeljstvom. Župnik u Gornjoj Vežici, primjerice, novopečene je školarce upitao: "Tko vas najviše voli?", a onda gromko odgovorio: "Dragi Bog, naravno!", zlobno se cerekajući prema postiđenim roditeljima. Prije prvoga slova prvašići iz Gornje Vežice naučili su da ih Gornje Biće voli više od majke i oca, pa će, logično, i oni njega.

Danas kada postajem pionir: Seme raspada Jugoslavije
Photo: Stock
Moj prijatelj, prokleti ateist, bio je doslovno zgranut, dlanovi su mu se znojili dok je sa zebnjom pogledavao svoga malog Lovru kojega, na pravdi boga, sile da sudjeluje u kolektivnoj molitvi. Uz ostalo, spopadao ga je strah da će se njegovo dijete već prvoga dana iskazati odviše drugačijim, te će mu šok od početne neprilagođenosti obilježiti čitavo školovanje. Mali Lovro, međutim, izdeklamirao je molitvu gardom okorjeloga rutinera. "Kako si znao 'Oče naš', jebo ga ti?" pitao ga je zbunjeni roditelj kad su odlazili kući. "Pa učili smo to u vrtiću, tata!" kazao je malodobnik, šmekerski namigujući.

Kasnije je moj naivni prijatelj upriličio malo obiteljsko sijelo, održao zažareni govor o laičkoj naravi obrazovnih institucija u civiliziranim zemljama, o deklariranoj odvojenosti države od crkve, o tome kako religiji nije mjesto u školama, o tome kako mu ne pada na pamet dopustiti da nekakav pop - "s očitim pedofilskim sklonostima" - ruši njegov roditeljski autoritet i svjetonazor koji kani prenijeti na svoju djecu, podsjetio čak na tekovine Francuske revolucije, ali ga je starija kćerka prekinula, tutnula mu pod nos udžbenik iz vjeronauka za sedmi razred osnovne škole i pokazala prstom podcrtani pasus. Tamo je pisalo: "Pobačaj (abortus) izravno je ubojstvo nerođenog djeteta i najveća izdaja majčinstva. Majka, simbol sigurnosti i ljubavi, pobačajem se pretvara u ubojicu najnevinijeg bića."

Ošinut novom dozom stresa, moj je prijatelj s nevjericom razgledao korice, gdje je stajalo da su izdavači udžbenika Hrvatska biskupska konferencija i Nacionalni katehetski ured. "Kakvo je ovo sranje, čovječe?!" uzviknuo je, a zatim graknuo prema kćerki: "I otkad to ti ideš na vjeronauk?!" Naravno da se iste sekunde umiješala gospođa majka: "Da malo više vremena provodiš s obitelji, znao bi čemu su sve djeca izložena. Tada bi ti bilo jasno da vjeronauk jest izborni školski predmet, ali se faktički ne može izbjeći." Nju je, srećom, presjekla energična tinejdžerica: "Ti se ne miješaj, ubojico!"

Iskoračimo li sada iz obitelji kao osnovne ćelije društva ka društvu kao osnovnoj ćeliji obitelji, moglo bi se reći da je saznanje kako se (današnji) čuvari katoličke Hrvatske regrutiraju u istome mliječnom dobu i na isti zavjetni način kao i (nekadašnji) čuvari socijalističke Jugoslavije zapravo odlična vijest. Iz prostog razloga što je socijalistička Jugoslavija tako kvalitetno nestala da se kompletno njeno naslijeđe može smatrati nepostojećim. Koji bi bio razlog da se povijest ne ponovi, samo s katoličkom Hrvatskom? Nazvao sam prijatelja i poručio mu da ima razloga osjećati se dobro, jer je na djelu pionirski poučak: ono što se, pod prinudom, izriče kao zakletva, usvaja se kao kletva.

Teorija da su bivši poredak skršili silovani pioniri možda nije točna, ali je barem umirujuća. Treba samo čekati da proces utjerivanja katoličanstva u kosti hipertofira u dovoljnoj mjeri, pa će bivši mladomisnici prirediti spektakularnu odmazdu nad onima što su ih silili da formativne godine provode na koljenima, mrmljajući "Oče naš" gdje mu nije mjesto: prisilno unovačeni vjernici, zahvaćeni rastrojstvom, s groznim psovkama na usnama, možda će razbijati oltare i raspela, sipati otrov u svetu vodicu, istjerivati biskupe iz stanova kao što se to nedavno činilo s oficirima bivše JNA ili organizirati terorističke napade na skupine turista koje pohode Međugorje.

Sličnost između katoličke Hrvatske i socijalističke Jugoslavije, doduše, nije potpuna. Potonja se, na primjer, nije lažno predstavljala, nego je svoju službenu - komunističku - vjeroispovijest zakonom proglasila jedinom dopuštenom. Hrvatska je, naprotiv, sekularna država i multikonfesionalna zajednica, što za posljedicu ima to da za svih važe tvrdi katolički zakoni i običaji. Po sličnome obrascu kao što se učenici privode školskom vjeronauku: predmet je fakultativan utoliko što je neizbježan. Katoličanstvo nije službena državna religija utoliko što je sveprisutno i agresivno nametnuto od strane države. Hrvatska tako živi svoju laičku varijantu vjerskog fundamentalizma, u trajnome nesporazumu između samodefiniranja i samoostvarenja.

Božji pioniri: Blagosiljanje školskih torbi
Photo: Subotica.info
Egzotični dodatak glasi da se crkva ovdje ne ulizuje državi, nego je stalno obratno. Crkva tek osigurava ideološki rezon toga nesporazuma. O kakvome je rezonu riječ? Opravdavajući prisiljavanje novopečenih đaka da zborno mole "Oče naš" na prvi dan škole - uključujući one koji nisu katolici - biskup Slobodan Štambuk kazao je da "tolerancija nije izbjegavanje svojega da bi se svidio drugom", jer bi to bilo "samoubojstvo dostojanstva". U nekim ranijim vremenima iskaz bi se smatrao eklatantnim primjerom klerofašizma, ali ovdje ćemo se, da ne uvrijedimo kler, zadržati samo na fašizmu.

Kako bilo, trend je pozitivan ako se promatra iz dugoročne perspektive. Kvantiteta prikriva nedostatak kvalitete. Monumentalnost i nasilno pokatoličenje svjetovnog života mirišu na manjak unutrašnje vitalnosti. Janjičarsko privođenje mladih duša majčici crkvi miriše na uzgoj budućih izdajnika. Vjeronauk u školama, vjeronauk u vrtićima, vjeronauk u jaslicama, križevi u učionicama, križevi u sudnicama, križevi u bolnicama, križevi u vojarnama, križevi u ministarstvima, križevi u državnim uredima, križevi u javnim zahodima, križevi po brdima, zvučnici na crkvama, molitve na stadionima, molitve na televiziji, molitve na radiju, marijanski prilozi u novinama, blagoslovi učenika, blagoslovi mostova, blagoslovi dalekovoda, blagoslovi autocesta, zabrana rada nedjeljom, zabrana umjetne oplodnje, zabrana homoseksualnih brakova, zabrana abortusa... sve su to mogući signali da od Katoličke crkve u Hrvatskoj, nastavi li se dobrim putem, neće ostati ni kamen na kamenu.

*Tekst objavljen u BH Danima objavljujemo uz dozvolu autora

star
Oceni
4.59
Ostali članci iz rubrike Stav
Tagovi