Spaček u čizmama

Nadan Vidošević odlučio je dobiti predsjedničke izbore predstavljajući se mješancem između novorođenčeta i spasitelja. Novorođenče nema osobnu historiju, barem do prvih umrljanih pelena, pa ovaj pedesetogodišnjak ulazi u iscrpljujuću političku bitku besramno čedan, amputiran od sebe, takoreći, spreman da do besvijesti promovira svoj lik, ali ne i djela, pošto su ona uglavnom kaznene naravi

Novine izlaze jednom dnevno, a predsjednički kandidat Nadan Vidošević daje intervjue svakih pola sata. Već sada se bilježi zanimljiv fenomen da iste novine u istome broju objavljuju nekoliko intervjua s predsjedničkim kandidatom Nadanom Vidoševićem. Kada se predizborna kampanja zahukta, za očekivati je da će se prosječne hrvatske dnevne novine sastojati od intervjua s predsjedničkim kandidatom Nadanom Vidoševićem na 64 stranice, plus reklama za Konzum, plus televizijski program. Predsjednički kandidat Nadan Vidošević s toliko predanosti pristupa intervjuima da je nekidan, shvativši kako je došlo vrijeme ručku, smazao diktafon kolege iz Jutarnjeg lista. "Što sad? Hoćemo ponovo?" upitao je dohvaćen panikom i nelagodom, ali s druge strane je, srećom, bio smireni profesionalac: "Ne brinite, gospodine Vidoševiću, objavit ćemo čim se olakšate."

U svom tom obilju proročkih misli kojima predsjednički kandidat Nadan Vidošević zasipa radne ljude i građane, jedna mi je rečenica zaiskrila posebnim sjajem. Ta rečenica glasi ovako: "Ne bih sebi mogao oprostiti da za deset godina dođem u poziciju da ne mogu govoriti radi toga što sam šutio kad je trebalo nešto reći." Još jednom, kurzivom: "Ne bih sebi mogao oprostiti da za deset godina dođem u poziciju da ne mogu govoriti radi toga što sam šutio kad je trebalo nešto reći."

Predsjednički kandidat taj je moralni kanon izrekao nakon što ga je kolegica iz Novog lista upitala zašto se baš sada odlučio žrtvovati za više ciljeve, te izvući svoj narod i domovinu iz pakla koji im nesumnjivo prijeti. Priznajem da me isprve spopao strah: ako predsjednički kandidat kroz ove salve intervjua i ispade logoreje samo pokušava "nešto reći", što će tek biti kroz deset godina, kada počne doista "govoriti"? Neće li kompletan hrvatski medijski prostor biti nedostatan za govorne potencijale Nadana Vidoševića?

A onda su se počela rojiti složenija pitanja: Koji je to trenutak kada "treba nešto reći"? Zbog čega bi "trebalo nešto reći" upravo sada, a ne prije pet, deset, petnaest ili dvadeset godina, dok je Nadan Vidošević šutio kao riba, grijao skute pokojnome diktatoru, vješto plivao u hadezeovskoj nomenklaturi i kao državni činovnik krkao milijune čije je porijeklo zdravome razumu neobjašnjivo? Ako je pak i ranije "trebalo nešto reći", kako to predsjednički kandidat danas sebi "oprašta" što je držao jezik za zubima prije pet, deset, petnaest ili dvadeset godina, a ne bi si "oprostio" da šuti ovoga trena, kada, molim, "treba nešto reći"? Ukoliko je čitavu svoju karijeru izgradio (a bogatstvo zgrnuo) na tome što je "šutio kad je trebalo nešto reći", zašto od sada pa ubuduće vrijedi posve suprotno načelo? Zbog čega je moralni princip koji predsjednički kandidat Vidošević zagovara ("Ne bih sebi mogao oprostiti...") zasnovan na tako okrutnoj samonegaciji? Kako je moguće da u toj samonegaciji nema nikakve autorefleksije?...

Pitanja su bez veze, jasno, jer Nadan Vidošević zapravo prodaje maglu. Istinabog, i drugi predsjednički kandidati spadaju u sortu trgovaca maglom, no šef Hrvatske gospodarske komore ipak je ekstreman slučaj, skoro bi se pomislilo da je biološki sazdan na bazi suhoga leda. Nuspojave znaju biti bizarne: svaki će liječnik potvrditi kako je silno neobično da na imperativu jasnoga i glasnog govorenja inzistira netko kome su se od šutnje razboljele glasnice.

Ima nečega naročito odvratnog kada o budućnosti govori netko tko nema svijest o vlastitoj prošlosti. Međutim, moguće je da to pali. Nadan Vidošević odlučio je dobiti predsjedničke izbore predstavljajući se mješancem između novorođenčeta i spasitelja. Novorođenče nema osobnu historiju, barem do prvih umrljanih pelena, pa ovaj pedesetogodišnjak ulazi u iscrpljujuću političku bitku besramno čedan, amputiran od sebe, takoreći, spreman da do besvijesti promovira svoj lik, ali ne i djela, pošto su ona uglavnom kaznene naravi.

Budući je došlo vrijeme da "treba nešto reći" - i onda biti izabran za predsjednika države - veli da je HDZ nedemokratska stranka, pokret što su ga vodila dva osvjedočena autokrata, od kojih je zadnji oktroirao i aktualno vodstvo. K tome, HDZ je otvorio prostor korupciji i uspostavio se kao prirodno leglo kriminala. Nasuprot tome, on osobno, kao kandidat-novorođenče, njeguje ideale slobode, poštenja i tržišnog natjecanja. "Suparnicima koji ne funkcioniraju izvan stereotipa o majci partiji ne trudim se objasniti slobodu." Kada ga pitaju što je onda radio u takvoj stranci skoro puna dva desetljeća, kaže da to nije bitno, jer mu HDZ nije pomogao u karijeri, premda ni na jednu svoju dosadašnju funkciju ne bi bio postavljen bez snažne partijske podrške. Kada ga pitaju otkud mu tako enormno bogatstvo ako nikada nije bio vlasnik poduzeća nego državni plaćenik, odgovor je još zabavniji, pa zaslužuje poseban pasus:

"Imao sam dobru startnu poziciju. Dolazim iz situirane građanske obitelji. Nikada nisam bio podstanar, a imao sam i sreću da su mi roditelji za osamnaesti rođendan kupili 'spačeka' koji je obilježio moju mladost..."

Pitanje da li se ovakvim istupima mogu kupiti moroni ili hrvatski birači postaje neumjesno znamo li da, prema zadnjim anketama, predsjednički kandidat Nadan Vidošević uživa dvostruko veću podršku od figura poput Vesne Pusić ili Damira Kajina. Sve miriše na to da bi tempirana drskost mogla uroditi plodom. Javni govor predsjedničkog kandidata Vidoševića nalikuje onoj vrsti istupa kada okorjeli lopov uvjerava mnogobrojnu porotu da je policajac. Porota nije sasvim naivna, izražava određenu skepsu prema tvrdnji da je slatkorječivi govornik čuvar reda, ali više i ne pomišlja na to da je dotični možda krao. Napokon, koji bi se lopov drznuo tako žestoko obrušiti na nositelje kriminala?

Govornik je, osim toga, vizionarski zagledan u budućnost. Budućnost će biti mukla katastrofa ako se ne da šansa njegovu čarobnom štapiću. Mrak će se uvući u naše domove, kuga i glad će nas poharati ukoliko ne smognemo snage saslušati istinu koju propovijeda s vrha brijega i plasira je kroz dnevne tiskovine. Spasitelj se i angažirao zbog toga što domovini prijeti strašnija ugroza nego što je to bio minuli rat. Hrvatska je pred izvanrednim stanjem, a izvanredno stanje zahtijeva izvanrednog izbavitelja. Njegova osnovna poruka glasi da "ljudi moraju početi živjeti od svoga rada". Zaista?! Nije li to divno, oslobađajuće otkriće?!

Slično, doduše, zvuče i napjevi Ive Josipovića o "novoj pravednosti", ali to su samo fraze u koje je mudro ne vjerovati, dok predsjednički kandidat Vidošević - sugestivnije od ikoga - melje čiste gluposti, koje, zbog nekih razloga, mnogi doživljavaju strašno ozbiljno. Ogole li se od kataklizmičkih pridjeva i čudotvornih uskličnika, međutim, njegovi ekonomski recepti imaju okus tople vode. Država treba štedjeti. Radnici trebaju raditi. Poslodavci trebaju poslovati. Tržište treba funkcionirati. Meni treba vjerovati... Ne znam kako bih čitateljima nježnije sugerirao da se odavno nije pojavio veći primjerak tikvana koji se nudi kao važniji primjerak mesije. Jedan je sličan, lišen boljih manira i estetskoga ugođaja, pobijedio na izborima u Splitu, mada se u odnosu na predsjedničkog kandidata Vidoševića živopisni Željko Kerum doima kao prevarant sitnoga formata. Ako biračko tijelo bude dobro raspoloženo, mogli bismo svjedočiti blistavoj promociji izuzetnog bezveznjaka u izabranog spasitelja.

Žanr u kojem je pedesetogodišnje novorođenče odlučilo nastupiti, naime, moguće je opisati samo kao nerazrijeđeni mesijanizam, gdje se nude naramci zastrašivanja i dramski nabijenih ispraznosti. Na pitanje novinara kojeg se protukandidata najviše boji, Nadan Vidošević odgovara: "Bojim se najviše toga jesu li hrvatski građani spremni preuzeti budućnost u svoje ruke. To je moja najveća briga, to im želim omogućiti." On se brine jedino oko toga hoće li građani "shvatiti istinu" koju im navješćuje, to jest da li je biračko tijelo dovoljno zrelo da prepozna Njega, odnosno Budućnost, odnosno Spas. "Ako građani prepoznaju ovo što govorim, onda ja nemam protukandidata." Amen!

Nezgoda s tom vrstom proroštva je što ono ne podrazumijeva očišćenje od grijeha, nego njihovo tajno posvećenje. Kada s dva desetljeća partijskoga staža pljuješ po stranci koja te iznjedrila i obogatila kao po kriminalnoj organizaciji i bastionu diktature; kada uz plaću državnoga činovnika stekneš posjede feudalnih razmjera i držiš misu o tome kako "ljudi trebaju živjeti od svoga rada"; kada se ostrvljuješ na "rastrošnu državu" dok u isto vrijeme rukovodiš državnom institucijom koja upošljava stotine pospanih birokrata, isisava enormne novce iz privrede i služi više-manje ničemu... tada je, ako se već ne radi o konceptualnom cinizmu, na djelu program esencijalnog nemorala, i to ne onoga koji se odnosi na prošlost, nego predstavlja Budućnost, odnosno Spas, odnosno Njega.

No, dobro je znati da Hrvati tradicionalno njeguju slabost prema čudotvorcima, naročito u doba beznađa. Samo neka je nečiji prst usmjeren ka nebu, pa makar i srednji. Čudotvorcima su voljni previdjeti razne varijante svinjarija, uključujući obmane, korupciju i bogaćenje preko tuđih grbača; štoviše, i te su svinjarije spremni promatrati tek kao dokaze čudotvorstva. Jedan takav svako malo aktivira stigme na čelu, a u međuvremenu vozi bijesnu limuzinu, nastanjuje trokatnu vilu uz more i ubire milijunske tantijeme od knjiga i CD-jeva, pa radni ljudi i građani ipak obožavaju masovno klečati pod njegovim nogama i smatrati ga svetim čovjekom.

Izgleda da je predsjednički kandidat Nadan Vidošević dobro razumio tu navadu. Pred mase je servirao izbor između sebe i ambisa, svjetla i mraka. Od ukazanja do ukazanja, od intervjua do intervjua, krasi ga imidž sve ugojenijeg opsjenara. "Ako građani prepoznaju ovo što govorim, onda ja nemam protukandidata." Na neugodna pitanja blago širi ruke, pogledava prema nebesima i isporučuje logičan odgovor:

- Hodam po vodi, dakle moram imati bazen!

*Tekst objavljen u tjedniku "Novosti" prenosimo uz dozvolu autora