Stav
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (7)

Medijsko huškanje i mržnja

Lomača je postavljena, samo se hvataju vještice

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: Stock

Stara izreka kaže: «Kad rat provali kroz vrata, istina bježi kroz prozor». Što ostaje? Laž, medijsko huškanje i mržnja. A što ostaje nakon što se jednog dana rat povuče? U našem slučaju, još laži i medijskog huškanja. I još mržnje

Najava srbijanskog Tužiteljstva da će pokrenuti postupke protiv novinara koji su služili Miloševićevoj ratnoj propagandi otvorila je stare rane i evocirala uspomene na neslavne dane novinarstva na ovim prostorima, ne samo u Srbiji, već i u Hrvatskoj i BiH. Lagati za državu i mrziti za naciju, bio je glavni moto vodećih novinara u najvećim medijima. Nacionalne televizije, nisko i visokotiražne novine, državni mediji, privatni mediji, svi su davali svoj obol ratnim strahotama. Novinari početnici na tome su gradili karijere, eminentna pera (o)čuvala pozicije, u novine su prodrli partijski sekretari, tajni agenti, špijuni, provokatori. Vodio se medijski rat i u njemu, baš kao ni u onom pravom, nisu se birala sredstva i nije bilo heroja.

Kamo sreće da je sve to prestalo zajedno s ratnim razaranjima. Kamo sreće da se radi tek o starim ranama po kojima će srpski istražitelji sada kopati. Nažalost, još uvijek ima puno novih rana. Stare navike nisu umrle, baš kao što se mnogi akteri još nisu povukli. Oni su i dalje tu, s uhodanim navikama i oprobanim metodama, prerušeni, kamuflirani, pritajeni i pojave se na sceni kad god uoče priliku. I kad god se ukaže potreba. Retorika više nije tako vulgarno eksplicitna, metode su rafinirane, opseg huškanja je manji, a s njime i njegove posljedice, međutim praksa je još uvijek destruktivna.

OD LAŽI SE DOBRO ŽIVI: Danas se ne vode medijski ratovi protiv čitavih nacija, već protiv pojedinaca i socijalnih grupa. Ne služi se više ratnoj, već političkoj propagandi. Ne poziva se na više ciljeve, već se povodi za konkretnom koristi. No danas, baš kao i nekad, od laži i mržnje opet se dobro živi.

Britanski novinar Mark Thompson opisao je u svojoj zapaženoj knjizi «Kovanje rata» metode kojima su se služili visokonakladni listovi u tim ratnim godinama. «Oni su huškali na rat, istupali s pretjeranim zahtjevima, pružali potporu ekspanziji Hrvatske u Bosni i u ime rodoljublja rasplamsavali mržnju i strah», pisao je Thompson. «Radikalizirajući svako pitanje s prijezirom, odbacujući svaki kompromis, oni su do kraja ispolitizirali medijski jezik. Poticali su na oprez prema pojedinim građanima, najčešće prema Srbima, objavljivali njihove fotografije, adrese i telefonske brojeve. Progonili su ljude koji su sumnjali u smisao što ga je hrvatska vlast pridavala ratu».

Thompson je jasno opisao i podjelu novinara u tim godinama: na disidente kojima je demokracija bila važnija od države i obraćenike, kojima je država bila važnija od demokracije.

Beogradski novinar Petar Luković godinama je, skoro bi se moglo reći desetljećima, skupljao primjere medijskih zločina u Srbiji. U Hrvatskoj također postoje ljudi koji su uredno napunili osobnu arhivu, no još uvijek o tome nije objavljena ni jedna sustavna zbirka (ako ne računamo Feralov «Greatest shits»), niti je snimljen dokumentarac o tome kako se tada bavilo novinarstvom. I tko se njime bavio.

Slobodni tjednik“ Marinka Božića bio je i ostao paradigma lažljivog i huškačkog novinarstva. Prozivalo se Srbe, huškalo na tobožnje špijune, snajperiste, provokatore, agente. A njegovi tekstovi doslovno su odnosili živote. Zdravko Vičević počinio je 17. rujna 1991. godine samoubojstvo u svojoj kući u Valpovu zato što su mu susjedi prijetili primjerkom „Slobodnog tjednika“ u kojem je njegov sin Stjepan prokazan kao «operativac KOS-a». „ST“ je objavio i imena petoro novinara i urednika „Glasa Slavonije“, navodno odanih jugoslavenskim organima, a poslije objave imena i adresa tobožnjih «četničkih simpatizera» u Sisku 1991. godine, dio ljudi bačeno je u Dravu, neki su uspjeli pobjeći, a za nekima su ubojice čak do Zagreba.

Jedna od najodvratnijih manipulacija ponovno je izbila na vidjelo tijekom suđenja Branimiru Glavašu. Otkrilo se kako je tijelo mučki ubijenog osječkog Srbina koji se pojavljuje u optužnici iskorišteno za lažnu priču o navodnom atentatoru na Branimira Glavaša. Sve laži potpisivane su pseudonimom, a iza njih je stajao glavni medijski zlotvor – Marinko Božić.

Taj rodonačelnik prljavog tabloidnog novinarstva u Hrvatskoj služio je vlastima i politici, odrađivao poslove za razne naručitelje i pritom odlično zarađivao. U njegovoj redakciji stasala su mnoga novinarska imena, a metode kojima se on služio u „Slobodnom tjedniku“ uspješno su pretočene i u druge medije.

Izgradnja imperije na nacionalističkoj histeriji: Ninoslav Pavić
Photo: nacional.hr
MAČ RATNE PROPAGANDE: Jedan od onih koji su u tim ratnim godinama stasali bio je i tjednik „Globus“. Njihovi bombastični naslovi poticali su histeriju od koje su novinari odlično živjeli, a vlasnik Ninoslav Pavić na njoj izgradio medijsko carstvo. Famozne Vještice iz Rija ostale su uklesane u kolektivnu svijest kao jedan od najmračnijih primjera huškanja na «narodne neprijatelje», novinarke, književnice i feministkinje. U poznatoj maniri kukavice koji napada iz busije članak je bio nepotpisan, iako je iza njega stajao sveučilišni profesor Slaven Letica. Pored toga, a u gomili drugih laži i manipulacija, ističe se i tekst danas uglednog gastronomskog novinara Renea Bakalovića o Miri Furlan pod naslovom «Laka žena za teške uloge», poslije kojeg je glumica napustila Hrvatsku i još godinama ju izbjegavala. Tanja Torbarina, najpopularnija kolumnistica, jednom prilikom je napisala: "Prigovaraju mi da sam rasist. No, to ni slučajno ne može biti istina. Ja, naime, više volim crnce nego Srbe».

Ipak, pored svih tih tabloida najoštriji mač ratne propagande bila je i ostala Hrvatska televizija. U jeku kadrovske čistke na Prisavlju stasala je generacija ratnih reportera iza kojih su ostali neki od najgorih primjera huškanja i laganja. Dijana Čuljak u svojim je izvještajima iz Hercegovine prikazivala tijela mrtvih tijela vojnika i govorila kako su «hrvatski civili mjesecima izloženi muslimanskoj torturi», a legendaran je njezin razgovor s muslimanskim zarobljenicima HVO-ova konc-logora u Mostaru nakon čega im se gubi svaki trag. Silvana Menđušić izvijestila je o lažnom bombardiranju Šibenika, a Denis Latin diktirao u kameru imena sisačkih Srba, a nakon Oluje prešutio neviđenu pljačku Knina. Svima su te ratne godine poslužile kao odskočna daska za uspješnu novinarsku karijeru. O Smiljku Šagolju, komentarima Dunje Ujević, Maje Freundlich i Obrada Kosovca da se i ne govori.

Ekran javne televizije bio je poprište mnogih bitaka u Domovinskom ratu. Na mržnju se uzvraćalo mržnjom, na huškanje novim huškanjem. Vodio se bespoštedni rat protiv unutarnjih i vanjskih neprijatelja.

I da stvar bude još gora, stvari se nisu promijenile ni nakon rata. Da ne prebiremo previše po memoriji, dovoljno je sjetiti se emisije u kojoj je današnja glavna urednica HTV-a Hloverka Novak Srzić okupila gomilu za linč Romana Latkovića, novinara „Novog lista“ koji se drznuo pozvati na smjenu predsjednika Franje Tuđmana. Nakon te emisije zauvijek je pobjegao iz Hrvatske.

RASISTIČKI PAMFLETI: I dobar dio ostalih hrvatskih medija poslušno je izvršavao državotvorne zadatke. Od «domobranskog» Večernjeg lista koji je u rubrici za razonodu objavljivao antisrpske aforizme Paje Kanižaja, preko Kutline „Slobodne Dalmacije“ i „Vjesnika“ s Majom Freundlich i Aleksom Crnjaković, pa do opskurnih rasističkih pamfleta i šovinističkih glasila kao što su „Vinkovački vjesnik“, „Hrvatsko slovo“, „Panorama“, „Imperijal“ i drugi.

Nakon što su donekle splasnule ratne strasti, medijsko huškanje prebacilo se i na unutarnje neprijatelje. Vodio se pravi križarski rat protiv Soroseva Otvorenog društva, kao i svih korisnika njegove financijske pomoći. „Večernji list“ pokrenuo je hajku na tajnog haškog svjedoka Stjepana Mesića, „Vjesnik“ je objavio lažni udbaški dosje Ivana Zvonimira Čička, baš kao što je „Slobodna Dalmacija“ konstruirala Mesićev udbaški dosje. A „Nedjeljna Dalmacija“, pored svih tekstova iz radionice tajnih službi, u antologiju mračnjaštva ušla je tekstom „Medijska peta kolona“, tjeralicom za nepoćudnim stranim dopisnicima u Hrvatskoj. U kasnijim godinama, Manjkasova „Motrišta“ poslužila su kao poslijeratni poligon za afirmaciju nove generacije HTV-ovih novinara, poput Mirjane Hrga.

Specijalista za lov na veštice: Slaven Letica, inkvizitor
Photo: croatia.org
Ali čemu uopće služi to podsjećanje? Ne kako bismo nešto naučili iz mračne medijske prošlosti, već da bismo shvatili kako ni nakon odlaska Franje Tuđmana i izlaska Hrvatske iz ratnih, huškačkih i mračnih devedesetih, nismo puno naučili. Odnosi su se malo presložili, akteri pritajili, metode ublažile. Ali svako malo, potisnute navike iskoče poput bolnog čira.

GRUPISANJE RAŽALOVANIH OBAVJEŠTAJACA: Odmah nakon dolaska SDP na vlast, „Slobodna Dalmacija“ pod glavnim urednikom Josipom Jovićem postala je pamflet za državni udar. Koristeći histeriju oko bijega optuženog Mirka Norca, list koji se nalazio u vlasništvu države vodio je hajku protiv te isti države. U tih nekoliko mjeseci 2000. godine, iz tekstova Ivice Marijačića, Joška Čelana i Josipa Jovića, iskakale su aveti ratnih devedesetih. Iz Jovićeva lažnog intervjua s Mirkom Norcem u podrumu Dioklecijanove palače progovarao je duh pokojnog Marinka Božića, kao što je mržnja izbijala iz svih onih komentara i tekstova u kojima se huškalo protiv Haaga i vlasti, protiv Srba i ostalih antihrvatskih pojava.

I kao što Božićevom smrću nije umro njegov duh, tako ni Jovićevom smjenom nije s medijske scene nestalo huškanje. Ražalovani obavještajci grupirali su se u novim pamfletima, poput „Hrvatskog lista“, dok su ražalovani medijski huškači polako, ali sigurno, poput zombija ustajali iz svojih novinarskih grobova.

Obrad Kosovac postao je urednik TV kalendara, Dijana Čuljak i Hloverka Novak Srzić ponovno su dobile vodeće pozicije na Hrvatskoj televiziji, Smiljko Šagolj postao je mentor na HTV-u i profesor novinarstva, Josip Jović još je godinama bio kolumnist „Slobodne Dalmacije“, a Joško Čelan njezin novinar, Mirjana Hrga postala je medijska zvijezda... A Miljenko Manjkas imenovan glavnim urednikom „Večernjeg lista“.

I onda je počelo. Mesić je na naslovnici osvanuo kao „kadrovik Udbe“, Milan Ivkošić koji je zajedno s Markicom Rebić brusio državotvorne stavove, dobio je još više prostora, a ljetnu sezonu „kiselih krastavaca“ Manjkas je prebrodio originalnim receptom. Otvorio je sezonu lova na homoseksualce.

Iz broja u broj njegova posebna izvjestiteljica iz grada Hvara vodila je hajku protiv turista homoseksualaca koji su imali tu nesreću da upotpunjavaju turističku ponudu tog otoka. Slijedila ih je u stopu, prisluškivala ispod prozora, huškala domaćine protiv njih, a sve to prezentirano je svakoga dana u stotinjak tisuća primjeraka. Nekad se gonilo Srbe, nakon njih i „antihrvate“, a sada su dobro poslužili i homoseksualci. Punih deset godina nakon završetka rata. Manjkasu je odzvonilo nakon što je Sanader zaustavio objavu intervjua s Branimirom Glavašem. Baš kao devedesetih.

LAŽI I MANIPULACIJE: Otišao je i Manjkas, ali navike su ostale. „Jutarnji list“ na naslovnici je objavio fotografiju čovjeka za kojeg se tvrdio da se silovao djevojčicu. Već sutradan, otkrilo se da to nije bila istina. Po sličnom principu, „24 sata“ su na naslovnici objavile sliku duševnog bolesnika iz Splita uz naslov „On je bacio bebu“. A još bolje, u zagrijavanju za lokalne izbore „Jutarnji“ je nekoliko dana objavljivao priču o SDP-ovu domaru iz Sinja, „nastranom“ homoseksualcu koji je na pijanom mladiću „zadovoljavao pohotu“ dirajući ga „po goloj guzi“. Uz puno ime i prezime i sliku. Nakon što se ustvrdilo da od svega toga nije bilo ništa, list je preko toga šutke prešao i nikad se nije ispričao čovjeku čiji je život uništavao.

Bilo je tu i proplamsaja one stare ratno-huškačke propagande. Okorjeli ST-ovac Robert Pauletić objavio je u „Slobodnoj Dalmaciji“ punokrvnu ST-ovsku reportažu o srpskim turistima u Hrvatskoj. Novine su svako malo objavljivale vijesti o tome da su se potukli Srbin i Hrvat, mediji su jedva dočekali priče o srpskim navijačima u Vukovaru, o tome kako su srpska djeca bacala kamenje na hrvatsku školu, kako su se pod školskim odmorom potukla srpska i hrvatska djeca... A onda je došla „Istraga“.

Višestruka dobitnica „Večernjakove“ nagrade Ekran, emisija Andreja Rore (Manjkasova štićenika) i Roberta Valdeca kao da je ispala negdje s početka devedesetih. Neke epizode neodoljivo su sličile na slavne uratke beogradske televizije, bilo je tu „pijanih srpskih životinja“, bradatih spodoba, krvi do koljena, zbog čega je zastupnik srpske nacionalne manjine Milorad Pupovac više puta tražio njezinu zabranu. Ali kako će ju zabraniti, kad je gledanost bila sjajna, a autori i televizijski šefovi na njoj sjajno zarađivali. Ukinuta je nakon punih sedam godina.

Nemoj da te intervjuišem: Dijana Čuljak, novinarka u civilu
Photo: javno.com
Zabilježene su i suptilnije metode medijske manipulacije. Recimo, davanje jednakog tretmana homoseksualnim udrugama koje su organizirale Gay pride, kao i ekstremističkim bukačima koji su ih vrijeđali, pa i fizički napadali. To se zove novinarska objektivnost. Po sličnom principu, nerijetko se daje medijski prostor skinheadima da iznesu svoju šovinističku stranu priče, ustašonostalgičarima da iznesu njihovu, huliganima da kažu svoje i tako redom. Neka cvjeta tisuće cvjetova.

OBOL HISTERIJI: Također, postalo je uobičajeno da novinari svako malo snime svaki, pa i najmanji grafit sa srpskim simbolima, kao što se brižno registriraju svi autobusi koji dovoze hrvatske birače iz Srbije na lokalne izbore. I da ne zaboravimo, sportski komentatori uredno prešućuju sva ona skandiranja „Za dom spremni“ i „Ubij Srbina“ na utakmicama, što je još i dobro. Nekad znaju dati i svoj obol histeriji.

I sve je to možda prihvatljivo u medijima koji u potjeri za publikom ne mare za etiku i moral. Ali što onda reći za crkvena glasila? Konkretno, za „Glas koncila“? Komentari koji se tamo znaju pojaviti iz tjedna u tjedan odlično bi se uklopili negdje u „Večernji“ s prve i „Vjesnik“ s druge polovice devedesetih. Jezik kojim se tamo barata, retorika i difamacije ideoloških protivnika, prozivanje i optuživanje, i to s pozicije moralne uzvišenosti, teško se više mogu bilo gdje pronaći. Komunjare ispadaju iz svake rečenice. Lomača je postavljena, samo se hvataju vještice.

I sad dolazimo do pitanja: je li gore medijsko huškanje u doba rata ili nakon njegova završetka i kad se uđe u takozvano civilno doba? Uvjerili smo se da u ratu zbog novinara padaju glave. Ali i godinama nakon njega bili smo blizu. Sjetimo se, primjerice, vatrogasca Dražena Slavice koji je nakon tragedije na Kornatu bio izložen takvoj hajci da mu je obitelj bila prisiljena napustiti Šibenik. Sjetimo se i zaštićenih svjedoka u slučaju Glavaš koji su se nakon medijske objave njihovih imena našli na meti nasilnika. Sjetimo se i obitelji ubojica i kriminalaca koji se nađu na meti javnosti. Sjetimo se i kako su napadani srpski povratnici nakon senzacionalnih novinarskih reportaža. Srećom, danas medijske žrtve ne završavaju u Dravi, ali nekad nisu ni daleko od toga.

Pritom je važno naglasiti bitnu razliku: između pamfleta koji se služe govorom mržnje, minornih publikacija koje se prodaju u par tisuća primjeraka i distribuiraju tek uskom krugu istomišljenika, i takozvanih velikih, mainstream medija. „ST“ je u ratno doba išao u tisućama primjeraka, ali je opet bio obilježen kao lažljivo smeće. „Večernji list“, HTV, „Vjesnik“ i drugi stavljali su svoj ugled, novinarsku težinu i na kraju krajeva svoju čitanost ili gledanost u službu ratne propagande i politike ili jednostavno širili mržnju radi privlačenja publike.

U SLUŽBI ZLA: Naime, nije isto kad ime zaštićenog haškog svjedoka Stjepana Mesića objavi „Večernji list“ 1997. godine ili minorni „Hrvatski list“ 2005. Nije isto kad se potjernica za državnim neprijateljima pojavi na naslovnici ST-a ili u središnjem Dnevniku HTV-a. Nije isto kad se termin „pijana srpska životinjama“ koristi u „Vinkovačkom vjesniku“ ili u „Istrazi“ Nove TV. Nije isto kad se etiketa udbaša nekome priljepi s naslovnice „Vjesnika“ i „Večernjeg lista“ ili „Hrvatskog slova“.

Ekspert za popis Srba: Denis Latin
Photo: nacional.hr
U ratno doba takve stvari se – grubo rečeno – očekuju, poznato je odakle dolaze, s kojim motivima i s jasnim ciljevima. Međutim, u civilno doba takvi napadi iz busije su neočekivani, motivi su prikriveni, metode suptilnije, i upravo zbog toga što se od njih teško obraniti, posljedice mogu biti, ako ne iste, a ono približno teške.

I još gore, stavljanje novinarskog kredibiliteta u službu progona, huškanja i laganja, davanje težine optužbama kroz medij kojemu se vjeruje (illi bi se trebalo vjerovati) i raspirivanje strasti u stotinama tisuća primjeraka ili pred milijunskim auditorijem, daje posebnu težinu novinarskom zločinu. Korištenje medija kao platforme za širenje mržnje, jedna je stvar. Stavljanje novinara u službu zla, nešto je sasvim drugo. I puno gore.

Stoga je jedna stvar nevjerojatna. Ne samo to kako danas rade oni koji su nekad služili svemu tome – jer u njihovu vrijednosnom sklopu to je sasvim normalno - već kako to da oni još uvijek rade? Nakon svega što su napisali i objavili, nakon svih onih laži, potjernica, intervjua s budućim mrtvacima, poziva na linč, nakon huškanja i prozivanja, kako je moguće da ti ljudi još uvijek rade kao novinari?

Nažalost, nije to njihova krivnja, nego onih koji im to omogućavaju. Ne treba njih optuživati, već one koji se i dalje koriste njihovim uslugama, znajući što mogu očekivati. Rat je možda prošao, ali laž, mržnja i huškanje ostat će još dugo na njegovim ruševinama.

* Tekst iz časopisa „Novinar“ prenosimo uz dozvolu autora

star
Oceni
4.68
Ostali članci iz rubrike Stav