Stav
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (0)

Lex specialis ili država partijskih sporazuma

Kad se u Crnoj Gori razmišljalo hladne glave?

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: blogspot.com

Ono što nije moglo proteklih godina dobilo je „vjetar u leđa“ Nacrtom zakona o vjerskim slobodama i pozivom za članstvo Crne Gore u NATO. Nacrt je svojim sadržajem podigao na noge SPC i njene vjernike, poslušnu i violentnu klerikalnu armiju, time što je uveliko ograničavao dosadašnje nesputano i neprimjereno djelovanje SPC. Sve to je pomoglo u omasovljenju i radikalizaciji uličnih protesta i uvelo političku situaciju u zemlji u neregularne i rizične tokove, uključujući i pokušaj državnog prevrata. Postoje situacije koje u svojem redosljedu vrijednosti nikada ne bih koristio, bez obzira koliko to bilo oportuno za mene. Jedna od takvih situacija je pokušaj političkog prevrata sa pozicija rusofilstva, srbofilstva i svetosavlja i obaranja Nacrta zakona o vjerskim slobodama i opstrukcije pristupanja Crne Gore NATO-u. Sve ostale priče kojima se zamajavala javnost i lakovjerni, već skloni da u povjeruju u sve što je protiv vladajućeg DPS-a, o borbi za demokratiju i poštene izbore, sve sa likom Putina na prsima, imaju odlike najobičnije farse. Ali, kad se u Crnoj Gori razmišljalo hladne glave?

Vjerujem da svaki revolucionarni zanos i svaka misionarska ostrašćenost, bila lažna i simulirana ili stvarna, ima opravdanje za čuvenu sentencu Makijavelija da „cilj opravdava sredstvo“. Šestodecenijska kilometraža me bar naučila da svi prevrati, svi mesijanski populizmi i sve propagandno-populističke diverzije u društvu koje je formalizovalo parlamentarnu demokratiju u konačnom samo odlažu ustanovljenje demokratskog društva i demokratskih institucija. Iza svake velike galame krije se velika prevara koja nema za cilj unaprijeđenje demokratskih konstitucija već resetuju sebe, po pravilu, na već pola pređenog puta. Nauka kaže da tranzicije u demokratsko društvo traju više decenija, vjerujem da je to u našim uslovima makar duplo više. Protivno zakonima fizike kod nas talog pliva po površini.

Vlast koja traje koliko traje u Crnoj Gori neminovno mora imati brojne neprijatelje unutar države. O onima spolja može se napisati poseban tekst i to obiman, ali to nije tema. Činjenica je da tih neprijatelja vlasti ima samo u administraciji na hiljade, cifra je mnogo veća kad se radi o čitavom društvu. Nezamislivo je da se za tako dug period vlast ne zamjeri nikome. Što vlast duže traje broj neprijatelja se sve više umnožava. Pritom ne mislim na one koji su antagonizovani prema državi Crnoj Gori, pa samim tim i prema postojećoj vlasti. Čak da zamislimo na trenutak da je vlast u Crnoj Gori svo ovo vrijeme bila besprekorna, što je daleko od istine, situacija ne bi bila drugačija. I što duže traje, mržnja prema njoj je sve veća i veća. Frustrirajuće djeluje na sve one političke subjekte koji godinama ne mogu ostvariti cilj zbog kojeg postoje političke partije. Slično je i sa običnim građanima koji odavno čekaju da vide sadašnjoj vlasti leđa. I to stvara jednu nepodnošljivu situaciju, radikalizuje je, dovodi do urušavanja institucija opstrukcijama, prenošenjem političke borbe na ulicu i sličnim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima.

Pokušaj državnog udara: Pristalice četničke opozicije nasrću na državne organe
Photo: Screenshot

Dovoljno je pogledati smo ponašanje DF-a u proteklom periodu, uključujući i njihove novije namjerne opstrukcije parlamenta i stvaranje konfliktnih, do fizičkih sukoba, situacija. I to neće prestati ni predstojećim izborima, ukoliko na njima ne dođe do promjene vlasti. Ništa bolje nije ni ponašanje većine opozicionih partija koje samo imaju nešto više samopoštovanja i manjak „uličarskih“ sklonosti. Otuda i makijavelizam i produkovanje situacije od strane opozicionih stranaka da je sve dozvoljeno u smjeni postojeće vlasti. Umjesto evolucije ka punom demokratskom društvu, društvu podjele vlasti, poštovanja zakona i demokratskih izbora, mi nanovo imamo pokušaj revolucionarnog političkog prevrata, ovog puta puzećeg. Već duže vrijeme su u Crnoj Gori stvari postale toliko transparente, kao ni u jednoj državi u susjedstvu, da je vrlo teško sakriti bilo što što se događa u svim sferama života. I političkog i društvenog. Mogućnosti za nedozvoljene radnje od strane pripadnika vlasti se smanjuju što je veća defanzivna pozicija najveće vladajuće partije. A oni jesu u dubokoj defanzivi.

Svim sredstvima protiv evropskih zakona: Amfilohije Radović
Photo: FoNet/Darko Cvetanović

Ono što nije moglo proteklih godina dobilo je „vjetar u leđa“ Nacrtom zakona o vjerskim slobodama i pozivom za članstvo Crne Gore u NATO. Nacrt je svojim sadržajem podigao na noge SPC i njene vjernike, poslušnu i violentnu klerikalnu armiju, time što je uveliko ograničavao dosadašnje nesputano i neprimjereno djelovanje SPC. Sve to je pomoglo u omasovljenju i radikalizaciji uličnih protesta i uvelo političku situaciju u zemlji u neregularne i rizične tokove, uključujući i pokušaj državnog prevrata. Postoje situacije koje u svojem redosljedu vrijednosti nikada ne bih koristio, bez obzira koliko to bilo oportuno za mene. Jedna od takvih situacija je pokušaj političkog prevrata sa pozicija rusofilstva, srbofilstva i svetosavlja i obaranja Nacrta zakona o vjerskim slobodama i opstrukcije pristupanja Crne Gore NATO-u. Sve ostale priče kojima se zamajavala javnost i lakovjerni, već skloni da u povjeruju u sve što je protiv vladajućeg DPS-a, o borbi za demokratiju i poštene izbore, sve sa likom Putina na prsima, imaju odlike najobičnije farse.  Ali, kad se u Crnoj Gori razmišljalo hladne glave?

Nesumnjivo vješt tehnolog vlasti, premijer Crne Gore i predsjednik vladajućeg DPS-a je napravio politički manevar kojim se „održao u sjedlu“ i koji je izbacio na marginu radikalne velikosrpske nacionaliste iz DF-a i kako-tako uveo političke borbe u institucije. Ono što je stradalo jesu demokratski principi, vladavina Ustava i zakona donešenim lex specialisom. Dobili smo istorijski unikum da u vladi imamo ministre i službenike koji su protiv svog premijera i partije koja je formirala vladu. I to sve uz aminovanje tzv. međunarodne zajednice, kojima je najvažniji kompromis ma koliko bio truo, a i neće oni živjeti u Crnoj Gori. Oni koji misle da su lex specialisi kojima se država pretvara u partijske konsenzuse i suspenduju zakoni međusobnim partijskim dogovorima način da se unaprijedi demokratija, taj ima ili manjak obrazovanja ili manjak inteligencije. Proizvođači ogromnih količina propagandne buke, prema kojima gajim ogromni animozitet u svim društvima na planeti, napravili su sluđujuće okolnosti u javnom mnjenju svojim političkim mešetarenjem. Naročito su smješne optužbe o političkoj korupciji. Svaki predizborni ili postizborni dogovor o koalicijama podrzumjeva odgovarajuće međusobne ustupke. Je li to politička korupcija? Je li SDP bio politički korumpiran kada je ušao u koaliciju sa DPS-om, tražeći za sebe određene prinadležnosti?

Poteže se neprincipijelnost u tome kako je neko imao predizbornu kampanju protiv vlasti, a sklapa sporazum sa istom, dok je potpuno ok što neko drugi glasa protiv povjerenja vladi u parlamentu a bio je na izbornoj listi vladajuće partije? Inače, moje skromno mišljenje je da je trebalo doći do tehničke vlade i na izborima, pod punom međunarodnom kontrolom, doći do demokratskog razriješenja političke krize. Ovako je učinjena nemjerljiva šteta demokratizaciji Crne Gore uvođenjem mehanizama koji su sve samo ne demokratski. Začuđujuće da ne postoje masovne žalbe Ustavnom sudu Crne Gore zbog kršenja mnogobrojnih prava građana lex specialisom. Jedno od njih je, recimo, pravo na zapošljavanje pod jednakim uslovima. Mnogi će reći da je to kršenje postojalo i do sada, ali nikada nije tako brutalno kršeno da se čak ne sprovodi ni zakonska procedura konkursa. Princip da je „sve prihvatljivo ako mi je u korist“ je princip sa kojim se nikada neću saglasiti.

Začuđujuće je sa kojom lakoćom pojedini iz tzv. građanske opozicije (mada meni vrlo malo ili nimalo liče na građane, kako ih ja vidim) govore o volji građana. Bilo da je riječ o državnim medijima, bilo o drugim segmentima djelovanja države. I to oni koji još nijesu učestvovali na parlamentarnim izborima i koji, po svim anketama koje ispituju političko raspoloženje građana, ne prelaze 5-6%. Neučestvovanje na izborima im nije smetalo da uđu u vladu i državna preduzeća. Niti im smeta da vrše pritisak na kadrovsku politiku na javnom servisu i uređuju program, zaboravljajući da najmanje 42%, koliko po svim anketama bi glasalo za DPS, ne dijeli njihovo mišljenje. To je ta, valjda, revolucionarna manjina koja će da donese „svijetlu budućnost“ ko zna koji put u istoriji. Moram priznati da sam sa gađenjem slušao riječi Dritana Abazovića u emisiji RTV Atlas  „Živa istina“ o ostavci Radojke Rutović sa mjesta glavnog urednika RTCG jer sam bio svedokom fašističkog maltretiranja nje i njene porodice. Telefonskim pozivima, maltretiranjem nje i članova njene porodice, uličnim provokacijama, doveli su do toga da je faktički bila primorana na taj čin. Prisilna ostavka Radojke Rutović na mjesto glavnog urednika RTCG je jedna od najvećih mrlja u povjesti nezavisne Crne Gore. Takav način obračuna sa ljudima bio je svojstven Njemačkoj 30-ih godina prošlog stoljeća.  Ono što najviše brine je što se to radi bez ikakvih skrupula.

Namještenici  po lex specialisu se ponašaju kao „oni“ u kožnim mantilima, tretirajući sve zaposlene kao sumnjive i pripadnike „organizovanog kriminala“. A njihov učinak je na nivou svega što rade: propagandne dimne bombe o nepravilnostima koje su obučno puć! u odnosu na lavine optužbi kojima je obasipano javno mnjenje Crne Gore proteklih godina. Otuda je najveći argument Dritana Abazovića u pomenutoj emisiji, ne nalazi namještenika lex specialisa, već, zamislite, „afera snimak“!

Stručnjak za otkrivanje poltrona: Balša Brković
Izvor: 3.bp.blogspot.com

Balša Brković, u svojoj kolumni u podgoričkim Vijestima, piše o novopostavljenom direktoru Zavoda za zapošljavanje kao mitskom pravedniku dok je u Zavodu, po njemu, „danima prije dolaska novog direktora Miloševića pravljena strategija, dogovarane šifre i lozinke...“. Kakav petparački patos! I sad ono što je zadivljujuće! Manirom onih zilion „stručnjaka“ što po internetu „otkrivaju“ da iza svih zala na svijetu stoji Amerika kao dežurni krivac, poentira: „Taj sukob svjedoči jaz između dvije tako različite svijesti - one koja je ogrezla u manipulaciji, višeslojnim prevarama i podaništvu bez granica - i one druge, koja vjeruje da ovaj pakao koji živimo nije nužno i naša jedina moguća sudbina.“ Evo ne znam đe da sebe smjestim? Vjerovatno među poltrone. Jer svako ko ne misli kao Balša mora biti poltron. Kad bih se služio njegovom logikom i manirizmom mnogih balša mogao bih i ja njega nazivati poltronom jedne druge familije, ali je to ispod mog nivoa komunikacije. Kao što je ispod mog nivoa izigravanje žreca istine iznošenjem jakih tvrdnji bez ikakvih dokaza o „manipulaciji, višeslojnim prevaramai podaništvu bez granica“. To je, vajda, slično onome o sveprisutnoj krivici Amerike, da su svi zaposleni u državnoj administraciji „manipulatori, višeslojni prevaranti i podanici bez granica“. Toliki podanici da to kod Balše izaziva prezir. A onda se Balša pita „koliko bilo kakvi uvidi mogu biti uočeni od javnog mnjenja koje je oguglalo na sve moguće gadosti, na stvarnost  pred našim očima“? Nikoliko, moj Balša, zahvaljujući tebi i tebi sličnima koji ste toliko zagadili medijski prostor Crne Gore ofrlje optužbama da više ništa ne može proizvesti efekat kod građana sem da se radi o „kuhinji“. Ali nikako da nam odgovori Balša kako to novopečeni ministar finansija izbjegava da iznese istinu o dugovima kuće u kojoj Balša piše kolumne i, vjerujem, zarađuje platu, za razliku od mene poltrona koji ne viđe „banke“ od poltronisanja? I namjerava li ministar da te dugove prinudno naplati? Valjda je to normalno, Balša, ako se borimo za to da su pred zakonom svi isti?

star
Oceni
4.58
Ostali članci iz rubrike Stav
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak